20.03.2003. - Obraćanje naciji predsjednika RH u povodu početka vojne akcije u Iraku
Prošle noći po našem vremenu počela je vojna operacija Sjedinjenih Država i Velike Britanije, te skupine njihovih saveznika protiv Iraka. Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet.
Republika Hrvatska najavila je da će podržati vojnu opciju samo i jedino ako ona bude posljedica jasne i nedvosmislene odluke svjetske organizacije. Večeras mogu samo ponoviti to strogo načelno stanovište.
Mi znamo da je režim Sadama Huseina krvava i brutalna diktatura.
Mi nikada nismo podcjenjivali opasnost nekontrolirane proizvodnje, odnosno postojanja oružja masovnog uništavanja. Dapače, ja sam upozoravao da takva oružja, odnosno postrojenja za njihovu proizvodnju treba razoriti, ako ih nije moguće podvrći djelotvornoj kontroli. Republika Hrvatska bila je među najodlučnijim pobornicima stvaranja i djelovanja svjetske antiterorističke koalicije, kada se - poslije napada na New York i Washington - globalni terorizam pokazao kao opasnost za svakoga od nas i za sve nas, za našu civilizaciju.
Usprkos svemu tome, mi ne možemo podržati akciju usmjerenu na rušenje režima u Iraku, kao ni u jednoj drugoj zemlji, pogotovo kada se to događa bez mandata Ujedinjenih naroda i protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajednice. Mi ne možemo podržati marginaliziranje svjetske organizacije u ovako ključnom pitanju.
Mi ne možemo prihvatiti da se u međunarodnim odnosima uspostavi model ponašanja koji bi, pojednostavljeno rečeno, onima koji raspolažu silom i koji tako odluče, omogućavao pokretanje vojnih akcija protiv režima bilo koje zemlje. Jer, ako to prihvatimo u slučaju jedne zemlje, s kakvim bismo moralnim pravom to mogli odbiti u slučaju neke druge? I tko bi mogao odgovoriti na pitanje: tko će biti sljedeći?
Podsjetit ću vas na osnovne činjenice.
Iraku je, zbog sumnje da ima oružja masovnog uništavanja, potkraj prošle godine rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1441 zapovjeđeno da se potpuno i trenutno razoruža, doduše bez specificiranja što to točno znači, kao i da u potpunosti surađuje s inspektorima svjetske organizacije koji su trebali nadgledati uništenje njegovog arsenala. Ako to ne učini, Bagdadu je zaprijećeno "ozbiljnim posljedicama". Upozoravam: ozbiljnim posljedicama, što ne znači nužno ratom.
Irak je primio inspektore, nije s njima u potpunosti surađivao, ali je - pod pritiskom - stupanj suradnje povećavao. Neću ulaziti u pojedinosti, ali reći ću da se o potpunom nedostatku suradnje ne može govoriti.
Sjedinjene Države, Velika Britanija i Španjolska pokrenule su u međuvremenu inicijativu za donošenje nove rezolucije u Vijeću sigurnosti. Željeli su stvoriti nedvosmisleni pravni osnov za vojnu akciju protiv Iraka. Ta akcija, a to je s vremenom postajalo sve jasnije, nije bila usmjerena samo na razoružanje Iraka, nego na smjenu režima.
Da bi rezolucija prošla u Vijeću sigurnosti, mora je podržati 9 od 15 članica toga tijela. Washingtonu, Londonu i Madridu nije uspjelo ostvariti tu većinu.
Povrh toga, Francuska koja kao stalna članica Vijeća sigurnosti ima pravo veta, zaprijetila je da će korištenjem toga prava spriječiti donošenje bilo kakve rezolucije koja bi uspostavila neku vrstu automatizma za otpočinjanje rata. Rusija koja također može uložiti veto, najavila je isto.
Njihovo stanovište, da - naime - još nisu iscrpljene sve mogućnosti za razoružanje Iraka i da inspektorima treba omogućiti nastavak rada, jer se rezultati pokazuju, dijeli i Kina, još jedna stalna članica Vijeća, kao i Njemačka koja se od početka protivi ratnoj opciji. To stanovište dijele i mnoge druge zemlje širom svijeta.
Suočene s prijetećim porazom u Vijeću sigurnosti, Sjedinjene Države, Velika Britanija i Španjolska odustaju od pokušaja donošenja tzv. ratne rezolucije. Odustaje se također od bilo kakvog pokušaja da se još išta napravi u sklopu svjetske organizacije. Od Sadama Huseina ultimativno se traži da napusti Irak u roku od 48 sati.
Sadam Husein odbija ultimatum. Od prošle noći govori oružje.
To su činjenice.
Moram reći da je u cijeloj iračkoj krizi, od njena početka pa do prošle noći, sve bilo uglavnom predvidivo. Od iračkog nevoljkog pristajanja na inspekcije, preko nepotpune suradnje, do toga da je američko-saveznički zahtjev za smjenom režima u Bagdadu potisnuo zahtjev za razoružanje, pa zaključno do ultimatuma Sadamu i njegova odbijanja.
Predvidiv je i krajnji ishod rata koji je počeo prošle noći. Ali, nešto nije predvidivo, barem ne u potpunosti. Nisu predvidive posljedice, i to kako one koje ćemo vjerojatno vidjeti dok još budu trajale borbe, tako i one dugoročne koje bi, kada rat bude okončan, mogle prijeći granice ratne zone i regije. Govorim o posljedicama koje, ponovit ću, nije moguće potpuno predvidjeti, ali koje bi kako na političkom, tako i na gospodarskom polju, mogao osjetiti praktično cijeli svijet.
Dat ću samo naznake: marginaliziranje Ujedinjenih naroda, podjela unutar Evropske unije, zahlađeni odnosi između saveznika s jedne i druge strane Atlantika, uzdrmani temelji međunarodnog poretka kakav je uspostavljen poslije Drugog svjetskog rata.
San o prekrajanju i pacificiranju jedne neuralgične regije mogao bi se pretvoriti u noćnu moru. Umjesto da budemo sudionici dijaloga civilizacija, mogli bismo se naći suočeni s ratom religija. Ta je spoznaja sigurno bila u pozadini dosljednog Papinog protivljenja ratu.
Sve su to razlozi zbog kojih sam upozoravao da se ne smije srljati u rat, a pogotovo da se pri tome ne smiju mimoići Ujedinjeni narodi. Smatrao sam da mir još ima šansu i da mu je treba dati. Nikada nisam apsolutno isključivao ratnu opciju, ali samo kao doista posljednje sredstvo, i to kao sredstvo koje će autorizirati Ujedinjeni narodi.
Uvjeren sam da u dosljednom zauzimanju za diplomatsko-političko djelovanje nema ni primisli bilo kakvog neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama.
Što se Hrvatske tiče, mi smo bili, mi jesmo i ostat ćemo prijatelji Sjedinjenih Država.
Ali, upravo u ime onih demokratskih vrijednosti, vrijednosti slobodnog svijeta što ih je Amerika u prošlosti i promicala, i branila, optirali smo za mir do krajnjih granica, a ne za rat.
No, rat je počeo. Suočeni s onime što se očito nije moglo spriječiti, moramo poželjeti da rat traje što kraće, da žrtava bude što manje - i među vojnicima na obje strane, i među civilima. Možemo i moramo poželjeti da se strahovi svih onih koji su se opirali ratu - ne ostvare. Moramo se nadati da će svijet, uključujući one koji su se priklonili ratnoj opciji, zaobilazeći svjetsku organizaciju, povratiti povjerenje u Ujedinjene narode, da dugoročni projekti regionalnih i svjetskih integracija neće biti dovedeni u pitanje.
Kao i do sada, Republika Hrvatska će se ponašati krajnje odgovorno, imajući u vidu svoje ključne nacionalne interese i svjesna toga da te interese može ostvarivati samo u miru.
Zato će mir i dalje biti osnovni i najvažniji cilj naše vanjske politike - mir u neposrednom susjedstvu, u regiji, na našem kontinentu, u svijetu.
Bez mira, nema razvoja.
Bez razvoja, nema napretka.
Polazeći do toga, spremni smo - kada dođe vrijeme - u okviru naših mogućnosti i odgovarajući na poziv Ujedinjenih naroda, sudjelovati u poslijeratnoj, mirnodopskoj izgradnji Iraka.
Želimo da svijet iz rata koji je počeo prošle noći izađe zreliji i mudriji. Jugoistočna Evropa, naša regija, bila je poprište posljednjih ratova 20. stoljeća. Srednji istok postao je poprište prvog ratnog sukoba u 21. stoljeću. Neka to bude i posljednji rat u ovom stoljeću.
Prionimo svi zajedno izgradnji novog svijeta. Ali to ne smije biti svijet u kojemu će jedni zapovijedati, a drugi slušati.
To ne smije biti svijet u kojemu će jedni biti veliki zato što su jaki, a drugi će biti mali zato što su slabi. To ne smije biti svijet u kojemu će se jedni osvećivati drugima zato što o ovom ili onom pitanju, ma kako važno bilo, nisu mislili na isti način.
Želimo svijet jednakopravnih i ravnopravnih koji će živjeti u miru i toleranciji.
Želimo svijet otvorenih granica i pune uzajamne suradnje.
Želimo svijet u kojemu neće biti mjesta za diktatore poput Sadama Huseina, ali koji će znati i moći pomoći svakom narodu koji pati pod diktaturom da ostvari život u slobodi, no bez jednostranih vojnih akcija bilo koje zemlje, ili bilo koje skupine zemalja.
Želimo svijet u kojemu će se sila primjenjivati samo i jedino u legitimnoj samoobrani, odnosno u obrani mira, a na osnovi mandata Ujedinjenih naroda.
Uvjeren sam da je takav svijet moguć. Vjerujem u njega, usprkos tome što vam se večeras obraćam kako bih s vama podijelio zabrinutost zbog početka rata u Iraku.
I smatrao sam da je upravo večeras pravi trenutak da vam predočim viziju svijeta kojemu moramo težiti i kojega, ponavljam: možemo izgraditi.
Govorim o svijetu mira, razvoja i blagostanja za sve, o svijetu u kojemu rat neće imati šansu.
Siguran sam da govorim u ime sviju vas kada kažem da će izgradnji takvog svijeta Republika Hrvatska bez ikakvih rezervi u svakom trenutku dati svoj maksimalni doprinos.
Hvala!