28.06.2007. - Nikozija, Cipar

Govor predsjednika Mesića na Europskom institutu

 

Poštovani gospodine Chrysochos,
Poštovani gospodine ministre,
Ekscelencije,
Poštovani uzvanici,

Izuzetno mi je zadovoljstvo što vam se u prigodi moga prvoga posjeta Republici Cipar mogu obratiti s govornice ovog uglednog instituta. Osnovana sa svrhom promicanja kulture dijaloga o europskim temama, ova je ustanova zasigurno postala jedan od rasadnika generacija koje se na nov način bave promišljanjem Europe. Ne Europe u koju se putuje, nego Europe koju se dovodi u vlastito dvorište. Imajući to na umu, odabrao sam kao temu ilustraciju jednog takvog puta – puta Republike Hrvatske u Europsku uniju i NATO.
Svoje izlaganje želim koncipirati polazeći od situacije u kojoj se Hrvatska nalazi danas, krajem lipnja 2007.godine. Poznata je stvar da je Hrvatska danas zemlja-kandidat za članstvo u Europskoj uniji, koja uspješno odrađuje pregovore, a ujedno i zemlja s dobrim perspektivama da iduće godine dobije pozivnicu za članstvo u NATO.
Ništa neobično, konstatacija je čak i uobičajena, kada ne bismo imali u vidu desetljeće i pol njezine prošlosti koja je bila determinirajuća u odabiru ovoga puta. A taj ću dio, za potrebe ovoga izlaganja, podijeliti kronološki – na razdoblje prije i nakon 2000.godine. Ne zbog novog milenija, nego zbog političkih promjena koje su dale sasvim novi sadržaj hrvatskim političkim usmjerenjima.
Početkom 90-ih godina, Hrvatska je bila tek jedna od zemalja tzv. Nove Europe koja je tražila međunarodnu afirmaciju svoje samostalnosti. I,. poput svih drugih, htjela prekinuti s prošlošću, kako bi u novim uvjetima stvarala vlastitu budućnost. Jednom riječju, pred nama je stajala tranzicija koja je značila preobrazbu društvenog, ekonomskog i političkog sustava. Dovoljno izazova, ali i svijest da su nam potrebni okviri onih institucija koje su već desetljećima čuvari tih tekovina.
U skladu s tim, već tada su naši strateški ciljevi bili europske i atlantske integracije, kao i građenje dobrosusjedskih odnosa. Tragični događaji i ratna zbivanja na našim prostorima dali su tim ciljevima sasvim novi smisao. Krvavi rat koji je bio nametnut Hrvatskoj imao je poraznu bilancu - odnio je na tisuće života, uništio cijela naselja, na tisuće potjerao u izbjeglištvo i progonstvo. Uz to, trećina hrvatskog teritorija bila je okupirana, a velike površine minirane.
Hrvatska se, zahvaljujući i angažmanu međunarodnih mirovnih snaga – UNPROFOR-u, 1998. godine ponovno našla u vlastitim granicama. To je, ujedno, bila i prva uspješno završena mirovna misija UN-a, koja je u Hrvatskoj djelovala od 1992.godine. Odlaskom međunarodnih snaga i uspostavljanjem cjelovitosti teritorija, trebalo je nastaviti obnavljati zemlju. I to ne samo uništene kuće, infrastrukturu i objekte, nego osobito uspostavljati povjerenje među ljudima – dojučerašnjim susjedima i njihovim obiteljima.
Za to su trebala i međunarodna financijska sredstva koja, zbog nedostatka političke volje da se obnavlja život svih hrvatskih građana, a ne samo pripadnika hrvatskog naroda -nisu pristizala.
Usprkos pokušajima, kvalitetnog dijaloga s međunarodnom zajednicom tada nije bilo. Vodio se monolog kojim je održavan 'status quo'. Put u europske i atlantske integracije bio je tek pusta želja – bez stvarne podloge da on i započne. O dobrosusjedskim odnosima više nitko nije razmišljao.
Hrvatska se našla u pat-poziciji: izolirana na međunarodnoj sceni, mogla je tek životariti, dok na scenu nisu došle nove snage - novih usmjerenja i novih vizija. To je vrijeme otvaranja Hrvatske prema Europi, ali i prema svijetu. Vrijeme koje je vrednovalo i onu prošlost s kojom smo nekada htjeli prekinuti. Vrijeme koje je donijelo nove ljude i nova – demokratska - usmjerenja.
Tek je tada započela stvarna preobrazba društva, tek su tada nametnuti standardi pravne države, tek je tada Hrvatska krenula europskim putem. Međunarodna zajednica znala je prepoznati ta nova kretanja i dala je bezrezervnu podršku novoj političkoj platformi. Put u europske i atlantske integracije postao je dohvatljiva stvarnost. Dobrosusjedski odnosi ponovno su na vrhu liste vanjskopolitičkih prioriteta.
Naša uža regija te godine postaje predmetom zanimanja Europske unije. Po prvi puta, Europska unija održava svoj Sastanak na vrhu u zemlji koja nije članica i donosi Zagrebačku deklaraciju. Njome se obavezuju zemlje naše regije da međusobno surađuju na svim područjima. Istovremeno, podržava se individualni pristup u članstvo, uz ispunjenje individualnih uvjeta ali se, isto tako, vrednuje i angažman u regiji.
Danas možemo reći: u proteklih sedam godina postignut je u odnosima zemalja uže regije zapanjujući napredak. Koji je, usuđujem se reći, nadmašio sva očekivanja. Održano je bezbroj sastanaka – stručnih i političkih, na svim razinama, individualnih ili u okviru regionalnih inicijativa. Na nedavnom sastanku na vrhu zemalja članica Procesa za suradnju u Jugoistočnoj Europi, održanom u Zagrebu, a kojemu su prisustvovali i najviši dužnosnici Europske unije, izraženo je posebno zadovoljstvo takvim razvojem situacije.
Ovdje je potrebno istaknuti, da mi sami u tako kratkom vremenu nikada ne bismo postigli takve rezultate. Europska unija nije žalila ni truda ni sredstava da, zajedno s Vijećem Europe i OESS-om, podupre demokratske snage na našim prostorima. Trajan mir i stabilnost ovih prostora dovoljan je motiv za angažman svih onih koji razmišljaju dugoročno. Posebno imajući u vidu činjenicu, da je naša regija još uvijek u previranju – jer arhitektura ovih prostora još nije dovršena.
Nakon mirnog razlaza Srbije i Crne Gore, ostaje još pitanje Bosne i Hercegovine i Kosova. Kao neposredan susjed Bosne i Hercegovine, ali i kao jedna od strana Daytonskih sporazuma, Hrvatska je zainteresirana da Bosna i Hercegovina profunkcionira kao samostalna i cjelovita država. To je jedina opcija koju ćemo podržati, iako postoje snage koje tu zemlju ne žele graditi, nego razgraditi.
Posebno je pitanje Kosova. Sazrijevaju uvjeti da se i ta potencijalno eksplozivna točka počne rješavati. Status quo je neodrživ. Proces bi morao teći u dva smjera – prema jačanju mira na ovim prostorima s jedne, te stvaranju uvjeta za jačanjem europskih standarda, s druge strane. Smatramo da Ahtisaarijev plan može odigrati značajnu ulogu u procesu traženja rješenja.
Pravim i nezamjenjivim europskim tekovinama na našim prostorima smatram svijest o postojanju pitanja od zajedničkih interesa, potrebe vođenja dijaloga o njima i potrebe zajedničkog traženja rješenja. To je europski put kojem se moramo učiti već sada. A među ta pitanja ne ulaze samo pitanja budućnosti – kao što su izgradnja infrastrukture ili ukidanja viznog režima. Među ta pitanja ulaze osobito pitanja neposredne prošlosti – kao što su pitanje povratka, zaštite prava manjina ili deminiranje. Europa nas podsjeća da su ne-diskriminacija i solidarnost temelji na kojima je zasnovana. Nediskriminacija znači izboriti se za prava i dostojanstvo svakog građanina, a solidarnost znači govoriti jednim glasom na međunarodnoj sceni.
Ako želimo postati Europa u malom i mi moramo nastojati ispunjavati te standarde. Nije jednostavno niti jedno niti drugo. Čak je i nemoguće, pogotovo ako niti ne pokušamo. Ne smijemo zaboraviti, da ulazeći u Europsku uniju, Hrvatska unosi i svoj geo-strateški položaj – pripadnost regiji Jugoistočne Europe i Mediteranu. To je njezin stvarni doprinos Uniji, a nama nameće obavezu da na tim područjima budemo aktivni i da djelujemo što uspješnije.
Uz to, Hrvatska želi da njen međunarodni položaj bude što jači i respektabilniji. Stoga smo i podnijeli kandidaturu za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti za razdoblje 2008/09, u čemu nas Cipar podržava. Od zemlje-primateljice mirovnih snaga, još do početka 1998.g., već u jesen 1999.g. Hrvatska je postala zemljom-šiljateljicom. Danas sudjeluje u 11 mirovnih operacija, među kojima i na Cipru, a razmatra se sudjelovanje u još 5. Ovaj doprinos međunarodnim mirovnim snagama, kao i unutarnji demokratski razvoj honoriran je i pojedinim fazama pristupanja Atlantskom savezu. Više od polovice anketiranih danas se u Hrvatskoj izjašnjava u prilog članstva u NATO. A to, uz već izvršene neophodne reforme, povećava njezine šanse da iduće godine na Summitu NATO u Bukureštu dobije i pozivnicu za članstvo.
Naš širi međunarodni položaj želimo, također, koristiti i za ostvarivanje jačeg gospodarskog povezivanja i realizaciju ekonomskih projekata s izvaneuropskim zemljama sa svrhom jačanja i učvršćivanja gospodarskog položaja Hrvatske.
Članstvo u europskim i atlantskim integracijama za Hrvatsku, dakle, više nije san. Ono je realnost kojem smo svakim danom sve bliži. A komunikacija sa susjedima postala je dijelom svakodnevnice. Možda će se sada netko od vas upitati : Kako to da je usprkos ratu, gubicima u ljudstvu i materijalnim gubicima, tisućama prognanih i izbjeglih, Hrvatska uspjela u tako kratkom roku uhvatiti korak s europskim i atlantskim standardima? Želim vas razuvjeriti – Čarobnog štapića – NEMA!
Potrebne su tri stvari s uvijek istim predznakom - politička volja da se pregovara, politička volja da se ne posustane i – politička volja da se stvar izvede do kraja. Uz to, naravno i jasna vizija kamo se želi stići. Iz te pozicije želio sam Vam približiti Hrvatsku, njezina stremljenja i njezina očekivanja. I pokušao odgovoriti na pitanje koje je dilema mnogih građana Hrvatske - Treba li Hrvatskoj članstvo u Europskoj uniji? Ali to nije moja dilema! A uvjeren sam, da nakon ovog izlaganja, nije niti vaša.
Nadam se da vas je moje izlaganje potaknulo na pitanja, na koja ću rado odgovoriti!