Poštovane gospođe i gospodo,

Osobito mi je drago što sam danas ovdje, u sjedištu Radija slobodna Europa.

Naravno, ja najviše znam o vašem Programu na južnoslavenskim jezicima, ali poznato mi je da emitirate za dvadesetak zemalja, postkomunističkih zemalja i dijelom novih država nekadašnjeg komunističkog svijeta, promičući demokraciju i pomažući njenu izgradnju.

U tom kontekstu smatram svojom dužnošću zahvaliti Programu na južnoslavenskim jezicima na svemu što je učinio, a čini i danas, na širenju istine o zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije i na ponovnom građenju porušenih mostova - ne zato da bi se stvarala neka nova Jugoslavija, nego zato da bi nove države na prostoru bivše Jugoslavije, poslije krvavog rata, našle put dobrosusjedskog suživota.

Osobno sam sudjelovao u više desetaka programa Radija slobodna Europa, a s posebnim zadovoljstvom pamtim razgovore što sam ih s mnogim ličnostima s područja bivše Jugoslavije imao u rubrici "Most" voditelja i urednika Omera Karabega. Taj radijski most bio je preteča mostova što ih danas gradimo u međudržavnim odnosima u jugoistočnoj Europi.

Time sam zapravo već i ušao u temu ovog mojeg uvodnog izlaganja. Dat ću samo osnovne naznake, jer bih želio da u ovom doista ograničenom vremenu, ipak malo i razgovaramo.

Današnja Hrvatska, mada jedna od sljednica nekadašnje Jugoslavije koja se u mnogim elementima razlikovala od zemalja tzv. sovjetskog bloka, tipična je tranzicijska zemlja koju jedva da nešto bitno razlikuje od zemalja tog bloka, odnosno od onih koje su na tom poručju nastale u posljednjem desetljeću. Kada to kažem, imam na umu sljedeće.

Hrvatska još savladava prijelaz od autoritarnog režima u demokratski. Tu odmah moram navesti i jednu našu specifičnost, iako to nije isključivo naše iskustvo. Mi smo najprije desetljećima živjeli u autoritarnom, jednopartijskom, komunističkom, odnosno socijalističkom sustavu, da bismo potom još deset godina proživjeli u sustavu koji je nominalno bio demokratski, formalno višepartijski, ali u osnovi ipak - autoritaran, po nekim učincima ravan jednopartijskom. Tako da stvarnu demokraciju Hrvatska gradi tek od izbora početkom godine 2000.

Mi još savladavamo i prijelaz od socijalističkog modela privređivanja u kapitalistički. I ovdje moram napomenuti da je Hrvatska, kao dio bivše Jugoslavije, imala mješoviti model plansko-tržišnog gospodarstva, no promašeni model pretvorbe i privatizacije poništio je i ono što smo, kao pozitivno, mogli preuzeti od prijašnjeg sustava, i bacio nas u fazu primitivnog, divljeg kapitalizma. Tako da tek sada pokušavamo prevladati posljedice tih promašaja i otvoriti Hrvatskoj put u razvijeni kapitalizam.

Ono, što se meni čini bitnim, kada govorim o tranziciji, to je da tranzicija nije i ne smije biti proces bez završetka. Drugim riječima, tranzicija se ne smije pretvoriti u trajno stanje, jer kada bi se to dogodilo, onda tranzicija ne bi bila ništa drugo, nego novo ime za zavisnost niza zemalja o drugim zemljama, odnosno skupinama zemalja.

Naš je cilj ispraviti pogreške koje su u tranziciji učinjene u prošlom desetljeću, te uspješno privesti kraju tranziciju u političkom i ekonomskom smislu. Time ćemo se definitivno legitimirati za ulazak u euro-atlantske integracije, tj. u Europsku uniju i u NATO, što je i naš strateški cilj.

Jasno je, da taj put neće biti jednostavan i da će na njemu biti i prepreka i potresa. Svi oni koji su dobro živjeli i uživali privilegije u Hrvatskoj koja je, zbog pogrešne politike, sama sebe uvela u međunarodnu izolaciju, pravit će nam probleme. Uostalom, oni to već i sada otvoreno rade. No, većina birača poklonila nam je povjerenje, i vladi, i meni kao predsjedniku, da bismo vodili politiku promjena. Mi, dakle, imamo mandat i mi ćemo ga ostvariti!

Normaliziranje odnosa sa zemljama regije, u prvom redu s našim neposrednim susjedima, nekadašnjim federalnim jedinicama bivše Jugoslavije, nije samo bitan element na osnovi kojega će se procjenjivati naša kvalificiranost za ulazak u ujedinjenu Europu, to je i nešto čemu Hrvatska teži i mora težiti iz vlastitog interesa.

Mi te odnose gradimo ne od jučer. I s većinom država koje su u pitanju, mi takve odnose već imamo - naravno, nisu uvijek lišeni problema, ali što će odnosi biti bolji, probleme ćemo lakše rješavati. Ostaju, kao najteži, mada ne i nerješivi, odnosi sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, odnosno Srbijom. Ja sam, u ime Hrvatske, prvi pozdravio promjene do kojih je došlo u Beogradu prošle godine. Nedavno, u Davosu, sastao sam se i s predsjednikom Koštunicom.

No, moram i ovdje reći ono što uporno ponavljam. Nije dovoljno da je otišao Milošević, mora otići i njegova politika, a oni koji su - provodeći tu politiku - inspirirali i činili zločine, uključujući samog Miloševića, moraju biti izvedeni pred lice pravde, konkretno pred Haaški sud. Dok se to ne dogodi, dok Srbija ne doživi svoju katarzu, dok se ne suoči s istinom o posljednjih deset godina, moći ćemo voditi samo politiku malih koraka, ali velikog napretka, bojim se, neće biti.

Da se razumijemo, ja ne postavljam uvjete, u međudržavnim odnosima nije mudro postavljati uvjete. Ja naprosto govorim o tome što se mora dogoditi, pa da Jugoslavija, odnosno Srbija postane prihvatljiv partner, i to ne samo za Hrvatsku. Znam da u redovima vladajuće koalicije u Beogradu ima onih koji to dobro shvaćaju.

U odnosima s Bosnom i Hercegovinom mi smo napravili radikalan zaokret u odnosu na prijašnji režim. Prema BiH postavljamo se isključivo kao prema samostalnoj, međunarodno priznatoj državi, a tamošnje Hrvate upućujemo na to da rješenje svojih problema traže unutar institucija sistema i u Bosni i Hercegovini, da prestanu gledati prema Zagrebu i da se okrenu prema Sarajevu.

Da će to biti teško provesti, pokazuju i zbivanja u Mostaru prije nekoliko dana. No, ja sam uvjeren da će snage koje i danas igraju na kartu podjele BiH, bilo da je riječ o onima u toj državi, bilo o onima u Hrvatskoj, doživjeti poraz. Na nama je, čini mi se, da se jače angažiramo na afirmiranju onih pojedinaca i krugova u hrvatskom korpusu u BiH koji nisu za politiku podjele. Oni postoje i treba im pomoći da budu prepoznati i prihvaćeni, jer HDZ ni po jednom osnovu nema pravo pretendirati na to da bude jedini, a kamoli jedini legitimni predstavnik Hrvata u BiH. Pogotovo, kada vodi politiku koja je za Hrvate u BiH pogubna.

Zaključno, naznačio bih, vrlo kratko, još dva problema u regiji, Crnu Goru i Kosovo. Crna Gora za nekoliko će mjeseci redefinirati svoje odnose sa Srbijom. Pozdravit ćemo svako rješenje koje bude izraz volje većine građana i koje će, bez primjene sile s bilo koje strane, omogućiti buduće odnose između Srbije i Crne Gore na uzajamnu korist i u interesu mira i stabilnosti u regiji.

Što se Kosova tiče, smatram da je dobro što prije održati lokalne izbore, jer će iz njih proizaći strukture koje će biti legitimni partner u pregovorima s Beogradom o budućem statusu Kosova. Ekstremiste na obje strane valja suzbiti, a prisutnost međunarodne zajednice na tom području bit će, mislim, potrebna još godinama.

Evo, to su bile moje uvodne napomene. Hvala vam na pažnji. Nemamo baš mnogo vremena, no rado ću odgovoriti na nekoliko pitanja, odnosno saslušati komentare ovoga što sam rekao.