"Neoliberalni kapitalizam i ja"

Autorski tekst predsjednika Republike
Novi list

Da bi se razjasnio moj odnos prema modelu neoliberalnog kapitalizma, valja – mislim – najprije raščistiti s dvije stvari. Prvo, ja sam političar i u svemu što razmatram, u svemu o čemu razmišljam, tražim moguće implikacije na političkoj sceni. Pa tako danas, gledajući što se događa u svijetu oko nas, ne mogu a da ne primijetim rastuće nezadovoljstvo građana učincima neoliberalnog modela i da se ne zapitam u kakve bi se mutne vode to nezadovoljstvo možda moglo skrenuti. Drugo, ja sam neposredno izabran na funkciju prvog čovjeka u državi, ja sam na toj funkciji – da podsjetim – kao jedini u Hrvatskoj, zahvaljujući izravno na izborima izraženom povjerenju građana. Sukladno tome, potpuno je jasno da je jedan od mojih zadataka, da tako kažem, živjeti s građanima, dijeliti njihove brige, baviti se onime što ih tišti.

          Hrvatska, naravno, nije jedina zemlja u kojoj smo svjedoci neobuzdanog kapitalizma koji je gotovo potpuno izmakao svakoj kontroli, uključujući i kontrolu države. U svojoj neoliberalnoj varijanti kapitalizam se razvija, ne samo u tranzicijskim zemljama, nego u znatnoj mjeri i u razvijenim državama na način da u sve većoj mjeri udovoljava interesima kapitala, a u sve manjoj interesima i potrebama građana. Meni je jasno da predstavnici kapitala, odnosno poslodavaca, to ne vole čuti, odnosno da će to čak i opovrgavati, no činjenice su tvrdoglave i one pričaju svoju priču. Spoj kapitalizma i socijale koji je obilježio, barem u razvijenim zemljama Europe (Sjedinjene su Države uvijek bile posebna priča) razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata, pokazao se na početku 21. stoljeća prevelikim teretom za kapitalizam u njegovom neoliberalnom izdanju. Pa se prišlo „kresanju“ socijale, e da bi kapital preživio i mogao se dalje oplođivati, odnosno donositi profit. I ona područja na kojima je socijalni element bio dominantan, ili barem naglašeno prisutan, stjerana su u okove isključivo tržišne logike, po kojoj je sve roba, sve ima svoju tržišnu cijenu i sve se proizvodi samo da bi se moglo uz dobit prodati.

Sustav funkcionira, na to danas upozoravaju i neki eminentni stručnjaci u zapadnim zemljama, na premisama povlačenja, u najvećoj mogućoj mjeri, države iz sudjelovanja u gospodarstvu, otvaranja barem u načelu domaćih tržišta međunarodnoj trgovini i investicijama, privatiziranja usluga i servisa, te prirodnih resursa, odricanja od izrazito zaštitnih klauzula u radnim zakonodavstvima, uspostavljanja snažne nacionalne i međunarodne zaštite prava privatnoga vlasništva, te provođenja konzervativne fiskalne politike, čak i na štetu javnoga zdravstva i blagostanja.

          A kada smo već kod vrlo osjetljivog područja zdravstva, odnosno zdravstvene zaštite, mislim da se krajnje jasno mora reći kako smo došli do situacije u kojoj zdravlje postaje luksuz, odnosno u kojoj će kvalitetna zdravstvena zaštita i liječenje biti dostupni samo onima s dubokim džepom. Ja i opet ne mislim samo na Hrvatsku gdje su neki lijekovi nužni za tretiranje terminalnih bolesti dostupni samo onima koji ih mogu platiti, a cijena je enormno visoka. Mislim i na zemlje poput Njemačke, gdje nije neuobičajeno na ulicama vidjeti demonstrante s parolama koje poručuju da „zdravlje ima prednost pred profitom“. U toj istoj Njemačkoj, u interesu udovoljavanja logici kapitala, provode se fuzioniranja bolnica uz otpuštanje zaposlenih, skraćuje se prosječno vrijeme bolničkog liječenja i da dalje ne nabrajam.

          Ukratko: neoliberalni model počinje funkcionirati kao da je sam sebi svrhom, a cijeli se društveno-ekonomski sustav počinje ponašati kao da mu je primarna zadaća udovoljavati svojim potrebama, dakle brinuti se za vlastito održavanje, a ne biti okvir za zadovoljavanje potreba građana. Kao političar smatram takvo stanje neodrživim na dugi rok. I još nešto: smatram svojom dužnošću na to upozoriti, jer povijest nije baš siromašna primjerima koji pokazuju koje političke snage u pravilu iskorištavaju nezadovoljstvo obespravljenih i osiromašenih građana, odnosno kamo skreću zemlje čiji su građani u većini dovedeni u stanje u kojemu postaju lak plijen demagoga koji će se predstaviti kao borci za njihova prava i interese. Da budem do kraja određen: stanje u kojemu građani osjećaju da su prepušteni sami sebi i svojoj zloj sudbini, da se sistem pretvara u stroj za njihovo nemilosrdno iskorištavanje, a da im za uzvrat ne daje ono najnužnije što im treba, ili ne daje dovoljno kao kompenzaciju za njihov rad, odnosno da ih po kratkom postupku odbacuje čim ih više ne treba, bez obzira na posljedice, idealno je tlo za bujanje populističkih, autokratskih, desno orijentiranih ideologija i snaga.

          Moram još jednom reći: ja sam političar, nisam ekonomista. Ali, ne razumijem ni ekonomiste, a ni neke druge koji „na nož“ dočekuju ovakva moja razmišljanja. Odnosno – ne razumijem nikoga tko se snebiva ako se kaže kako je model neoliberalnog kapitalizma dotrajao, kako mu je istekao rok. Onaj, tko to drži svetogrđem, čini mi se da ne može niti shvatiti, niti prihvatiti evoluciju. Jer, zar nije tako da se sve razvija? Zar ne napredujemo i ne mijenjamo se na svim područjima? Zar danas nije savršeno normalno ono, što je još jučer bilo nezamislivo? Sve dakle ide dalje, sve se mijenja, ništa nije zadano za sva vremena, ništa nije nepromjenjivo. Pa zašto bi onda neoliberalni kapitalistički model bio „zadana veličina“, odnosno „sveta krava“? Ima li u tome logike, ili takvo stanovište odskače od cjelokupnog dosadašnjeg razvoja ljudskog društva? Smatram da je odgovor na to pitanje jasan svakome mislećem čovjeku.

Za što se u takvoj situaciji zauzimam? Prije svega protiv sam robovanja dogmama bilo koje vrste i „boje“. Protiv sam proglašavanja jednog modela, bilo kojega modela uređenja društvenih, pa i gospodarskih odnosa najvećim dostignućem ljudskoga uma. Sve u svoje vrijeme – kako se to lijepo kaže. I robovlasnici su se opirali urušavanju robovlasničkog sustava, i feudalci su nastojali održati feudalni ustroj, no razvoj je nezadrživo išao dalje. Smatram, dakle, da najprije moramo prihvatiti postavku kako ni neoliberalni model nije završna točka, nego tek jedna etapa u razvoju. Smatram kako treba otvorenog duha prići razmatranju alternativnih modela, odnosno iduće faze u razvoju. Znam da će biti onih koji će me, zbog toga što inzistiram na dobrobiti građana, na socijalnom elementu, olako proglasiti zagovornikom povratka na prevladani socijalistički model i njegovu dirigiranu, odnosno plansku privredu. Takvima zaključno mogu samo ponoviti ono što sam rekao na zagrebačkom summitu zemalja srednje Europe, na kojemu sam – imajući uz ostalo u vidu i neuspjehe referenduma o evropskom ustavu u Francuskoj i Nizozemskoj – odlučio otvoriti ovu temu: : ja ne zagovaram niti revolucionarne promjene, niti bilo kakav korak prema natrag. Ja u svemu, pa i u gospodarstvu, mislim da se može i mora ići samo prema naprijed. Dakle, ja pozivam na kreativno promišljanje i na evolutivnu promjenu.

Dao sam poticaj. Na redu su drugi – od stručnjaka, do najšire javnosti.