Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, prilika je da se još jednom odredimo prema vlastitoj povijesti i prema temeljima na kojima je sazdana samostalna hrvatska država. Ujedno to je i prigoda da svijetu potvrdimo svoju svijest o tim temeljima i o potrebi borbe za povijesne istine.

Vrijedi podsjetiti da o našoj utemeljenosti u antifašističkoj borbi govori i ustav Republike Hrvatske. Vrijedi i podsjetiti, i naglasiti da je samo i isključivo zahvaljujući borcima-antifašistima među kojima su pripadnici tadašnje Komunističke partije igrali zapaženu ulogu, mada nisu bili u većini, Hrvatska dočekala kraj Drugoga svjetskog rata na strani pobjedničkih sila Saveznika.

U današnjem svijetu antifašizam je civilizacijska tekovina i u prvome redu ljudsko, a tek potom političko opredjeljenje. Taj svijet polazi od spoznaje da je tek pobjeda u borbi s fašizmom i nacizmom otvorila vrata demokraciji, bez obzira na to što je u nekim zemljama demokracija zakoračila kroz ta vrata s golemim zakašnjenjem. I u tom se svijetu pripadnost neke zemlje demokratskoj obitelji država i naroda procjenjuje i na osnovi odnosa te države i u toj državi prema fašizmu, odnosno antifašizmu.

Iza nas je razdoblje u kojem se potpuno nepotrebno i krajnje štetno za ključne interese Hrvatske, koketiralo s fašizmom i umanjivalo, odnosno prešućivalo vrijednosti antifašizma. U tome vremenu bili smo, a povremeno smo i dalje, svjedoci besramnog revidiranja povijesnih istina o Drugome svjetskom ratu uopće, a na ovim prostorima osobito.

Na Dan antifašističke borbe sjećamo se s pijetetom, priznanjem i trajnom zahvalnošću svih onih koji su dali svoje živote, odupirući se fašizmu prije 60 i više godina. Potvrđujemo svoju slobodarsku, antifašističku opredijeljenost koja je na specifičan način došla do izražaja u Domovinskom ratu. I odričemo pravo bilo kome da prekraja povijest, pretvarajući povijesne gubitnike u naknadne pobjednike.