Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić sudjelovao je na konferenciji „Kultura i mir na Balkanu“ koja se održala u Prištini od 22.-24.09.2017. Prije početka konferencije, g. Mesić se sastao s kosovskim premijerom Ramush Haradinajom. Čestitao je Haradinaju na izboru izrazivši mu najbolje želje za budući rad i narod Kosova na euroatlantskom putu. Haradinaj  je istaknuo snažnu potporu koju je predsjednik Mesić dao Kosovu i njezinom narodu, u svim fazama, iz mirovnog pokreta 90-ih do oslobođenja i puta zemlje od samostalnosti do danas. "Primjer puta Hrvatske ka članstvu u EU i NATO je dobar primjer, na koji se treba oslanjati Kosovo u svojoj euroatlantskoj agendi", rekao je Haradinaj.

Konferenciju je otvorio predsjednik Svjetske mirovne federacije Tomas Volš, a osim Mesića, sudjelovali su i bivši predsjednik Albanije Alfred Moisiu, bivši predsjednik Kosova Fatmir Sejdiu,  parlamentarac Skupštine Kosova Slobodan Petrović itd. Na kraju prvog dana konferencije, predsjednik Svjetske mirovne federacije Tomas Volš uručio je  Predsjedniku Mesiću povelju „Svjetski ambasador mira“.

G. Mesić je održao govor na temu „Zajedničko kulturno naslijeđe, temelj za mir i stabilnost na balkanskom prostoru" koji donosimo u cijelosti.

Sve vas pozdravljam i zahvaljujem se organizatorima što su me pozvali na ovu konferenciju. Govoriti ću danas o zajedničkom kulturnom nasljeđu kao temelju za mir i stabilnost na Balkanu, kao i o miru i sigurnosti u Europi. Pitanja  koliko izazovno, toliko je i krajnje osjetljivo.

Živimo, naime, u razdoblju kada se čini kao da su sva nekada prihvaćena načela međunarodnih odnosa zanemarena, u vremenu kada caruje sila i kada se silom nameću režimi koji nekome odgovaraju, dok se u kulturnom nasljeđu samo prigodno govori.

            Zašto to govorim? Naprosto zato da upozorim na zabrinjavajuću činjenicu kako se danas  na svjetskoj sceni ništa nije promijenilo u pozitivnom smjeru. Imali smo, doduše, naznake – vrlo konkretne – novoga američkog predsjednika da će Sjedinjene Države pod njegovim vodstvom odustati od politike nametanja režima, te da sa Rusijom treba surađivati.

Vrijeme će pokazati koliko je ta politika ostvariva.

            Ne mogu, a da ne podsjetim, na Konferenciju o europskoj sigurnosti i suradnji, što je godine 1975. zasjedala u Helsinkiju. Za tadašnji svijet, za Europu posebno, to je bila prekretnica. To je bio, tako smo se nadali i u to smo čvrsto vjerovali, početak puta u bolju i sigurniju budućnost. Da, vjerovali smo, ali smo se prevarili.

Pogledamo li  balkanski prostor danas, morat ćemo konstatirati kako živimo u atmosferi probuđenoga hladnoga rata:-

Gura se u zaborav naše zajedničko kulturno nasljeđe;

Nema dovoljno odgovora na pokušaja revizionizma u nekim dijelovima društva;

Profašističke provokacije postale su negdje svakodnevna pojava;

U nekim sredinama zaboravlja se da je osamostaljenjem Kosova arhitektura prostora završena, kao da je i BiH-a jedinstvena i nedjeljiva.

            Imamo neke glavne medije, kao da njima upravlja zloglasni Hitlerov ministar propagande – Goebbels.

 Imamo Internet i internetske portale na kojima ima, doslovno – neću se ustručavati toga izraza - mnogo smeća, ali i ne baš tako malo objektivnih analiza, kakve se ne uspijevaju probiti ni u glavne novine, ni u nacionalne televizije, bile one javne ili komercijalne.

            I imamo, napokon, društvene mreže koje su, a sve pod “firmom” slobode govora, postale rasadište predrasuda, stereotipa, neinformiranosti i – iznad svega – mržnje. To je fenomen o kojemu se nerado govori, ali kojemu bi itekako trebalo posvetiti pozornost.

U takvom političkom i informacijskom okruženju zaboravljaju se, odnosno svjesno se guraju u zaborav ključna načela iz završne Deklaracije Europske konferencije iz Helsinkija 1975. Usporedo s time praktično iz dana u dan postaje jasnije kako Europska unija koja – usprkos imenu što sugerira zajedništvo – postaje sve više razjedinjena, nema ni političke volje, ali ni mehanizama koji bi mogli pomoći izlasku iz takve situacije.

            Europski mir, najveće dostignuće procesa integracije, mir koji traje od pobjede nad naci-fašizmom godine 1945., bio je – doduše – prekinut krvavim ratovima u kojima se raspala Jugoslavija.

No, nakon tih ratova Europa se ponovo vratila miru i stanju  koje se u bitnim crtama nije promijenilo do danas.

            Možda je postalo još alarmantnije. Europa se sve više pretvara u golemi vojni poligon, stvara se atmosfera koja je za mlade nova, ali koja je ljudima moje generacije jako dobro poznata – atmosfera hladnoga rata koji je na rubu da preraste u otvoreni sukob.

            Pri tome je svakome objektivnom promatraču savršeno jasno kako zapadnoj Europi, ili nekim njezinim dijelovima ne prijeti nikakva agresija s Istoka.

Da, postoji opasno stanje u Ukrajini. Ali, postoji i sporazum iz Minska koji otvara put prema njegovom rješavanju. Bitno je samo da se tog sporazuma pridržavaju obje strane, naglašavam: obje i da svaka izvrši ono na što se obvezala.

            No, u vezi i s Ukrajinom i s poticanjem straha od agresije koja “samo što nije krenula”, postoji još jedan aspekt što ga ne smijemo zanemariti, a koji se sve više profilira kao ozbiljna zapreka uspostavljanju sigurnosti i stabilnosti u Europi. To je propagandni rat, odnosno rat neistinama i poluistinama što se vodi kroz medije.

Toga nije pošteđen ni jugoistok Europe pa tako i ni naš prostor.

Dvije su najveće žrtve toga rata: prva je žrtva novinarstvo, jer to što se danas naziva novinarstvom nema ama baš nikakve veze s nekada časnom i uvažavanom profesijom. Druga su žrtva građani koji s jedne strane ostaju uskraćeni od ključnih informacija, dok su s druge strane – a da toga nisu ni svjesni – u sve većoj mjeri podložni manipulacijama.

U zbroju – jedina je prava  žrtva propagandnog rata iza kojega stoje vlade i obavještajne službe, o tome ne treba imati nikakvih iluzija, jedina je – dakle – žrtva toga rata danas sigurnost i stabilnost u Europi, a sutra možda i mir. To treba jasno reći, jer se to tako odnosi i na naš prostor.

Suočena s posljedicama opasne i promašene politike, Europa polako, ali sigurno tone u vrtlog desnog populizma. Ne slažem se s onima koji govore isključivo o euroskepticima, mada treba priznati da je europski projekt, onako kako se posljednjih godina razvija, mnogima dao povoda za zdravi skepticizam.

No, ja govorim o skepticizmu koji je maska iza koje se kriju snage što svoju inspiraciju crpe iz tamnih stranica europske povijesti 20. stoljeća. Ni to ne treba prešutjeti, i to treba jasno reći!

Odnosno, ako takvu opasnost vidimo u jednoj zemlji, onda moramo biti dovoljno i pošteni i politički dalekovidni da je prepoznamo i u drugima. U suprotnome, naša će nam se kratkovidnost obiti o glavu.

I sada  moram još jednom naglasiti  kako je Europi potreban novi, odnosno možda da budem precizniji: obnovljeni sustav sigurnosti. A to znači da se moramo vratiti striktnom poštivanju međunarodnoga prava, ali i gotovo zaboravljenim načelima iz završnog akta Helsinške konferencije.

Ukratko: ono što želim reći je sljedeće: sigurnost u Europi nećemo postići gomilanjem oružja i trupa, demonstracijama sile, “izmišljanjem” neprijatelja i mobiliziranjem javnosti za obranu od takvih izmišljenih neprijatelja.

Ne, sigurnost u Europi može se ostvariti samo i jedino uz uvjet pune jednakosti suverenih država, suzdržavanja od upotrebe sile, rješavanja sporova mirnim putem, nemiješanja u unutarnje stvari drugih država, prava naroda na samoodređenje, suradnje među državama i ispunjavanja u dobroj vjeri međunarodno preuzetih obveza. 

Povratak Helsinkiju i danas potpuno poremećenim i zaboravljenim načelima međunarodnih odnosa nekima će se činiti kao bolan proces, nekima kao nemoguć – imajući u vidu aktualno stanje.

Međutim, nema alternative na balkanskom prostoru bez spoznaje o zajedničkom kulturnom nasljeđu, kao temelju za mir i stabilnost.

Nema alternative europskom identitetu i europskom interesu uz učinak novih znanja i tehnoloških inovacija.

Nema alternative europsko-ruskoj suradnji, odnosno uključivanju Rusije u projekt europskoga ujedinjenja, koliko je god to daleko izgledalo.

I napokon: nema alternative mulitkulturalnosti i multireligioznosti, toleranciji i prihvaćanju različitosti kao bogatstva, a ne kao razloga za izopćavanje bilo koga iz bilo čega.

 U protivnim:

Alternativa je povratak u zapjenjene nacionalizme.

Alternativa je povratak u žicom ograđena nacionalna geta.

Alternativa je u odricanju od svega za što su dali živote milijuni boraca protiv naci-fašizma.

Alternativa je u krajnjoj liniji – rat!

Imamo li pravo prihvatiti takvu alternativu? Definitivno: nemamo!

I zato upravo u današnjim uvjetima treba – glasnije i jasnije nego ikada u posljednjih nekoliko desetljeća, svakako nego ikada od početka politike detanta - reći i uporno ponavljati: izlaz je samo i jedino u suradnji i u međusobnom povjerenju i razumijevanju.