Ekscelencije,

Gospođe i gospodo,

Želio bih ponajprije zahvaliti Predsjedniku Slobodnog međunarodnog sveučilišta društvenih studija, dr. Luigiu Abeteu, na ljubaznom pozivu da pred ovim auditorijem, sastavljenim od uglednih znanstvenika i predstavnika javnog života Italije, iznesem svoje poglede na trenutni položaj Hrvatske kao i na perspektive njezine modernizacije i ubrzanog uključivanja u međunarodne političke i gospodarske tijekove.

Posebno me raduje što mi je prilika za izlaganje mojih razmišljanja pružena upravo ovdje u Rimu, gradu koji je kroz povijest - od srednjeg vijeka pa do dana današnjega - igrao važnu, a ponekad i presudnu ulogu u oblikovanju hrvatske stvarnosti. Jedan od svijetlih primjera utjecaja Rima, kako svjetovnog tako i crkvenog, na formiranje Hrvatske stvarnosti jest nesumnjivo odluka o priznavanju Republike Hrvatske kao samostalne države.

Prisjetimo se nakratko koliko je proces emancipacije Hrvatske dio težak. Hrvatska je početkom devedesetih zbog svojih slobodarskih aspiracija bila izložena ne samo snažnom političkom pritisku onih nazadnih snaga, koje su, nažalost, još uvijek na vlasti u Beogradu, nego potom i brutalnoj oružanoj agresiji, za koju smo onda već znali da je imala za cilj stvaranje etnički čiste Velike Srbije, suludog anticivilizacijskog, i srećom, propalog projekta. Formaliziranje državne samostalnosti, na kojoj su ondašnji čelnici Hrvatske - među njima sam bio i ja - s pravom uporno inzistirali, i za koju su se svjetovni i crkveni Rim nedvojbeno istinski zalagali, znatno nam je olakšao ostvarenje faktične slobode i uspostavu demokratskog sustava.

Velikim naporima naša se zemlja uspjela obraniti od agresije i potom izašla kao pobjednica u sukobu s nedemokratskom Srbijom i Jugoslavenskom narodnom armijom koja je bila stala na njezinu stranu, ali je izgubila previše vremena na neophodnoj društvenoj i gospodarskoj modernizaciji. Međutim, parlamentarni izbori od 3. siječnja ove godine pokazali su da hrvatski građani nisu bili spremni slijediti put, usredotočen na sadašnjost i prošlost, koji nije vodio prema budućnosti. Naprotiv, jasno su izrazili svoju želju za brzim provođenjem prijeko potrebnih društvenih i gospodarskih reformi i time demonstrirali postojanje ogromnog demokratskog potencijala u našoj zemlji. Drugim riječima, pokazali su da priželjkuju europsku Hrvatsku, Hrvatsku tolerancije i ljudskih prava, pune slobode medija, prosperiteta i gospodarskog rasta.

Ponosan sam na građane svoje zemlje, jer su po svemu sudeći spremni podnijeti teret restrukturiranja ekonomije koje će, u prvoj fazi, imati za posljedicu znatne ekonomske i socijalne teškoće, ali će zato kasnije zasigurno generirati nova radna mjesta i modernija radna okruženja. Nova hrvatska Vlada se odlučno posvetila ovoj nezahvalnoj, pa i nepopularnoj zadaći, dobro znajući da je stvaranje modernog i efikasnog gospodarstva u korelaciji s nastavkom uspješne demokratske transformacije društva. Jer samo prosperitetna društva, ili ona koja su na najboljem putu da to postanu, mogu biti dobra podloga za učvršćivanje demokratskog poretka i pravne države, kao i brana protiv svakog političkog ekstremizma. U ovom kontekstu naglašavam odlučno opredjeljenje nove vlasti na tekovinama antifašizma.

Napori koje ulaže hrvatska vlast i građani naše zemlje su golemi. Ljudski, prirodni i gospodarski resursi kojima raspolažemo nisu zanemarivi. No ipak će nam za brzu i efikasnu transformaciju ekonomije trebati znanje i kapital naših inozemnih partnera, i to posebno mislim na Italiju, jednu od najrazvijenijih država na svijetu, zemlju koja impresionira svojom kreativnošću i fleksibilnošću. Siguran sam da projekti izgradnje jadransko-jonske autoceste, naftovoda za kaspijsko gorivo preko Rumunjske i Mađarske do sjevernoga Jadrana i plinovoda Norveška-Poljska-Srednja Europa-Jadran predstavljaju solidan temelj za daljnje jačanje gospodarskih i političkih odnosa između Hrvatske i Italije.

Međutim, građani Hrvatske nisu na izborima početkom ove godine novoj vlasti dali samo mandat za provođenje gospodarskih reformi, oni također očekuju preoblikovanje našeg društva. Birači su, naime, pokazali da žele živjeti u zajednici, čiji se identitet ne temelji prvenstveno na vjerskoj i etničkoj homogenosti, nego na volji njezinih članova da dijele istu sudbinu. Stoga se nova Hrvatska ne boji povratka onih izbjeglih građana srpskog podrijetla koji se istinski žele uklopiti u hrvatsko društvo i dijeliti sudbinu svojih sugrađana. Njihov povratak i puna, ravnopravna integracija u ekonomski, društveni i politički život Hrvatske imat će veoma povoljan utjecaj na ubrzanje demokratskog razvoja cijelog geopolitičkog prostora, a u prvom redu Srbije i Jugoslavije. Mi vjerujemo da manjine moraju biti most suradnje među državama, a ne pretekst za teritorijalne pretenzije.

Građanska preobrazba koju je inicirala nova hrvatska vlast je bolan i težak proces, kojemu se poneki pripadnici našeg društva opiru, što je, rekao bih, sasvim prirodno, ali sam čvrsto uvjeren da će zbog maločas spomenutog ogromnog demokratskog potencijala biti uspješno okončan.

Uostalom, zar povijest ne pokazuje da su istaknuti i od pučanstva prihvaćeni hrvatski istaknuti intelektualci i političari bili djelomično nehrvatskog podrijetla. Dovoljno je spomenuti Strossmayera, Starčevića, Supila, Mačeka i Šufflaya. Hrvatski nacionalni identitet znači nije isključiv, već integrativan. Upravo bi širenje ovog saznanja među mlađim naraštajima trebala biti jedna od temeljnih zadaća hrvatskih prosvjetnih radnika.

Promjene u Hrvatskoj nisu se, dakako, dogodile samo na unutarnjopolitičkom planu. Najspektakularniji uspjesi koje je u zadnjih šest mjeseci zabilježila nova hrvatska vlast odnose se na područje vanjske politike. Hrvatska je bitno redefinirala svoju politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, čiji suverenitet i teritorijalni integritet potpuno i nedvosmisleno poštuje, što implicira transparentno financiranje institucija bosansko-hercegovačkih Hrvata. Počeli smo u cijelosti surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu (pred kojim sam uostalom i sam svjedočio). Obvezali smo se da ćemo podupirati povratak svih izbjeglica bez ikakve diskriminacije, Hrvata i Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu, kao i Srba Hrvatske u svoje domove koje su ranije napustili. Naposljetku, Hrvatska vodi konstruktivnu i umirujuću politiku u regiji, koja se ne može u potpunosti stabilizirati dok je u Saveznoj Republici Jugoslaviji na vlasti Slobodan Milošević.

Međunarodna zajednica je jednodušno pozdravila odlučnost hrvatske vlasti da implementira novu političku orijentaciju, koju nije oklijevala nagraditi. Potkraj svibnja Hrvatska je u Firenci, na ministarskom sastanku zemalja članica NATO-pakta, potpisala pristupanje Partnerstvu za mir i tako ušla u predsoblje ovog najznačajnijeg obrambenog saveza na svijetu. Mjesec dana kasnije, Vijeće ministara Europske unije prihvatilo je studiju o izvedivosti i tako otvorilo put pregovorima između Hrvatske i Bruxellesa o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi trebali početi najkasnije na jesen ove godine.

Kao što vidimo, naša zemlja je na najboljem putu da ostvari svoje glavne strateške ciljeve: cjelovitu integraciju u NATO-pakt i u Europsku uniju. Nedavno su otklonjene sve prepreke za prijem Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju, a zemlja se vrlo aktivno angažira u Paktu o stabilnosti, te u nizu regionalnih struktura.

Ali, nemojmo se zavaravati i pasti u opasnu euforiju: Hrvatska će morati zasukati rukave i puno raditi da bi mogla biti ozbiljan kandidat za punopravno članstvo u europskim i atlantskim strukturama. Iskreno smatram da Hrvatska posjeduje za to potrebnu volju, energiju i potencijal, te me posebno raduje što tako razmišljaju i naši europski partneri. Kao posebnu pohvalu Hrvatskoj doživio sam inicijativu našeg prijatelja, francuskog predsjednika Chiraca, za organizaciju sastanka na vrhu u Zagrebu između Europske unije i zemalja proizišlih iz bivše Jugoslavije koji su najviše napredovali u svom demokratskom razvoju. Smatram izuzetno bitnim što regija, od koje svi očekujemo da se što prije stabilizira, zauzima tako važno mjesto u razmišljanjima mnogih europskih državnika, te želim iskoristiti ovu prigodu da iskažem podršku prijedlogu predsjednika Chiraca koji je Europsko vijeće na svom zadnjem zasjedanju u Feiri prihvatilo te zadužilo kompetentna tijela Unije, Vijeće i Komisiju da počnu s pripremama za organiziranje skupa.

Što se tiče sastava sudionika skupa, želeći pridonijeti konsolidaciji mira i jačanju suradnje u cijeloj regiji, držim razboritim upućivanje poziva ne samo zemljama proizišlima iz bivše Jugoslavije, uključujući, razumije se, i Sloveniju - nego i njihovim neposrednim susjedima koji su, na različite načine, zainteresirani za stabilnost u regiji.

Moglo bi se, naime, uputiti poziv Italiji i Grčkoj - obje su članice Europske unije i jako dobro poznaju regiju - Turskoj, laičkoj državi muslimanskog karaktera koja igra stabilizirajuću ulogu u jugoistočnoj Europi, posebno u Bosni i Hercegovini, te Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Albaniji, zemljama koje su jasno usmjerene prema Bruxellesu i indirektno pogođene režimom sankcija protiv Savezne Republike Jugoslavije.

Čini mi se logičnim uključiti i ove zemlje u rad konferencije, za koju svi mislimo da bi trebala biti doprinos europeizaciji i stabilizaciji regije, što, jasno, implicira normalizaciju stanja u Srbiji. Nikako ne sumnjam u pozitivne efekte koje bi takav susret imao na razvoj unutarnje politike u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Demokratski sudionici iz Srbije bi jamačno dobili dodatan, njima toliko važan legitimitet u odnosu na njihove sugrađane, od kojih je jedan veliki dio nažalost i dalje zaslijepljen retrogradnom i antieuropskom ideologijom današnjeg režima u Beogradu.

Izazov za Europsku uniju, kojom do kraja ove godine predsjedava Francuska, je, dakle, velik. Uvjeren sam, međutim, da je uz odgovarajući trud moguće postići značajan uspjeh u stabiliziranju europskog jugoistoka, jednom od proklamiranih ciljeva francuskog predsjedanja Europskom unijom. Za to je sigurno potrebno koristiti znanje i iskustvo nama susjedne Italije, države s kojom smo uspostavili izvrsne političke i gospodarske veze. Želio bih u ovom kontekstu naglasiti da hrvatski i talijanski građani već duže vrijeme mogu prelaziti granicu naših dviju zemalja bez viza i pasoša, uz predočenje osobne iskaznice. Isti granični režim Hrvatska je uspostavila sa Slovenijom i, prije nekoliko dana, s Mađarskom. Usudio bih se reći da će stanje u široj regiji tek onda biti istinski stabilizirano i normalizirano kada ovakvi primjerni granični režimi postanu općeprihvaćeni standard.

Ekscelencije,

Gospođe i gospodo,

Međunarodna zajednica i javnost otkrile su novu Hrvatsku, zemlju koja je pokazala ne samo snažnu volju za vlastitom demokratskom i gospodarskom preobrazbom, već i ambiciju da aktivno utječe na demokratsku transformaciju regije, koja je nažalost predugo bila izložena osvajačkim ratovima, nesnošljivosti i gospodarskom nazadovanju. Budite uvjereni, dragi talijanski prijatelji, da će Hrvatska i ubuduće činiti sve što može na unapređenju i poboljšanju odnosa među zemljama regije, a u tome, jasno, računa na svestranu političku i materijalnu pomoć susjeda i drugih prijateljskih država, među kojima Talijanska Republika zauzima istaknuto mjesto.

Hvala na pozornosti!