Kumrovec, 28.05.2016.
U rodnom selu Josipa Broza Tita u Kumrovcu, obilježen je Dan mladosti. Među brojnim posjetiteljima i govornicima bili su i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca Franjo Habulin, načelnik Kumrovca Dragutin Ulama, predsjednik Saveza društava Josip Broz Tito Jovica Jovica Vejnović, predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac i td. Govor Stjepana Mesića donosimo u cijelosti:
Impozantno je vidjeti vas u ovolikom broju. Onima koji to ne vjeruju, pokazujemo da nas još ima. Itekako nas ima!
I bit će nas, jer mi zastupamo trajne, neprolazne vrijednosti, na prvome mjestu istinu. Istinu o našoj prošlosti i istinu o čovjeku koji se ovdje rodio i kojega se danas prisjećamo.
Da, mi smo se okupili da bismo se sjećali. Ima li u tome nešto lošega? Je li zločin sjećati se onoga što je bilo, pamtiti vlastite živote, cijeniti iskustva stečena tokom tih života, ne odricati se samih sebe? Dakako da nije!
Samo ništarije danas će se okrenuti protiv onoga čemu su jučer klicali.
Ali, mi nismo ovdje samo da bismo se sjećali, niti se bavimo time da samo razmišljamo i govorimo o onome što je i kako je bilo. Ne, mi se sjećamo, ali mi se i borimo.
Borimo se za pravo da naša sjećanja budu prihvaćena kao dio istine o vremenu što je iza nas, kako bismo i mi, i oni koji dolaze nakon nas, mogli bez tereta prošlosti – ići u budućnost.
Ovo što sam upravo rekao, izrečeno je već toliko puta, da nekome može zvučati kao otrcana fraza. Ali nije! Bez toga da raščistimo s avetima prošlosti, bez toga da zloduha koji je pušten iz boce vratimo tamo, kamo pripada, bez toga da stvari postavimo na njihovo mjesto i nazovemo pravim imenom, bez svega toga budućnosti nema.
Zapamtite: bez toga budućnosti nema! Ma koliko mahali zastavama i busali se u prsa. Za građenje budućnosti potrebno je ipak nešto više.
Borimo se za istinu o Josipu Brozu Titu koji je, bez obzira na to što nekakvi kvazi povjesničari i povijesni revizionisti o njemu danas govore, bio jedan od najznačajnijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća. Borimo se za istinu o maršalu Titu koji je bez ikakve sumnje bio najuspješniji vođa pokreta otpora u okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, jedini vrhovni zapovjednik koji je u tome ratu i sam bio ranjen.
Ali danas, posebno danas, mi se moramo odlučnije nego ikada dosada, usprotiviti pobješnjelom valu povijesnog revizionizma, moramo reći – glasnije nego ikada dosada – NE prekrajanju povijesti i pisanju nekakve “nove povijesti”.
Povijest je zasnovana na činjenicama, te su činjenice nepobitne i nitko, ponovit ću: NITKO ne može povijest promijeniti. A činjenice govore sljedeće: fašizam i nacizam bili su zločin već u ideji. Svi koji su se toj ideji priklonili, ustaše i svi drugi kolaboracionisti bili su u službi zločina, sudionici i počinitelji zločina, često u toj krvavoj raboti i revniji od onih čijom su milošću dograbili vlast.
Kažu nam da su ustaše bili domoljubi. Kažu nam da su to bili najprije heroji, a potom – kada su izgubili rat – mučenici.
Lažu! Upravo tako: bezočno lažu.
Ustaše su bili zločinci i svatko tko danas tvrdi nešto drugo također je zločinac, jer truje i gura na tragično pogrešan put mlade ljude, neinformirane ili poluobrazovane ljude koji bi tome mogli i povjerovati.
E, pa ja ih pozivam da vjeruju ovome.
Ustaški pokret od samoga se početka temeljio na isključivosti, diskriminaciji i propovijedao je neravnopravnost građana u Hrvatskoj, po istome onome ključu po kojemu su ustaše nakon raspada kraljevine Jugoslavije u razgranatoj mreži logora, ali i širom tv. NDH ubijali – po nacionalnom i vjerskom ključu.
Slušajte dobro i vi koji znate, i vi koji ne želite znati, ili se pravite kao da ne znate!
U tzv. Temeljnom dokumentu ustaškog pokreta iz godine 1933., u točki 11 doslovno stoji, citiram, da „u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko po koljenima i krvi nije član hrvatskoga naroda.“ Nekako me to podsjeća na onu famoznu izjavu što smo je nedavno čuli, kako je Hrvatska država Hrvata, a svi su drugi u njoj samo gosti.
I što je uradila današnja Hrvatska koja u svojem Ustavu tvrdi kako je osnovana “nasuprot” Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i svoje temelje vidi i u dokumentima Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske? Što je ta današnja Hrvatska uradila, suočena s obnavljanjem ustaških načela?
Ništa, ama baš ništa! Sramotno je odšutila. A to je tek jedan primjer.
Poslušajte sada i drugi citat. Ovaj je iz časopisa Ustaša, iz srpnja 1932. godine. Već je i sam naslov simptomatičan. Glasi: “Treba klati”. A u tekstu se doslovno kaže, i opet citiram, „ono što pije krv hrvatskoga naroda treba poklati da se više nikada to zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi.“
Između 1941. i 1945. ta se najava i obistinila. Klanje i ubijanje, to je bila politika ustaške države.
I to da su bili heroji? To bi trebali biti uzori našim mladima? Zar njih ističemo, kada zatvaramo oči pred sve više podignutih ruku na fašistički pozdrav, uz ustaško “Za dom spremni”? Predugo smo šutke sve to gledali.
Sada plaćamo cijenu, svatko od nas, ali i cijela država. No, država se i dalje pravi kao da se ništa posebnoga ne događa, a neki umni teoretičari mudro zaključuju kako je hrvatska scena samo odraz i refleks onoga što se događa širom Evrope. Nije točno, nije istina!
Koketiranje s ustaštvom počelo je daleko prije nego što je u Evropi podigao glavu ijedan neofašistički, odnosno neonacistički pokret. Taj je nesretni trend prigušen, ja sam se nadao i prekinut u razdoblju od godine 2000. do 2010., da bi nakon toga ponovo buknuo i preplavio nas danas raspravama, knjigama, izjavama, scenama kakve su prije desetak godina bile nezamislive.
Imamo filmove pune dokazanih falsifikata koji se prikazuju djeci na satovima vjeronauka i u hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu.
I država i dalje šuti. Ako šuti država, mi ne smijemo šutjeti!
A u isto vrijeme se kleveće one koji su bili pravi heroji, one koji su iznijeli teret rata za oslobođenje zemlje, i Hrvatske, i ostalih dijelova tadašnje Jugoslavije. Besramno ih se proglašava krvožednim zločincima, na čelu s onim koji ih je vodio u vrijeme toga najsvjetlijeg poglavlja u hrvatskoj povijesti.
Da, bilo je zločina i na strani pobjednika. I nitko to ne poriče. Ali, bez rezerve tvrdim kako tih zločina ne bi bilo, ili bi ih bilo neusporedivo manje, da im nisu prethodili zločini u Jasenovcu, Gradiški, Jadovnom, Đakovu, glinskoj crkvi – i da dalje ne nabrajam sve ono za što bi nas povijesni revizionisti htjeli uvjeriti da se nikada i nije dogodilo.
Ali, dogodilo se. I izazvalo je osvetu. Na području bivše Jugoslavije, kao i u svim do tada okupiranim evropskim zemljama koje su iskusile užas naci-fašističkog terora i strahovlade njihovih domaćih pomagača. Jedno je izazvalo drugo. To treba shvatiti, mada time ni jedan zločin nije opravdan.
Ali je objašnjeno zašto se ni u jednoj evropskoj zemlji ne traži odgovornost za surovi tretman, pa i likvidiranja tisuća i tisuća kolaboracionista. Ni u jednoj, osim u Hrvatskoj i ponegdje u njezinome susjedstvu, gdje se kolaboracionisti otvoreno rehabilitiraju.
Je li itko ikada pozivao na odgovornost generala de Gaullea? Nitko, nikada!
Je li ikada itko pozivao na odgovornost Winstona Churchilla? Nikada, nitko!
Odaje li se u svim savezničkim zemljama počast palim borcima za slobodu, onima na fronti i onima u pokretima otpora? Slavi li se u svim tim zemljama Dan pobjede, bez navodno akademskih rasprava o tome je li to zaista bio dan pobjede, ili je samo, pazite ovo: samo, jedan totalitarizam zamijenjen drugim?
Odgovor je i ovdje jednoznačan: da, svi obilježavaju Dan pobjede, da, svi se klanjaju uspomeni onih kojima zahvaljuju život u miru kroz poslijeratna desetljeća.
I da vidimo još, sasvim kratko, kakvi su bili ti partizanski zločinci, kojima je zapovijedao mega-zločinac rođen u Kumrovcu. Potkraj rujna godine 1941., a ubijanja, odvođenja u logore, otimanje imovine, bila su na dnevnom redu, partizani Banije i Siska položili su svečanu prisegu. Da, jesu se zakleli na osvetu fašističkim okupatorima i ustašama. Istina je, jesu! A kada znamo što im se odvijalo pred očima, o čemu postoje nepobitni dokumenti, ne treba se tome ni čuditi.
No, u toj partizanskoj prisegi iz godine 1941., u prisegi Titovih partizana stoji i ovo, doslovno citiram: “Zaklinjem se da ću se u nemilosrdnoj borbi protiv ustaških razbojnika čuvati i kaniti svakog samovoljnog nasilja i osvećivanja na mirnom stanovništvu, ženama i djecom, ma kakve vjere i narodnosti bili. “
I dalje: “Zaklinjem se da ću svagdje i uvijek zastupati misao bratstva i zajedničke borbe Srba, Hrvata i muslimanskog življa za čišćenje zemlje od zajedničkog neprijatelja, od fašističkog okupatora i domaćih izdajica i plaćenika, bili oni iz srpskih, hrvatskih ili muslimanskih redova”.
I usporedite sada one ranije citate čiji su autori bili ustaše i ovaj koji je određivao ponašanje partizana, pa ćete zaključiti kako je svaka rasprava o tome tko je bio zločinac, a tko nije, tko se borio za Dobro, a tko je bio na strani Zla – potpuno suvišna. Jer iz tih citata sve je jasno.
Jasno je, naravno, i to kako se niti može, niti smije izjednačavati antifašizam kojega se za tu prigodu zove komunizmom, s – fašizmom.
Nama je to jasno. Onima koji prekrajaju povijest to, međutim, ništa ne znači. Zloupotrebljavajući vlast, medije i obrazovni sustav, ali i vjeru oni će i dalje indoktrinirati naše mlade generacije, odgajajući neprijatelje demokracije, ksenofobe i mrzitelje.
Naš je zadatak da se tome odupremo. To je naš dug onima koji dolaze nakon nas, ali i dug prema velikom državniku i vojskovođi kojega se danas ovdje sjećamo.
Hrvatska je na prijelomnoj točki.
Zakažemo li, pred nama je samo jedan put – u ponor mračne prošlosti, s vrlo izvjesnom perspektivom njezinoga ponavljanja.