Gospođe i gospodo,
cijenjeni gosti i uzvanici,
dragi studenti,
Ima određene simbolike u tome što drugi dan za redom na skupu sličnog karaktera govorim o istoj temi – o Hrvatskoj i Europi, odnosno da budem posve precizan o izazovima integracije Hrvatske u Europsku uniju.
Posrijedi je, rekao bih, dvostruka simbolika. S jedne strane sve je očitije da europska tema polako ali sigurno zauzima prvo mjesto u sklopu tema o kojima razmišljaju i koje promišljaju naši građani, osobito akademska zajednica. S druge strane, to je i za mene, kao Predsjednika Republike, tema broj jedan.
Hrvatsku i Europu stavljam na prvo mjesto ne samo zato što je to prioritet naše vanjske politike, nego prije svega zato što iskreno i duboko vjerujem da je hrvatska budućnost neraskidivo povezana s ujedinjenom Europom. Da budem potpuno jasan: mi nemamo budućnosti, ako u evropskoj integraciji ne zauzmemo svoje mjesto, mjesto koje nam pripada.
Put kojim smo krenuli nije ni lak, ni jednostavan. Ne moram to posebno obrazlagati, jasno vam je o čemu govorim.
Ima, međutim, nešto što bih želio i ovom prilikom naglasiti. Znate i sami o čemu govorim. I tu dolazim do onoga što ste stavili u naslov današnjeg tematskog okupljanja.
Riječ je, dakle, o izazovima integracija. Onako kako ja vidim stvari, osnovni je izazov dvojaki – mi moramo nešto prihvatiti, a u isto vrijeme nečega se moramo odreći. Moramo prihvatiti europske standarde i europske norme ponašanja, u svim sektorima života, a moramo se odreći stečenih navika pa čak i načina razmišljanja i gledanja na stvari. Mi zbog toga nećemo biti manje Hrvati, nego što smo danas, niti će Hrvatska – kada uđemo u Evuopsku uniju – biti manje Hrvatska no što je danas. Europska unija nesporno je veliki korak naprijed. A to znači da su odricanja povezana s ulaskom u uniju, također korak naprijed, ona nas odvajaju od balasta prošlosti i uvode nas u predvorje budućnosti.
I još ću nešto ponoviti. Znate, neke stvari vrijedi ponavljati tako dugo dok ih ljudi ne samo prihvate, nego i shvate, razumiju. Europska unija je neka vrsta kluba sa svojim pravilima. Mi želimo ući u taj klub i naravno da smo mi ti koji moramo prihvatiti njegova pravila.
Mi, dakle, nismo žrtve nikakve svjetske zavjere, nitko nama ne oduzima niti želi oduzeti naš suverenitet. Mi naprosto hoćemo postati u svakom pogledu dijelom Europe koja se ujedinjuje, a da bismo to mogli – moramo udovoljiti određenim zahtjevima.
U mnogim aspektima mi smo za Europsku uniju spremni već i danas. U nekima pred nama stoji još dosta posla.
Mislim tu u prvom redu na nepovratno uspostavljanje pravne države, odnosno vladavine prava. Mi smo i na tom području postigli napredak, selektivna primjena zakona kakva je bila – gotovo bih se usudio reći – standard ponašanja u prvom desetljeću postojanja samostalne Hrvatske države, danas pripada prošlosti. Ipak, još uvijek nismo imuni na 'filozofiju' koja se u popularnom izričaju običava sažeti u konstataciji kako smo svi ravnopravni ali neki su ipak ravnopravniji.
Ne, ako smo svi ravnopravni, ako smo svi u svakome trenutku i u odnosu na svaki zakon jednaki, onda je to tako i nikako drugačije. U trenutku kada to shvatimo, bit će u glavama mnogih definitivno riješen i problem onog odbjeglog umirovljenog generala koji se ukazuje kao glavna prepreka početku naših pregovora s Europskom unijom. Dalje, pred nama stoji veliki zadatak reforme pravosuđa i državne uprave.
Na tom području moramo, prije svega u našoj svijesti prelomiti sve dileme postoji li država zbog građana, ili građani zbog države. Znam da se neki, pa i u vlasti – usprkos onome što govore – ponašaju kao da je vlast sama sebi svrhom.
A zapravo, svi smo mi samo servis građana. Njihovom smo voljom na funkcijama, a naše funkcije trebale bi biti samo sredstvo što će nam omogućiti da što bolje radimo u interesu i na korist tih građana. Spomenuo bih još jedan izazov na našem putu u ujedinjenu Europu. Riječ je o regionalnoj suradnji. Nikoga ne moram podsjećati na činjenicu da smo još nedavno trpjeli strahote nametnutog rata, rata koji nije bio ograničen samo na Hrvatsku i u kojemu su, na ovaj ili onaj način, sudjelovale i neke susjedne zemlje.
Rat je, međutim, prošlost. Suradnja sa svima, pa i sa susjedima koji su u ratu bili na drugoj strani, izazov je trenutka. Normalizacija odnosa u regiji ne podrazumijeva samo uspostavljanje, odnosno obnavljanje odnosa između država i državnih struktura. To je relativno lako ostvariti. Normalizacija u osnovi znači obnovu uzajamnog povjerenja i razumijevanja. I to moramo ostvariti, ne zato što to Europa od nas traži, nego prije svega zato što je to u našem interesu. Tome, naravno, valja dodati i činjenicu da Europa takvu normalizaciju od nas očekuje.
Ukratko: na putu prema Europi, u sučeljavanju s izazovima integracije u Europsku uniju, moramo odlučno lomiti predrasude, moramo se oduprijeti notornim lažima kojim nas povremeno bombardiraju euroskeptici i moramo napokon, dokazati da nismo Europljani samo u zemljopisnom i povijesnom smislu, nego i u suvremenom.
Ponekad nam se nameće lažna dilema: suverena Hrvatska ili Europska unija. Prava je dilema Hrvatska u Europi ili izolirana Hrvatska.
Ponekada mi se zamjera što kritiziram euroskeptike. Nije riječ o tome da se protivim slobodnom izražavanju mišljenja, pa i onoga što je potpuno suprotno od mojega.
Ja kritiziram euroskeptike zato što su oni, svjesno ili nesvjesno, zagovornici povratka Hrvatske u izolaciju, a izolacija bi za Hrvatsku bila pogubna. I na kraju samo još nešto: usprkos svim izazovima, usprkos svim problemima i poteškoćama, za Hrvatsku postoji i može postojati samo jedan put – put u ujedinjenu Europu.
Koliko je to opravdano, potvrdit ću vam tek jednim podatkom. Ovih dana obilježena je prva obljetnica velikog vala širenja Europske unije.
U svih deset zemalja koje su se pridružile uniji prije godinu dana, u proteklih dvanaest mjeseci zabilježen je gospodarski uspon. Mislim da to govori dovoljno samo za sebe.
Hvala!