Bivši Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić sudjelovao je na međunarodnoj
konferenciji na temu ‘vodstvo u ostvarivanju pravednog mira’ na Malti. On je govorio na
sesiji naslovljenoj ‘Uloga lidera u postizanju pravednog mira’. Ova konferencija je planirana
znatno prije izbijanja rata u Ukrajini. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti.
“Govorimo o temi koja je, pogotovo u današnjem svijetu, iznimno važna. No govoriti o njoj
nije samo stvar trenutka, potrebe trenutka, nego i dug prema odgovornosti što je svatko nosi,
bio on aktualni lider, bio bivši. Svatko, naime, tko je ikada, zahvaljujući povjerenju građana,
obnašao neku visoku dužnost ne samo da može, nego i mora govoriti o miru, pravednom
miru, ali mora, a bolje bi bilo reći: morao bi apelirati i na one koji su, temeljem svojih pozicija
u međunarodnoj areni, predestinirani da o tome odlučuju.
U sklopu Drugog svjetskog foruma o kulturi pravednog mira, ova je sesija posvećena ulozi
lidera u ostvarivanju takvoga mira. Ne bih bio toliko preuzetan pa da s pozicije nekoga tko je
bio predsjednik države, dajem gotove recepte onima koji su to danas.
Ni recepte, ni savjete.
Moj će pristup temi biti donekle drugačiji. Opredijelio sam se za to da s vama podijelim svoja
razmišljanja o tome što uopće znači biti lider i kakav taj lider mora biti da bi mogao ostvariti
ono što se od njega očekuje. Drugim riječima: da bi mogao dati doprinos izgrađivanju,
uspostavljanju, održavanju i čuvanju pravednog mira. A sam pravedni mir, onaj je mir koji je
postignut dogovorom zainteresiranih strana, dogovorom u kojemu su svi ravnopravno
sudjelovali i dogovorom koji ne dovodi u pitanje legitimne interese i sigurnost ni jedne strane.
Lider! Sama riječ označava nekoga tko vodi. I tu već dolazimo do ozbiljnog sraza između
temeljnog značenja riječi i osobina većine onih koji se u suvremenom svijetu kite tim
pojmom. Nemam na umu nikoga određenog, ali dozvolit ću si da kažem kako većina
današnjih svjetskih i nacionalnih lidera to – nisu! Pa slijedom toga od njih i ne možemo
očekivati ono što bismo od pravih lidera i mogli i morali očekivati.
Današnji takozvani lideri, bilo državni, bilo nacionalni, ne vode. Ako se ponekada i čini kao
da vode, onda je to u pravilu u pogrešnom smjeru. Oni su tek više ili manje spretni otpravnici
poslova, ljudi koji su savladali tehniku i vještinu obavljanja dnevnih zadataka i koji su, nimalo
nevažno, naučili kako svu svoju djelatnost moraju podrediti jednom, jedinom cilju:
održavanju na vlasti, odnosno osvajanju vlasti. Nitko od njih ne razmišlja u vremenskom
rasponu duljem od četiri, pet ili najviše sedam godina. U tom se, ritmu, naime održavaju
parlamentarni, odnosno predsjednički izbori.
Lider je, međutim, netko tko razmišlja dugoročno, netko tko ima viziju, strategiju i taktiku.
Sjetim se uvijek jednog prilično poznatog zapadnoevropskog političara koji je nekom
prilikom rekao kako bi svakoga tko mu kaže da ima viziju – poslao na liječnički pregled.

Naravno, bila je to ne baš uspjela šala, on je izraz ‘vizija’ tumačio kao ‘priviđenje’. No, ja ne
govorim o tome.
Govorim o potrebi da onaj tko je pravi lider misli i preko vremenske granice idućih izbora, da
razmišlja u širim kategorijama, da ima pred očima razrađeni plan kojim će doći do željenog
cilja, dakle da zna kako će to što je zamislio, svoju viziju, ostvariti, u kojim vremenskim
rokovima i na koji način. I, što je izuzetno važno, da bude svjestan kako svoju viziju ne može
i ne smije ostvarivati tako da ugrožava interese i potrebe drugih.
U samom startu među instrumentima ostvarivanja vizije, lider – ako je u pitanju lider koji teži
pravednom miru – mora isključiti rat, odnosno primjenu bilo sile, bilo prijetnje silom. To su,
naime, metode i sredstva kojima se pravedni mir ne postiže. Može se, doduše, nametnuti mir,
ali takav je nametnuti mir u pravilu ograničenog trajanja, a u samoj svojoj srži sadrži klicu
svoje propasti.
Pravedni se mir može ostvariti samo ravnopravnim dogovorom zainteresiranih, uvažavajući
potrebe i interese svih, pri čemu partikularni interesi i potrebe uvijek moraju biti podređeni
jednom zajedničkom, općem interesu – miru.
Znam da je povijest prepuna mirovnih sporazuma sklapanih nakon ratova i jedva da je neki od
tih sporazuma bio pravedan. Što ne znači da treba odustati od vizije, a to jest vizija i nije
nikakvo priviđenje, stalnog, trajnog i pravednog mira. Reći ću nešto, uz rizik, da ne budem
shvaćen, ili da me se pogrešno shvati. Mislim da je čovječanstvo spremnije za postizanje
pravednog mira od onih koji se zovu liderima, bilo da je riječ o onima demokratski
izabranima, bilo o čelnicima autoritarnih režima.
Ljudski rod ne želi živjeti u stalnom ratu, ratnoj psihozi ili pod prijetnjom rata. Ljudi, obični
ljudi, iskreno žele mir, jer znaju da bez mira nema napretka, a bez napretka za njih, golemu
većinu, nema ni boljeg, kvalitetnijeg života.
A da bismo uopće mogli stvoriti preduvjete za tako nešto, moramo se – ne na riječima, nego
djelima – vratiti nečemu što je bilo itekako važno u vrijeme onoga prvog hladnog rata:
aktivnoj, miroljubivoj koegzistenciji. Moramo kao univerzalni pristup odnosima među
državama i narodima prihvatiti to da nismo svi jednaki, da svatko ima pravo birati sustav u
kojemu će živjeti, kao i mijenjati ga, da različitost nije smetnja, nego bogatstvo, ukoliko se
nekoga drugoga ne pokušava promijeniti na ‘svoju sliku i priliku’ i da – napokon – različiti
narodi i države mogu i moraju međusobno surađivati na uzajamnu korist, a na osnovi pune
ravnopravnosti i bez ikakve diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Možda će se nekome učiniti zastarjelim to, što govorim, ja – međutim – mislim da govorim o
konceptu budućnosti. Jer, hegemonija, bilo čija, nad bilo kime nema budućnosti. Nametanje,
bez obzira kojim sredstvima, onoga što jedan smatra vrijednostima drugome za koga one to
nisu, nema budućnosti. Prekrajanje svijeta po volji samo jedne velike sile, ili nekoliko njih,
također nema budućnosti.
Mi imamo samo jedan svijet. I osuđeni smo u njemu živjeti.
Odgovornost je, dakle, lidera da svojim postupanjem, svojim akcijama i inicijativama
pridonesu tome da se svijest ne samo o nužnosti, nego: doslovno neizbježnosti, uzajamne
suradnje u uvjetima ravnopravnosti proširi svim meridijanima i paralelama.

Paušalno govoreći, današnji lideri to nisu u stanju. Jedva da se netko od njih može uzdignuti
iznad trenutnih, kratkoročnih interesa u prvome redu svojih, potom svoje stranke, a tek potom
svoje države ili naroda. I to, ponavljam: iznad trenutnih, kratkoročnih interesa.
Jedva da netko ima dugoročnu viziju, da ima definiran cilj kojemu teži na dugi rok, jedva da
netko zna kako bi čak i kratkoročne ciljeve ostvario drugačije nego sitnim intrigama,
podmetanjima, lažima i poluistinama, poticanjem mržnje, izmišljanjem neprijatelja i na
osnovi toga homogeniziranjem vlastitog biračkog tijela.
I prstiju jedne ruke previše je, kada bih htio pobrojiti one koji ne odgovaraju stereotipu,
upotrijebit ću još jednom taj izraz, otpravnika poslova. Mi, međutim, ne živimo u svijetu u
kojemu se možemo i smijemo zadovoljiti otpravnicima poslova na pozicijama lidera. Živimo
u opasnom svijetu, punom izazova i neizvjesnosti.
Takav svijet imperativno traži lidere posvećene krajnjem cilju ostvarivanja pravednog mira.
Traži lidere koji će pokazati odgovornost i to ne samo u odnosu na svoje neposredne birače,
nego i na generacije što dolaze.
Zaključio bih, dakle, konstatacijom da današnjem svijetu nedostaju oni koji bi imali pravo
nazivati se liderima. Lider je, zaključujem, onaj tko ima viziju, strategiju i taktiku. I krajnji
cilj: pravedni mir u svijetu!”