Gospodine zamjeniče ministrice vanjskih i evropskih poslova, cijenjeni sudionici panela, uvaženi gosti, gospođe i gospodo, Prije podne pokušali smo, pogledom iznutra i pogledom izvana, odgovoriti na pitanje kakvi smo bili prije dvadeset godina, kada smo ušli u Ujedinjene narode. Sada bismo trebali reći koju riječ o tome pred kakvim smo se izazovima našli nakon ulaska u Svjetsku organizaciju i kakve smo uspjehe polučili kao njezina članica u protekla dva desetljeća. Pozorno sam saslušao svoje predgovornike. Svaki je od njih, na svoj način, dao viđenje teme o kojoj razgovaramo i svaki je taj pogled utemeljen i na činjenicama, i na osobnome iskustvu. Sve što su rekli, prihvaćam tako, kako je rečeno, jer svatko ima pravo na svoje viđenje. Naravno – i ja. Koncentrirao bih se uglavnom na razdoblje u kojem sam bio predsjednik Republike Hrvatske, makar ću se uvodno ipak u nekoliko riječi vratiti na one dane kada smo ušli u Svjetsku organizaciju. Tada smo se, naime, suočili s prvim i – možda – najvećim izazovom: svijetom koji se mijenjao i potrebom da u takvome svijetu nađemo svoje mjesto. Bili su to dani neposredno nakon sloma socijalizma kao svjetskog poretka, dani kada je bipolarni svijet ustupao mjesto unipolarnom koji će se tek u ovom našem vremenu pretvoriti u multipolarni, dani kada je bespogovorno prihvaćanje demokracije, makar i samo verbalno, i jednako bespogovorni otklon i od najmanjih natruha sustava što smo ga zvali socijalističkim, često s tragičnim posljedicama, bilo za mladu državu poput Hrvatske conditio sine qua non. Bila je to ulaznica u Novi svijet. Mi smo tu ulaznicu, figurativno govoreći, kupili i ni za što drugo nismo se brinuli. Rezultat: s onim zemljama s kojima je bivša Jugoslavija imala dobre i razgranate odnose i suradnju, nismo uspostavili zajednički jezik; u odnosu na etablirane demokracije Zapada ostali smo „mali od kužine“, a s tranzicijskim zemljama najlakše smo se slagali oko toga da tranzicija predugo traje i oko nekih konkretnih pitanja bilateralne suradnje, dok suradnju u Ujedinjenim narodima jedva da smo razvijali. Naša istupanja u Svjetskoj organizaciji svodila su se, najprije pod pritiskom dnevnih događanja, da bi to kasnije prešlo u rutinu, na opisivanje hrvatske politike, pri čemu se često bježalo od notornih činjenica, a opravdanje za kritike nalazilo u iracionalnoj tvrdnji da nas „drugi ne vole“. No, ipak, u to su vrijeme položeni temelji kasnijeg djelovanja naše zemlje u Svjetskoj organizaciji. Tada se počela mijenjati i naša percepcija Ujedinjenih naroda, u prvome redu zahvaljujući upravo uzorno provedenoj operaciji mirne reintegracije Istočne Slavonije, čime je ponovno uspostavljen teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Drago mi je što je general Klein koji je vodio tu operaciju danas ovdje s nama. U tim kasnijim godinama bilježimo i prve velike uspjehe, prije svega mislim na predsjedanje Ekonomsko-socijalnim vijećem Ujedinjenih naroda. Gospodin Šimonović koji je to izvanredno odradio, danas je ovdje s nama – kao izaslanik Glavnoga tajnika. Bio je to, usuđujem se reći, u okvirima Svjetske organizacije prvi krupan i značajan iskorak Hrvatske iz okvira usko hrvatske politike. Bio je to događaj kroz koji ne samo da je Hrvatska upoznavala svijet, nego je i svijet dobio priliku upoznati Hrvatsku kao odgovornu članicu Ujedinjenih naroda. Drugi je izazov u prvome desetljeću bio nedostatak ne samo jasnog koncepta regionalne politike, nego regionalne politike uopće. A svijet je takvu politiku od nas očekivao i tako dugo, dok je nismo počeli jasno formulirati i kroz konkretne dogovore realizirati, na svjetskoj je sceni postojala sumnja o tome kakvu politiku Hrvatska zapravo vodi i kamo smjera. Treći izazov bio je u nama samima. Mislim na naše poimanje i doživljavanje Hrvatske kao, s jedne strane male države koja se „nema što miješati u veliku politiku“, a s druge strane – kao strateškog partnera ni manje, ni više, nego Sjedinjenih Država. Taj izazov što je izravna posljedica određene iskompleksiranosti koja i nije tako rijetka kada su u pitanju mlade države, bez obzira na njihovu nekadašnju državnost, taj smo izazov morali ukloniti mi sami – promjenom politike. Nakon godine 2000. to smo i učinili. I tu zapravo počinje, usuđujem ga se tako nazvati, zlatno doba našega članstva u Ujedinjenim narodima. Prije svega, Hrvatska se aktivno uključuje u velik broj mirovnih operacija Svjetske organizacije, pretvarajući se na upravo zadivljujući način od zemlje primateljice pomoći u zemlju koja je i voljna, i sposobna drugima pružati pomoć. Osim toga, u tome razdoblju Hrvatska se profilira kao čvrsti pobornik nezamjenjive uloge Ujedinjenih naroda na svjetskoj sceni, oštro se protiveći bilo kakvim nagovještajima aktivnosti ili poteza koji bi očuvanje mira u svijetu prepustili bilo jednoj velikoj sili, bilo skupini zemalja pod njezinim vodstvom. Mi smo država izrasla u ratu i mi, upravo mi, nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti da je u Povelji zapisano kako su Ujedinjeni narodi stvoreni da bi „buduće generacije sačuvali od užasa rata“. Ujedinjeni narodi, a ne netko drugi. Nitko drugi! No, u tom istome razdoblju Hrvatska, duboko svjesna svih nedostataka Svjetske organizacije, a mnoge je u godinama svojega rađanja i sama iskusila, odlučno podupire nastojanja reformiranja Ujedinjenih naroda koji, stvoreni na sliku i priliku svijeta iz godine 1945. ne mogu na pravi način funkcionirati na kraju 20. i na početku 21. stoljeća. Dakle, podupiremo reforme, uključujući i reformu Vijeća sigurnosti i protivimo se tome da bilo tko te reforme koči, svejedno radio to zbog usko nacionalnih interesa, ili zbog želje da iskoristi neefikasnost Svjetske organizacije za jačanje svojeg monopolističkog položaja. Najveći je uspjeh do sada bilo članstvo Hrvatske u Vijeću sigurnosti, točnije rečeno – ne toliko samo članstvo, jer o tome kako smo tu šansu iskoristili, moglo bi se razgovarati, nego pobjeda prigodom glasanja u Općoj skupštini koja je odlučivala tko će od više kandidata postati nova nestalna članica toga najvažnijeg tijela Ujedinjenih naroda. Upravo prilikom toga odlučivanja pokazala se sva ispravnost i korist mijenjanja dotadašnje hrvatske politike. Ta nas je promjena trebala približiti zemljama tzv. Trećeg svijeta, ne zato što bilo tko u Hrvatskoj sanja o obnavljanju nesvrstane vanjske politike, nego zato što u prilog suradnji s tim zemljama govore naši gospodarski interesi, a i zato što one tvore većinu u Općoj skupštini. Činjenica je da smo, zahvaljujući glasovima tih zemalja, a nakon aktivnog lobiranja u kojemu je ne malu ulogu odigrao Ured predsjednika Republike, uspjeli pobijediti favoriziranu Češku Republiku, zemlju članicu Evropske unije, što je automatski značilo podršku dobroga dijela Evrope, ali i zemlju koja je uživala jasnu potporu Sjedinjenih Država. Usprkos tome – pobijedila je Hrvatska. Predložili smo i održali tematsku sjednicu Vijeća sigurnosti posvećenu opasnosti globalnoga terorizma, s vrlo jasnom i nedvosmislenom porukom: nitko ne može i ne smije zamijeniti Ujedinjene narode u borbi protiv terorizma, najvećeg zla naših dana, i nitko ne smije prisvojiti pravo na unilateralne akcije protiv terorista, zaobilazeći Ujedinjene narode. Sve češće sudjelujemo u raspravama o globalnim problemima, aktivni smo na konferencijama Ujedinjenih naroda posvećenima tim problemima, poput one o suzbijanju posljedica klimatskih promjena. Nastojimo dati svoj doprinos, svjesni činjenice da smo mala zemlja, da imamo malo stanovnika, da nismo velika vojna sila, niti imamo jako i razvijeno gospodarstvo. Naša snaga leži u dosljednosti u poštivanju načela iz Povelje Ujedinjenih naroda i u sposobnosti da – kako se to kaže – mislimo vlastitom glavom. Sposobni smo dati konstruktivan doprinos rješavanju problema koji tište daleko veće od nas, u stanju smo formulirati pristupnu platformu za hvatanje u koštac s krizama koje nemaju izravne veze s nama. Ono što je najvažnije, a to je ujedno prema mojem mišljenju i naš najveći uspjeh, profilirali smo se kao pouzdan partner na svjetskoj sceni, ne samo u regiji, ne samo u Evropi, nego u globalnim razmjerima. Taj uspjeh postigli smo u Ujedinjenim narodima i zahvaljujući našoj aktivnosti u njima. Hvala što ste me saslušali!