Ekselencije,
poštovana gospodo,

Zadovoljstvo mi je što s vama mogu podijeliti neka svoja razmišljanja na temu: rekonstrukcija i stabilnost na Balkanu.

Hrvatska je, doduše, ne samo balkanska, već i sredozemna, i srednjoevropska zemlja, no nema sumnje da je temeljita rekonstrukcija Balkana naš legitimni interes.

Moram dodati da se, po mojem dubokom uvjerenju, pojam "rekonstrukcija" može i smije upotrebljavati isključivo u smislu najprije demokratske, a potom gospodarske, dakle tranzicijske rekonstrukcije regije. Nikakva rekonstrukcija u smislu mijenjanja granica, kakve je priznala još Badinterova komisija, ili bilo kakve "trgovine" teritorijima, odnosno ljudima, jednostavno ne dolazi u obzir. To bi bilo sjeme novog rata i to treba sasvim jasno reći.

Ne želim vas zamarati poviješću, mada nisam siguran da je svijest o tome što se zapravo događalo na tom području, a još više: zašto se događalo, prodrla posvuda kamo bi morala doprijeti. Upravo zato držim da je prvi uvjet za iskorištavanje nesumnjivo postojećeg potencijala za korjenite promjene - suočavanje s istinom o proteklom desetljeću.

To vrijedi kako za aktere na terenu, balkanske zemlje, odnosno zemlje jugoistočne Europe, tako i za određene faktore i protagoniste međunarodne politike, mada ne za sve u istoj mjeri.

Polazišna je točka, dakle, spoznavanje i priznavanje onoga što je bilo, te izvlačenje iz toga nužnih konzekvenci, pri čemu imam na umu i potpunu suradnju s Haaškim sudom za ratne zločine. Tek potom dolazi na red koncipiranje budućeg razvoja.

Ključni protagonisti zbivanja proteklih deset godina otišli su sa scene. Otišle su, ili ima naznaka da bi mogle otići, i njihove politike. Izbori u Hrvatskoj prije godinu dana označili su pobjedu čvrstog opredjeljenja za demokraciju i vladavinu prava.

Izbori u SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji, potkraj prošle godine označili su početak procesa koji bi mogao voditi prema korjenitim promjenama dosadašnje politike Beograda. Izbori u Bosni i Hercegovini potvrdili su, s jedne strane, da su nacionalne stranke i dalje vrlo jake, ali s druge su strane pokazali da njihova dominirajuća pozicija na političkoj sceni te zemlje više nije potpuno neupitna.

Međunarodna zajednica sve je složnija u opredjeljenju da ne dozvoli ponovno pretvaranje jugoistočne Europe u krizno žarište, mada još uvijek postoje određeni potencijali za recikliranje krize u našoj regiji.

Sada treba vješto povezati takvo opredjeljenje svijeta s potencijalom za promjene koji je proizašao iz slobodno izražene volje birača u pojedinim državama na terenu. Ta bi kombinacija trebala rezultirati nepovratnim procesom punog normaliziranja odnosa između država tog dijela svijeta.

Naravno, svaka od država o kojima je riječ i dalje će imati svoje nacionalne prioritete i interese. No, sve njih na neki način ujedinjuje postojanje zajedničkog, objektivnog interesa da se ostvari suživot sa susjedima i stvori klima koja će pogodovati pretvaranju jugoistočne Europe, ili ako vam je draže: Balkana, iz kriznog područja u zonu sigurnosti i suradnje. Ako je to još prije godinu dana bila "znanstvena fantastika", danas je na dohvatu ruke.

Svi mi želimo ostvariti priključak na Euro-atlantske integracije. Živimo u svijetu koji je nezaustavljivo krenuo putem integriranja i međusobnog prožimanja. U takvom svijetu zemlje regije, i to svake regije, naprosto su osuđene na međusobnu suradnju.

Hrvatska je svjesna toga da ne može i ne smije živjeti u izolaciji. Isto tako, mi ne bježimo od regionalne suradnje. U njoj mi ne vidimo diktat međunarodne zajednice, nego okvir za ostvarivanje vlastitih interesa i vanjsko-političke aktivnosti. Osim toga, mi tu suradnju shvaćamo kao prvi, nezaobilazni korak prema ostvarivanju naših strateških opredjeljenja koja su, u slučaju Hrvatske, priključivanje Europskoj uniji i Atlanskom paktu.

Naravno, na međusobnu suradnju upućuju nas i ekonomski razlozi. Većina danas samostalnih država jugoistočne Europe živjela je do prije desetak godina u jednoj državnoj zajednici. One su tvorile jedinstveno tržište, a u sklopu tog tržišta, odnosno države, imale su razvijene odnose s drugim zemljama regije. Privrede svih tih zemalja manje-više su komplementarne, a dobrim dijelom i upućene jedna na drugu.

Privredni potencijali jedne zemlje nerijetko svoje tržište imaju u drugoj, susjednoj državi. Moglo bi se čak reći da imaju pravo oni analitičari koji upozoravaju na postojanje elemenata što upućuju na zaključak kako bi bilo logično u regiji stvoriti model neke vrste mini Europske zajednice.

No, moram sasvim decidirano reći da tom prividu ne treba nasjedati. Mada elementi sličnosti postoje, opće političko okruženje današnje jugoistočne Evrope bitno se razlikuje od onoga u zapadnoj Europi u vrijeme početka stvaranje Europske unije koja se tada još nazivala Zajedničko tržište.

U tom kontekstu smatram iznimno važnim to da je na Zagrebačkom summitu potkraj prošle godine prihvaćeno načelo individualnog pristupanja Europskoj zajednici. Točno je da je tom prilikom naglašena i važnost regionalne suradnje. No, kao što sam rekao, mi od te suradnje ne bježimo.

Podsjetit ću također da svaka država mora ispuniti i čitav set standarda, ili uvjeta, kako bi se kvalificirala za članstvo, odnosno za status potencijalnog kandidata u Europskoj uniji.

Bilo bi doista neprihvatljivo pri tome sve zemlje regije trpati u jednu košaru. Time bi se, naime, spriječilo brže približavanje Evropskoj uniji onih koji su za to spremniji, samo zato što ima i onih koji još nisu do kraja spremni.

Ja u tom kontekstu volim upotrebljavati usporedbu s konvojem, odnosno regatom. U konvoju plovi se brzinom najsporijeg broda, dok u regati na cilj prvi stiže onaj koji je najbrži, ali poslije njega stići će, svaki svojom brzinom, i svi ostali. Dobro je, što je prihvaćeno načelo regate, odnosno već spomenutog individualnog pristupa!

Želimo li provesti temeljitu rekonstrukciju, ili obnovu regije, svaka zemlja mora proći proces unutrašnje demokratizacije. Intenzitet i dubina tog procesa ovisit će o startnoj poziciji s koje se u taj proces kreće. U zemljama bivše Jugoslavije napravljen je prije deset godina tek početak. Sada treba ići dalje.

Naša se zakonodavstva prilagođavaju, a neka su već i prilagođena onima demokratskih zemalja. To, međutim, ne znači da je i praksa takva. Mi u Hrvatskoj imamo iza sebe desetljeće selektivnog primjenjivanja zakona, voluntarizma i nacionalno determiniranog ostvarivanja osnovnih ljudskih i manjinskih prava. Takvo stanje mora biti zamijenjeno vladavinom prava.

Medijima koji su, čast izuzecima, u ratu na prostoru bivše Jugoslavije odigrali neslavnu ulogu promicatelja mržnje i nacionalne isključivosti, valja omogućiti razvoj i život u uvjetima poštene tržišne utakmice i vratiti ih, tamo gdje to još nije učinjeno, iz pozicije dezinformatora, u poziciju informatora.

Što se tiče uloge međunarodne zajednice, nju treba postupno, ali vrlo oprezno i odmjereno smanjivati. Međunarodna zajednica će ulogu naoružanog čuvara i jamca mira zamijeniti s ulogom starijeg partnera, i političkog, i gospodarskog.

U tom kontekstu i ovdje ću ponoviti nešto, što stalno govorim, doduše u odnosu na Hrvatsku, ali vjerujem da se to više-manje odnosi i na druge zemlje regije, a osobito na zemlje nastale na tlu bivše Jugoslavije. Ma koliko da smo zahvalni na humanitarnoj i karitativnoj pomoći što smo je dobivali u proteklim godinama, mi danas takvu pomoć sve manje trebamo. Ono što trebamo, to je izravno investiranje na profitnoj osnovi. Tek će nam to pomoći da ponovno pokrenemo svoje posustale gospodarske mehanizme.

Naravno, u regiji još ima složenih otvorenih problema s kojima ćemo se morati suočavati. Ne želim dijeliti nikakve recepte, pa ću tek, ilustracije radi, spomenuti Kosovo i odnose između Srbije i Crne Gore. No, svi ti problemi postat će minorni, odnosno nestat će jednom kada budemo uključeni u ujedinjenu Europu. U njoj rat će postati se samo besmislen, nego i nemoguć. Ni jedna nacija, odnosno država ništa neće izgubiti, svi ćemo mnogo dobiti.

U međuvremenu na nama je da dokažemo zrelost i spremnost da postanemo dijelom Evrope koja se ujedinjuje. No, i Europa, i ova današnja i ona koja će biti sutra, morat će također pokazati zrelost u pomaganju zemljama Balkana, odnosno jugoistočne Europe, da riješe svoje probleme i da se potpuno u nju uključe.

Kreatori igara u kojima se države, regije i narodi tretiraju kao figure na šahovskoj ploči, mogu nam samo odmoći.

Oni, međutim, koji shvate da nam mogu pomoći ne iz pozicije vječnih staratelja, već starijih partnera, moći će jednog dana s pravom reći da su dali nemjerljiv doprinos rekonstrukciji, obnovi i stabilnosti Balkana. U interesu naše regije, u interesu Europe, želio bih da taj dan što prije dođe.

Hvala!