Poštovani organizatori Foruma

Dragi europski partneri i prijatelji

Gospođe i gospodo

Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu da se obratim sudionicima ovog po mnogim značajkama izuzetno važnog međunarodnog Foruma. Drago mi je što su se ovdje našle, da tako kažem, na zajedničkom poslu države što pripadaju trima skupinama: one što su prije više od pola stoljeća započele projekt europskog ujedinjavanja, potom one koje su u taj projekt ušle u «povijesnom» širenju, i – napokon - one koje tek grade svoj put prema ujedinjenoj Europi u kojoj vide svoju budućnost.

Ujedinjavanje Evrope, onako kako ja vidim i procjenjujem stvari, zaista se može nazvati milenijskim poduhvatom. Poduhvat je to što ga prethodne generacije nisu mogle, a buduće neće više trebati ostvarivati; poduhvat koji po prvi puta u europskoj povijesti ne sukobljava velike i male narode, velike i male interese, velika i mala tržišta. To je i poduhvat koji definitivno eliminara silu kao instrument politike, kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva, jer uvodi zajednička pravila koja se dogovaraju u europskim institucijama, u demokratskoj proceduri putem legitimno izabranih predstavnika.

Čvrsto polazim od toga da u tom projektu ne možemo govoriti o «profitima» i «interesima» tek nekih, nego svih sudionica. Upravo u tome vidim i jedino moguće rješenje za sve države jugoistočne Europe.

Scenarij pada «berlinskog zida» jedino može i mora postati scenarij rušenja «balkanskih zidova». Upravo zato da bismo razgradili sve što nas dijeli i time usporava naš europski put, nije dovoljno da smo samo spremni primiti pomoć, mi i sami moramo odlučno djelovati. Drugim riječima, moramo najprije koncipirati, a potom provoditi odlučnu politiku reformi. Pri tome nije, naravno, dovoljno samo «hvatati» rokove. Nužno je i nezaobilazno prihvaćati i provoditi standarde.

U tom scenariju nedvojbeno postoje politički gubitnici na ovim prostorima - a to su oni koji u izolaciji, a ne integraciji ostvaruju svoje interese. Oni koji u vladavini privilegija, a ne vladavini prava grade svoja carstva. Za njima sigurno ne treba plakati, jer oni su svoje vrijeme dobro iskoristili – na svoju korist, a na štetu zajednice.

Ne treba zaboraviti da je proširenje dvosmjeran proces. Slično kao što je postojao i strah «Stare Europe» od «povijesnog proširenja», postoji i strah od proširenja na ovu regiju.

I ovdje je moja poruka posve jasna: jednako kao što je cijena ulaska u europske procese daleko manja od cijene ne-ulaska, tako i strah od proširenja na države jugoistočne Europe mora biti manji od straha od ne-proširenja.

Ali pripadnost ujedinjenoj Europi nije stvar tek političkog dogovora, političke trgovine ili nekakvog pritiska. To je stvar našeg izbora, i to mora biti jasno prihvaćeno. Izbora u kojem se granice ne gube, ali se vrednuje suradnja preko granica. Izbora u kojem jednostavno neće biti većinskog naroda, niti većinske kulture, jer će u integriranom europskom korpusu svaki narod jednostavno biti manjina. U takvom izboru izolacija ili asimilacija prestaje biti jedina manjinska perspektiva, mada je to stoljećima bila europska realnost, a na jugoistoku Europe i donedavna praksa.

Jednako tako, pripadnost Europskoj uniji nije i ne može biti tek cilj naših nacionalnih politika. Ta pripadnost jednostavno otvara preduvjete razvoja svakoj našoj državi. I to na isti način kao što samo ujedinjeno europsko tržište može biti partner znanstvenim, tehnološkim i integracijskim procesima s obje strane Atlantika i Pacifika.

Smatram da upravo u tom pogledu, svi mi u jugoistočnoj Europi imamo priliku - možda po prvi puta u povijesti – ravnopravno, a ne s osjećajem manje vrijednosti, gledati izvan svojeg dvorišta, a ne u njemu skrivati vlastite nesposobnosti.

Napokon, s obzirom na relativno malu veličinu svakog našeg tržišta jugoistočne Europe, ne postoje samo uspješne članice «Stare Europe» kako smo dugo učili, postoje i mnoge uspješne članice «Nove Europe». Ali to su uspješne članice koje pružaju ruku jedne drugima. I to mora biti poruka ovoj regiji.

Gospođe i gospodo

Postoje i danas nažalost neki koji misle da duhove i mitove prošlosti možemo, pa i trebamo oživljavati. To je naprosto zabluda, ali zabluda koja – ako se pretvori u politiku – može imati kobne posljedice. S takvim teretom ne možemo niti sanjati o ujedinjenoj Europi. S takvim teretom ne možemo niti otvarati vrata budućnosti našim građanima. Ali se možemo vratiti u kolektivnu mržnju i strah. Možemo se vratiti u vladavinu privilegija i selektivne primjene zakona koje je carstvo za nove podjele, diskriminacije, izolaciju. Takvom trendu odlučno sam se uvijek odupirao i tako ću i nastaviti.

Svakome bi trebalo biti savršeno jasno da vraćanje u prošlost može i smije služiti samo jednoj, jedinoj svrsi, da se sagledava istina, da se ta istina prihvati, ma kakva bila, da se priznaju pogreške što su učinjene i da se iz njih izvuku pouke.  To je jedini put našeg razvoja i našeg mjesta u ujedinjenoj Europi.  Revizija povijesti ne dolazi u obzir.

A kako bi trebao izgledati naš put u evropsku budućnost?

Zabluda je da će naši problemi biti riješeni tek kada prijeđemo prag članstva, odnosno čim to učinimo. Prvo, mi naše probleme moramo početi rješavati sami. Mi ih ne možemo izvoziti, niti ih Europa želi uvoziti.

A drugo, čak i ono što ne uspijemo sami do kraja riješiti prije ulaska u europsku integraciju, neće se – kao čarobnim štapićem – riješiti samo od sebe čim prijeđemo europski prag. I dalje će biti u prvome redu bitni naša volja, naša sposobnost i naša odlučnost.

I još nešto, što je žalosna specifičnost ove naše regije. Naime, na cijelom ovom prostoru susrećemo se s pogrešnom i neprihvatljivom dilemom između ujedinjene Europe i onih koje se javnosti nametnulo kao ratne heroje. Pri tome je prava i jedina dilema hoćemo li poštivati vladavinu prava, odnosno hoće li zakoni vrijediti za sve, ili samo za neke. To je zapravo i dilema hoćemo li ići u budućnost, ili ćemo se vratiti u prošlost. Što se mene tiče stvari su jasne. I u Hrvatskoj, i u cijeloj regiji.

Napokon, na ovim je prostorima oduvijek bilo lakše pokušati mijenjati granice nego pokušati jačati suradnju preko granica. Takvu pogrešnu politiku koja je stoljećima nudila ili izolaciju ili asimilaciju manjina treba odbaciti u samom začetku, s koje god strane dolazi. Moguća je i provediva jedino politika manjinske integracije, uz puno očuvanje specifičnosti, tradicija i posebnosti manjina. A što se krivnje, odnosno odgovornosti tiče, za davne, ili nedavne grijehe, propuste, pa i zločine, jednom za svagda moramo odbaciti koncept i politiku kolektivne krivnje. Odgovornost za svaku povredu zakona, nacionalnog ili međunarodnog je jedino individualna, i tako se moramo ponašati.

Ja sam do sada u mnogo navrata govorio o umoru od proširenja Unije, ali i od tranzicije. Europska je unija, tako ja barem procjenjujem, umorna od proširenja, dok smo mi, zemlje u tranziciji, umorne od tranzicije. To, međutim,  ne smije postati nova crta podjele kontinenta. Problem je zapravo lako rješiv. Proces evropskog ujedinjavanja treba privesti kraju, bez prevelikog oklijevanja.

Moramo se boriti za reforme, a ne strahovati od njih. Moramo se boriti za istinske demokratske vrijednosti, a ne za nekakve demokratske plagijate. Jer ovo je područje obilovalo ratovima za granice, ali su politike ostajale iste. Ako uistinu želimo mir i razvoj svim našim građanima, a posebno novim generacijama, to mora postati upravo suprotno.

Želio bih da to ne bude samo poruka ove regije.

To mora biti politika svake države jugoistočne Europe. Danas, poslije referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj, možda i više nego prije njih. Ako Europa koja se već čvrsto ujedinila promišlja o budućim koracima, pa u tome kontekstu i o osnovama svojega ujedinjavanja, za nas to nije i ne smije biti razlogom da počnemo promišljati našu opredijeljenost za Europu.

Mi moramo nastaviti našim putem.

Mi moramo usvajati europske norme i standarde.

Mi moramo ići dalje s reformama. Sve to u prvome redu zbog nas samih.

Nikakav drugačiji pristup ne dolazi u obzir.

Hvala!