Dobra večer,

Kraj godine pruža mi još jednom priliku da Vam se obratim – ne samo zato da bih vam poželio sreću u Novoj godini, nego da vam – iz perspektive predsjednika Republike – kažem kako ocjenjujem proteklih 12 mjeseci i što nas sve zajedno očekuje u narednome razdoblju.
Neću bježati od istine, od one istine koju mnogi od vas već bolno osjećaju u svojem svakodnevnom životu. Godina koja je na izmaku ostat će obilježena financijskom i gospodarskom krizom koja se počela širiti praktično na cijeli svijet, a godina u koju ulazimo proteći će u njezinome znaku. Sva predviđanja govore da bi početak ponovnog uspona trebalo očekivati tek u godini 2010.
Znači – bit će teško.
Znači – trebat će i pameti, i sposobnosti, pa i hrabrosti suočiti se s onime što ni nas neće i ne može mimoići.
Odgovor na krizu ne treba tražiti u mjerama poput smanjivanja minimalne plaće, niti u štednji po svaku cijenu. Ne, mi moramo obraniti radna mjesta i postojeću visinu minimalne plaće – ako treba, i novcem iz proračuna. Mi moramo trošiti, jer bez potrošnje nema ni proizvodnje, ali moramo trošiti drugačije, odnosno u druge svrhe.
Mi trebamo nastaviti i investirati, ali samo, ponavljam: samo u projekte koji će se isplatiti u najkraćem mogućem roku, a potom će početi donositi zaradu. Ukratko: suočeni s krizom, moramo se ponašati kao odgovorna, ali i kao socijalna država.
Taj socijalni element posebno naglašavam. Ne smijemo ostaviti bez odgovora one koji trebaju. A kada kažem trebaju, onda mislim i na mogućnost obrazovanja, i na potrebu liječenja, ali i na činjenicu da ne mali broj naših građana živi ispod granice siromaštva.
Društvena solidarnost ne smije biti prepuštena samo karitativnim i humanitarnim organizacijama. Tu velika odgovornost leži na vladi i od te odgovornosti nitko ne može oprati ruke. I to je nešto, što valja osobito naglasiti – naime, da politika u vrijeme ovakve ozbiljne krize, više nego ikada, mora biti odgovorna. To znači da se moramo boriti protiv toga da osobni interesi ove ili one vrste, kao i pritisci da se odgode teške, ali nezaobilazne reforme kako bi se na izborima osvojilo nekoliko glasova više, prevladaju nad općim interesom svih naših građana.
Odgovornost, dakle, treba biti riječ godine koja je pred nama.
Kako sada reagirati na krizu, kada se već nismo potrudili da je dočekamo spremniji? Prije svega tako, da pred njome ne zatvaramo oči. A potom - na dva načina. Da se branimo od potresa koji dolaze iz svijeta, ali i da istodobno mijenjamo i sve ono čime krizu sami proizvodimo. Jer, ona nije isključivo uvezena. Najkraće rečeno, moramo, i to ozbiljno i hitno, raditi na stvaranju uvjeta za obnovu industrije, proizvodnje i izvoza.
Ulazimo u Novu godinu sa spoznajom da će biti teška. Toga svi moramo biti svjesni.
No, isto tako moramo biti svjesni i činjenice da smo u godini koju napuštamo postigli i određene, ne male, uspjehe, prije svega na području vanjske politike.
Mislim pri tome na predsjedanje Vijećem sigurnosti i održavanje tematske sjednice o terorizmu, čime smo pokazali zrelost i sposobnost kako prepoznavanja ključnih problema svjetske scene, tako i zauzimanja naših stanovišta o njima.
Mislim također na završne korake prema članstvu u Atlantskome savezu, kao i na pomake u reformama potrebnima u prvome redu radi vlastitoga napretka, ali i radi usvajanja standarda Europske unije. Mislim, napokon, i na odlučne korake na polju borbe protiv organiziranoga kriminala. Tu je, međutim, veći dio posla tek pred nama. Danas plaćamo cijenu godina i godina nemara i toleriranja politizacije naših represivnih organa. U sučeljavanju s tim posljedicama nikakvih odgađanja, popuštanja, niti kompromisa ne smije biti.
To je pozitivna strana medalje. Postoji i ona negativna. U pregovorima s Europskom unijom usporeni smo nerazumnim i neprihvatljivim zahtjevima susjedne Slovenije; u drugoj susjednoj zemlji, Bosni i Hercegovini, i dalje zamjećujemo tendencije koje dovode u pitanje njezinu jedinstvenost, a treći naš susjed – Srbija – teško se miri s novonastalim realnostima, kao i s time da za zločine počinjene u vrijeme Miloševićevoga režima postoji odgovornost i da ona mora biti utvrđena.
Ne odgovornost naroda, nego režima i pojedinaca. To što govorim, odnosi se i na Hrvatsku kojoj još predstoje završni napori u suočavanju s istinom o prošlosti na našim prostorima. Mi smo već dokazali da smo za tu zadaću spremni i sposobni. Bilo bi nedopustivo, a za naš put u Europu i fatalno, kada bi na tome vjerodostojnost Hrvatske bila dovedena u pitanje.
Hrvatska, međutim, a to je ono najvažnije, to je moja poruka i našim građanima, ali i našim susjedima, ostaje privržena politici dobrosusjedskih odnosa sa svima, kako bi regija - normalizirana i stabilizirana – mogla ići prema cilju koji nam je zajednički: ujedinjenoj Europi. Tu našu dosljednost neće dovesti u pitanje tvrdoglavost, kratkovidnost, ili sklonost ucjenama bilo koje strane.
Mi gledamo dalje od sutra. Mi gledamo u budućnost.
Na kraju, samo još nešto. Ulazimo u godinu u kojoj ćemo birati novoga predsjednika Republike. Kažem: mi, jer i ja ću birati zajedno s vama. Izaberimo onoga i onakvoga predsjednika kakav je najpotrebniji ne samo današnjoj Hrvatskoj, nego još više Hrvatskoj kakva mora biti sutra, Hrvatskoj kojoj nema druge nego da živi i preživi u svijetu punome problema, kriza i otvorenih pitanja.
Ovo nije poruka puna optimizma, ali je zato istinita. A moja je obveza prema vama, građankama i građanima Republike Hrvatske, da vam govorim istinu – ma kakva ona bila.
I da vam kažem: mi imamo i pameti, i znanja, i sposobnosti. Mi možemo naći izlaz iz svake situacije. Moramo samo shvatiti da živimo u vremenu kada opće dobro mora imati prednost pred pojedinačnim, odnosno da se pojedinačno dobro može ostvarivati samo kroz opće - društveno.
Želim vam svima mnogo sreće u Novoj godini 2009.!