Predsjednik Mesić održao je govor na temu: “ Uloga slobodnog i neovisnog novinarstva u promicanju intercivilizacijskog razumijevanja“. Govor donosimo u cijelosti.

            Živimo u svijetu koji je toliko međupovezan, ali i međuovisan kao nikada do sada. Živimo u svijetu u kojemu smo svi, svatko od nas, na neki način upućeni jedni na druge. A ipak, to je svijet u kojemu sve više caruje nerazumijevanje i nedostatak volje da se razumije “onoga drugoga”, dapače sve je prisutnija tendencija da se toga drugoga mrzi, samo zato što je drugačiji od nas.

            Govoriti u takvome svijetu o intercivilizacijskom dijalogu koji podrazumijeva cilj intercivilizacijskog razumijevanja, može se na prvi pogled učiniti iluzornim, nemogućom misijom. No, upravo zato što živimo u okolnostima kakve sam naznačio, upravo zbog toga što se svakim danom jedni od drugih sve više udaljavamo, umjesto da se približavamo, o intercivilizacijskom dijalogu i razumijevanju potrebno je govoriti, više no ikada.

            I potrebno ga je promicati. Više no ikada. I dijalog, i razumijevanje.

            Paradoks je današnjega vremena da upravo u doba globalnih komunikacija koje omogućuje povezanost svakoga sa svima, i svih sa svakime, cijele nacije počinju tonuti u bezdan nacionalizma i šovinističkog zatvaranja, odnosno  ograđivanje prema drugima – pa i žičanim ogradama. Izbjeglička kriza s kojom se Europa bezuspješno nosi, pokazujući više razjedinjenost, nego ujedinjenost, to je savršeno dobro pokazala.

            I upravo zbog svega toga odlučio sam, mada sam političar, a ne čovjek s medijske scene, reći koju riječ o ulozi slobodnog i neovisnog novinarstva u promicanju intercivilizacijskog razumijevanja. Činim to i stoga što sam se kao političar ne jednom mogao uvjeriti u pogubnu ulogu onoga što se danas naziva novinarstvom.

            Svjesno kažem: onoga što se naziva novinarstvom, jer novinarstva u onoj njegovoj iskonskoj ulozi, kao spone između događaja i javnosti, kao objektivnog, pravodobnog i nepristranog informatora, takvog novinarstva gotovo da danas više i nema. Ono čime smo zasuti iz brojnih medija, a pogotovo s tzv. društvenih mreža, to je u dobrom dijelu manje ili više prikrivena propaganda, to je ono čime se bave ljudi koji su se prozvali stručnjacima za odnose s javnošću.

            Nekada to su naprosto bili ljudi koji su pisali reklame za pojedine proizvode i nastojali svojim reklamnim tekstovima privući što više kupaca. Danas smo svjedoci stanja u kojemu se određene politike nastoje prodati najširoj javnosti baš kao proizvodi. Oni koji to rade, tvrde da su novinari, nerijetko i istraživački novinari. Po mojem mišljenju oni nisu ništa drugo nego prodavači robe.

            Pa ako se novinarstvo, čast iznimkama koje samo potvrđuju pravilo, svelo na to – a jest – onda je vrijeme, krajnje vrijeme da se podigne glas u korist renesanse slobodnog i  neovisnog novinarstva. Takvog novinarstva koje će izvještavati o događajima, a neće ih proizvoditi, koje će ljude upoznavati s onime što nisu znali i s onima koje nedovoljno poznaju, koje će ih međusobno zbližavati, a neće širiti animozitet i mržnju prema drugima – samo zato, što su različiti.

            Današnjem svijetu nužno je potrebno intercivilizacijsko razumijevanje. Dok sam obnašao dužnost predsjednika Republike Hrvatske, trudio sam se i zauzimao za to da se moja zemlja otvori prema svijetu, da njezini  građani putuje u što više zemalja, a da stranci u što većem broju dolaze k nama.

            I uvijek mi je na umu bilo samo jedno: kada se ljudi upoznaju, bolje će se i razumjeti. A kada se međusobno razumiju, šanse za sukobe sve su manje. I uvijek sam u tome kontekstu upozoravao na važnost slobodnog i neovisnog novinarstva. Jer, zapadne demokracije iznjedrile su novinarstvo koje se, doduše, zove slobodnim, ali koje nije ni slobodno, ni neovisno.

            Brojni su primjeri koji pokazuju životnu ovisnost novinara o vlasnicima medija, o političkim opcijama kojima su oni bliski, pa čak i o njihovim prijateljima. Zato se i može dogoditi, navodim tek jedan primjer, da iste večeri britanski BBC objavi vijest o stradanjima civilnog stanovništva u sirijskom gradu Alepu, a ruska televizija prikaže reportažu o dolasku konvoja s humanitarnom pomoći u Alep.

            Istina je i jedno, i drugo. Samo, Britanci nisu prikazali konvoj s humanitarnom pomoći, a Rusi nisu naglasak stavili na patnje civila. Dakle svatko je svoju javnost, a danas to znači i cijeli svijet, upozorio na onaj aspekt zbivanja što se uklapa u sliku stanja što ga projicira vlada njegove zemlje.

            Novinar koji je slobodan i neovisan izvijestio bi i o jednome, i o drugome, no to danas nije poželjno. Nije poželjno da ljudi misle. Njih se usmjerava, njima se manipulira, često i na najgrublji mogući način.

            Sjećam se izvještaja iz Libije, kada je tamo počelo ono što se euforično nazivalo Arapskim proljećem. Silne demonstracije, narod na ulicama. I samo na jednoj televiziji slučajno sam naišao na reportažu snimljenu drugom kamerom koja je pokazivala čovjeka na balkonu iznad glava demonstranata, kako im pokazuje što da rade – da uzvikuju, da mašu zastavama, da podižu transparente. A i nije ih bilo baš jako puno.

            Nedavno, vidjeli smo, i opet iz Sirije, potresni snimak petogodišnjeg dječaka, uprljanog prašinom i krvlju, kako tupo gleda pred sebe nakon što se – tako je rečeno - srušila kuća u  kojoj je bio. A potom smo vidjeli produljenu verziju istoga snimka, gdje se jasno vidi kako dječaka donose – kao lutku – postavljaju na unaprijed pripremljenu poziciju, u ambijentu koji ni po čemu ne sugerira rušenje, a kada kamera proširi kadar vide se tu i neka lica poznata s ranijih snimaka pripadnika tzv. Islamske države.

            I kako da čovjek vjeruje u autentičnost materijala u kojemu je jedno ljudsko biće, petogodišnji dječak, bezdušno upotrijebljeno u svrhu propaganda?

Propagande, a ne informiranja!

No, onaj prvi snimak obišao je svijet, dodatno podižući raspoloženje protiv legalnih vlasti Sirije i podupirući neizravno, ali snažno one čija je politika rušenja sirijskog režima silom u zadnjih pet godina rezultirala tisućama i tisućama ubijenih i milijunima izbjeglica.

            To je politika koja je, u krajnjoj liniji, u osnovi izbjegličke krize i koja je – u konačnici – dovela do jačanja šovinističkih, radikalnih i ksenofobnih snaga i pokreta širom Europe. To je politika koja je one koji su drugačiji od nas pretvorila u one kojih se bojimo, s kojima ne razgovaramo i koje ne razumijemo.

            Zato koristim i ovaj forum da bih apelirao na vraćanje dostojanstva jednoj profesiji koja je odigrala nemjerljivu ulogu u promicanju demokracije i u međusobnom upoznavanju ljudi i naroda. Apeliram da se novinarima vrate sloboda i neovisnost, uz uvjet njihove maksimalne odgovornosti.

            Znam zašto insistiram na odgovornosti. Nije tome davno kako se jugoslavenska federacija u kojoj je Hrvatska bila jedna od federalnih jedinica, raspala u krvavom ratu. Teren za rat pripremili su mediji  u službi političara, odnosno politika. Izreka: nakon riječi slijedi metak, u potpunosti je bila potvrđena.

Vjerujte mi, govorim na osnovi neposrednog iskustva.

            Današnji je svijet na rubu onoga što je Huntington nekada predviđao, a što smo svi tada s indignacijom odbacivali: na rubu je rata civilizacija. Da to toga ne dođe, potrebno je ponovo uspostaviti intercivilizacijski  dijalog i razumijevanje.

Potrebno je ukloniti vjeru iz politike, kao i politiku iz vjere.

Potrebno je, iz dana u dan, ljudima govoriti kako su različitosti bogatstvo, a ne nešto zbog čega bismo se trebali gledati kao protivnici.

            Taj zadatak može obaviti samo slobodno i neovisno novinarstvo, oslobođeno uloge sluge politike. Novinarstvo moramo vratiti profesionalnim i odgovornim novinarima, a istinu moramo vratiti javnosti.

            Ja drugog izlaza iz sadašnje situacije ne vidim.