Gospođe i gospodo,uvaženi sudionici ove konferencije, Želio bih, prije svega, organizatorima zahvaliti na pozivu i na pruženoj mogućnosti da vam se obratim. Tema je intrigantna, izazovna, ali itekako aktualna – mada je usmjerena prema budućnosti. Dodao bih još kako je reći nešto o globalnim trendovima i Kini u sljedećem desetljeću posebno izazovno za mene, čovjeka – kako se to obično kaže – s druge strane svijeta, ali i čovjeka koji Kinu relativno dobro poznaje, kako iz literature, tako i na osnovi vlastitih saznanja, koja uključuju i susrete s najvišim predstavnicima države i Partije. Svi moji posjeti Kini, i kao predsjednika Republike Hrvatske, ali i nakon isteka mandata bili su u znaku spoznaje o potrebi unapređivanja bilateralnih odnosa između Hrvatske i Kine, kao i želje da se to učini - upravo zato što sam procjenjivao da će Narodna Republika Kina igrati sve veću ulogu na svjetskoj sceni, kao i da će – na osnovi vlastitih potencijala – postajati sve značajniji „igrač“ na toj sceni.  Ukratko: Kinu sam smatrao i smatram je i danas iznimno značajnom zemljom ne samo u azijskom području, nego i u svijetu. Naravno, ma kako značajna bila, Kina ne živi i ne djeluje sama, izolirano. Ona živi i djeluje u svijetu punom proturječnosti, u svijetu u kojemu se prelamaju različiti interesi i u kojemu smo svjedoci pokušaja stvaranja nečega, što bih uvjetno nazvao novim svjetskim poretkom, na posve neprihvatljiv način.  Kina, uz to, ima i posve specifičan unutarnji model društveno-ekonomskih odnosa, model koji je čini s jedne strane jedinstvenom, a s druge – uspješnom. Dozvolite mi nekoliko riječi o svemu tome. Svijet u kojem živimo nije više onaj bipolarni iz vremena hladnoga rata, ali nije ni unipolarni iz vremena neposredno nakon sloma sustava što se nazivao socijalističkim, ili komunističkim – prvenstveno u Evropi. Danas imamo na jednoj strani nedvojbenu super-silu, preostalu iz vremena hladnoga rata, često i s hladnoratovskim načinom razmišljanja, a na drugoj nekadašnju super-silu koja se, nakon što je na svojemu putu posrnula i doživjela nazadak na gotovo svim područjima, vraća na međunarodnu scenu s neskrivenim ambicijama, ali i potencijalom, da na njoj ponovo igra važnu ulogu. I imamo zemlje u usponu, među kojima je i Kina, zemlje koje traže i nalaze svoje razvojne putove i koje već danas na međunarodnoj sceni zauzimaju mjesto kakvo je prije dva desetljeća bilo teško i zamisliti. Značenje tih zemalja u vremenu što je pred nama i dalje će rasti.  Narodna Republika Kina stvorila je jedinstveni model koji objedinjuje u sebi snažne elemente tržišne privrede, pojednostavljeno rečeno: kapitalizma, uz zadržavanje vodeće uloge Komunističke partije i njezine ideologije, prilagođene – naravno – specifičnim kineskim uvjetima. Do sada taj se model pokazao uspješnim, dapače: on je jamstvo kineskoga uspjeha. Kinesko je vodstvo znalo s jedne strane otvoriti vrata slobodnom tržištu, ali s druge – držati stvari u potrebnoj mjeri ipak pod kontrolom, tako da nagli gospodarski rast Kine ne ide stihijski, što bi u krajnjoj liniji bilo na štetu Kine.  Dalje: Kina je zadržala element dugoročnog planiranja što je u bitnome razlikuje od zemalja tzv. zapadne demokracije u kojima vlade planiraju u pravilu samo za razdoblje svojega mandata, što – međutim – omogućuje multinacionalnome kapitalu da sve više od njih preuzima ulogu čimbenika koji određuje i usmjerava razvoj. U Kini, naglašavam, ti su elementi do sada i za sada u nužnoj ravnoteži, mada profit i ovdje nosi svoje neizbježne posljedice. Ja svakako nisam netko tko bi želio bilo kome dijeliti lekcije, najmanje Kini, ali moram upozoriti na nešto, čega je kinesko vodstvo – siguran sam – itekako svjesno. Povećavanje jaza između onih koji imaju i onih koji nemaju, između onih koji imaju nezamislivo puno i onih koji moraju preživljavati s nezamislivo malo, povećavanje toga jaza nezaobilazno vodi prema socijalnim tenzijama. A iz socijalnih tenzija, kada dosegnu određenu razinu, rađa se socijalni revolt. Ako tome dodate još i element višenacionalnosti, onda dobivate eksplozivnu mješavinu koja će kad-tad detonirati s ubojitim posljedicama. Znam vrlo dobro što govorim, jer sam najprije doživio kako je podivljali nacionalizam u uvjetima ekonomske krize razorio jugoslavensku federaciju, a danas gledam kako nekontrolirani neoliberalni kapitalizam raslojava društvo i koristeći ponovo nacionalizam kao svoje oružje ugrožava temelje demokracije u Hrvatskoj. Kini se tako nešto, siguran sam, neće dogoditi, niti joj se smije dogoditi – zbog važnosti što je ima u svijetu i zbog utjecaja na stabilnost odnosa u svijetu. I time dolazim do trendova koji obilježavaju sadašnji trenutak i koji će, prema svemu sudeći, dominirati svijetom i u narednom desetljeću. Rekao sam već da smo svjedoci stvaranja, zapravo: nametanja nečega što bih uvjetno nazvao novim svjetskim poretkom. Zašto kažem: uvjetno?  U svojem oproštajnom govoru u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda još sam godine 2009. krajnje jasno pozvao upravo na stvaranje novog svjetskog poretka. No, ja sam imao u vidu istrošenost neoliberalnog modela i potrebu da on bude bilo nadograđen, bilo reformiran, bilo zamijenjen nečim novim, prije no što ulica preuzme stvari u svoje ruke. Imao sam u vidu činjenicu da neoliberalni kapitalizam, onako kako se prakticira u zemljama zapadne demokracije, ciklički proizvodi krize, a da se centri političke moći, ako se o njima još uopće može govoriti, s tim krizama ne znaju nositi, odnosno da ovu najnoviju koju godinama bolno osjeća i moja zemlja, uporno nastoje riješiti posve pogrešnim metodama. Odnosno, da budem posve precizan: krupni je kapital politici nametnuo svoje viđenje stvari i sve što se radi svodi se na jedno: spasimo sistem po svaku cijenu, pa i na štetu građana. A to je ne samo pogrešno, nego i potencijalno krajnje opasno. Znaci koji upućuju na tu opasnost vidljivi su u sve masovnijim demonstracijama, nerijetko i nasilnima, u sve većem broju zemalja. Ali, kapital, uvjeren u svoju moć, zapravo svemoć, pred tim znacima zatvara oči, ne želi ih vidjeti. Dotle, opasnost raste, doslovno iz dana u dan, opasnost anarhije iz koje se u pravilu rađaju desni, populistički i diktatorski režimi. I ne samo to. Svjedoci smo očito smišljenoga plana promjene režima iz jasnih što ekonomskih, što strategijskih razloga u cijelome nizu zemalja, a „pod firmom“ narodnih pobuna kojima se onda, uz prozirno opravdanje kako se mora dati podrška borbi za ljudska prava, pruža svesrdna pomoć, izravna ili neizravna, pa i oružjem.  Na kraju takvoga puta ruše se dotadašnji režimi, svejedno kakvi su bili, instaliraju se, doslovno: instaliraju novi, mada prividno na demokratski način, zadovolje se interesi onih koji su pobunu potakli i pomagali, a zemlja potone u bezvlašće i anarhiju.  Libija je najbolji primjer ovoga o čemu govorim. I to je taj pokušaj stvaranja novog svjetskog poretka koji, suvišno je i da kažem, s onime što sam imao na pameti, govoreći godine 2009. u Ujedinjenim narodima, nema ama baš nikakve veze. Ovo, naime, nije iskorak, to nije korak naprijed, to je korak prema natrag, prema učvršćivanju onoga što se pokazalo istrošenim i za najveći broj ljudi neuspješnim.  Podaci o tome koliko je malo onih u čijim je rukama golemo bogatstvo svijeta – u odnosu na stanovništvo svijeta i broj neopisivo siromašnih u njemu, to najbolje potvrđuju. Ti su podaci dobro poznati i nema potrebe da ih ovdje iznosim. Narodna Republika Kina, suočena s ovim trendovima o kojima sam - naravno samo u naznakama – govorio, zauzima vrlo čvrsto, jasno i načelno stanovište. I upravo to budi nadu. Jedno je, naime, ako takvo stanovište zastupa neka mala zemlja, a drugo – ako ga zastupa država poput Kine.  Upravo zato čvrsto sam uvjeren da je pred Kinom u dolazećem desetljeću veliki zadatak – da postane oslonac svima onima koji bi se htjeli oduprijeti nasilnome nametanju jednoga modela, ma kojega modela, i koji bi htjeli zadržati i ostvarivati pravo na vlastiti put razvoja. Time što ostvaruje upravo takav put, svoj put, i što se sve više angažira da bi pomogla nerazvijenim zemljama, Kina već sada na najbolji mogući način preuzima tu ulogu. U tome ona neće biti sama. Uz nju će, bez obzira na to jesu li one toga danas već svjesne, ili nisu, biti i druge zemlje u usponu. A da bi cijela ta priča mogla biti okrunjena uspjehom, mora se raditi na reafirmiranju Ujedinjenih naroda, nezamjenjive, mada i nesavršene organizacije koja okuplja praktično sve zemlje svijeta. Ovo posebno naglašavam, jer se sve češće događa da se nagovještavaju, planiraju, pa i izvode vojne operacije koje nisu ništa drugo, nego grubo miješanje u unutarnje stvari suverenih država, potpuno zaobilazeći, pa i gotovo podrugljivo ignorirajući Ujedinjene narode i Vijeće sigurnosti. Kina je stalna članica Vijeća i ima mogućnost da se tome usprotivi, što je do sada, na strogo načelan način, i činila.  Od toga treba, međutim ići i korak dalje. Treba obnoviti interes za ostvarivanje milenijskih ciljeva Svjetske organizacije i treba, a to je – mislim – najvažnije, pomaknuti s mrtve točne njezinu reformu. I tu Kina može dati dragocjen doprinos. Da zaključim: živimo u turbulentnom vremenu, u vremenu previranja, u vremenu kada se otvaraju i mogućnosti, i perspektive za zemlje u usponu poput Kine. Znam da Narodna Republika Kina neće bježati od odgovornosti pred koju je stavljaju današnje prilike i ono što možemo očekivati u dolazećem desetljeću. I siguran sam da će na kraju toga desetljeća upravo Kina biti jedan od potpornih stupova svjetske stabilnosti i razvoja. Na putu što je pred njima mogu kineskim prijateljima samo poželjeti svaki uspjeh – u interesu najprije Kine i svih njezinih građana, a onda i u interesu cijeloga svijeta i mira u svijetu.  Ono što trebamo, to su mir, razvoj i uravnoteženost, u pojedinim zemljama, ali i u međudržavnim odnosima.  Ono što trebamo, to je ravnoteža između želje da se ima što više i potrebe da se ima toliko, koliko je potrebno da bi se dostojanstveno živjelo.  Ono što nam treba, to je pravo svake zemlje i svakoga naroda da odlučuje o tome kako će živjeti. U svemu tome, uloga Kine je nezaobilazna. Hvala što ste me saslušali!