Gospodine ravnatelju Diplomatske akademije,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam danas s vama i što vam mogu reći nekoliko riječi na temu «Pozicioniranje Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima i hrvatska državna politika». Molim vas da ne očekujete klasično predavanje. Ja i nisam predavač. No, ono što mogu, to je podijeliti s vama neka svoja razmišljanja i navesti vas, ako ništa drugo, barem na to da sami sebi postavite neka pitanja i da krenete u potragu za odgovorima na njih.

Da bismo se nekamo pozicionirali, moramo najprije znati kako izgleda to okruženje u kojemu se želimo smjestiti. Pogledajmo, dakle, svijet u kojem živimo. Moramo znati kako on izgleda iz dva razloga. Prvo, mi nismo njegov integralni dio samom činjenicom svoga postojanja. Stoga se za svoje mjesto u svijetu moramo izboriti, odnosno moramo mu se prilagoditi. A drugo, mi smo o tom svijetu, sviđalo se to nekome ili ne, u velikoj mjeri ovisni. Kakav je, dakle, današnji svijet?

Najkraće rečeno, to je post-hladnoratovski svijet kojemu je pečat udario slom komunističkog sustava. U vrijeme bipolarizma i hladnog rata stvari su bile više – manje jednostavne. Postojala su dva bloka, dvije vodeće super-sile, dva društvena sistema i tzv. treći svijet – uglavnom nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju koje su izlaz iz konfrontacije Istok – Zapad potražile u pokretu nesvrstavanja.

U vrlo kratkom vremenu, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, svijet se iz korjena promijenio. Istočni se blok raspao, nestao je Sovjetski Savez, naprosto se rastopio komunistički, odnosno socijalistički sistem, a pokret nesvrstanih koji doduše još postoji, objektivno je izgubio smisao svoje egzistencije, jer je prestala konfrontacija Istok – Zapad koja ga je na neki način «proizvela».

Kapitalizam je, da tako kažem, osvojio cijeli svijet, ako izuzmemo Sjevernu Koreju, Kubu, Vijetnam i, samo dijelom, Kinu. Ubrzani su integracioni procesi u Evropi, Atlanski pakt koji je, tako kako je zamišljen, postao besmislen, redefinira se i proširuje zemljama koje su mu bile dojučerašnji potencijalni neprijatelji. A terorizam kojega se, mada nekako prešutno, smatralo problemom pojedinih država, postao je ove godine, nakon napada na New York i Washington, definitivno globalni problem na kojega se odgovara stvaranjem globalne antiterorističke koalicije.

U isto vrijeme nije riješen ni jedan od velikih problema s kojima se čovječanstvo suočava, od siromaštva, gladi, nerazvijenosti, neravnopravnosti, ovisnosti, pa do uništavanja naše okoline, flore i faune, i novih smrtonosnih bolesti, poput AIDS-a.

Svijet se mijenja, svijet se promijenio, ali niti dovoljno brzo, niti dovoljno sveobuhvatno. Ponovit ću i precizirati: slom komunizma, nestajanje blokovske podjele, ostajanje na sceni samo jedne super-sile, kao i globalni terorizam, bitno su promijenili svijet u odnosu na stanje od prije nekih desetak godina.

S druge strane u svijetu danas postoji niz tranzicijskih zemalja, Hrvatska je jedna od njih, koje se bore s problemima koji očito neizbježno prate prijelaz iz komunističkog, odnosno socijalističkog društvenog i ekonomskog sustava u kapitalistički. Regionalne krize i dalje tinjaju, a povremeno se razbuktaju u otvorene sukobe. Nerazvijeni su i dalje golemim jazom odvojeni od razvijenih, ljudi u brojevima koji se čine nevjerojatnima svakoga dana umiru od gladi, a u velikom dijelu svijeta nedostatna medicinska zaštita odnosi svoj danak u ljudskim životima. Priroda, «zahvaljujući» čovjeku, i dalje propada i izumire, čime dovodimo u pitanje osnovu egzistencije ljudskog roda. U svemu tome nije se promijenilo gotovo ništa.

To drugim riječima znači, a to sam prije nekoliko dana rekao i u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, da ova druga strana medalje, ovo što se ne mijenja, siromaštvo, glad, nerazvijenost, neriješene regionalne krize – proizvodi globalni terorizam koji, htjeli mi to ili ne, mijenja svijet u kojem živimo. Da bismo mogli nastaviti živjeti, moramo ne samo poraziti globalni terorizam, nego moramo iz temelja mijenjati svijet u kojemu živimo, jer ćemo samo tako dugoročno i definitivno sasjeći korjene terorizma.

Eto, to je međunarodno okruženje u koje valja pozicionirati Hrvatsku.

Izborima godine 1990. mi smo se opredijelili za vlastitu državu, za demokraciju, višestranačje i pluralizam, za kapitalizam i slobodno tržište. Neću sada ulaziti u pojedinosti o tome kako se i koliko to naše osnovno opredjeljenje ostvarivalo, a bolje je reći: nije ostvarivalo – do izbora godine 2000.

No, poslije tih izbora stvari su postavljene na pravo mjesto, a naša opredjeljenja, ona osnovna od prije desetak godina, sada više ne dolaze u pitanje. Dakle, svijet nas prihvaća kao demokratsku zemlju koja s razlogom aspirira na članstvo u Evropskoj uniji i Atlanskom paktu.

Ipak, tu ne bismo smjeli upasti u zamku samozadovoljstva. Istina je, da je u nepune dvije godine Hrvatska ušla u Partnerstvo za mir, da je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju, da je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom. No, istina je i to, da su sve to stvari koje su na neki način Hrvatsku čekale i koje su joj, da tako kažem, «pale u krilo», kada se na izborima godine 2000. vrlo jasno opredijelila za demokraciju ne samo na riječi, nego i na djelu.

Sada je, međutim, na nama da počnemo konkretno raditi. Sada je vrijeme za suočavanje s izazovima koji stoje na putu kojim smo krenuli.

Strani diplomati u Zagrebu vole ovih dana reći da smo do sada pregovarali s njima, odnosno s međunarodnom zajednicom. I ovi prvi, početni koraci, ovo otvaranje vrata, posljedica su tih pregovora, dakle: pregovora Hrvatske sa svijetom. Sada, međutim, slijede pregovori između nas samih – o tome koliko smo doista voljni ostvariti standarde koji su nužni da bismo kroz vrata koja su nam otvorena, mogli proći. Ima puno istine u takvom gledanju na stvari.

To, zapravo, znači ovo. Mi smo svijetu rekli: hoćemo vam se pridružiti. Svijet je odgovorio: ako to želite, ovo je popis stvari koje morate napraviti.

Sklopili smo onda o tome aranžmane i sada je na nama da to što smo obećali učiniti – napravimo, i to potpuno i u čvrsto zadanim rokovima.

Drugim riječima sada je došlo vrijeme da na djelu, a ne samo na riječima dokažemo našu evropsku orijenaciju. No, još ćemo nešto morati dokazati. Riječ je o vjerodostojnosti našeg čvrstog opredjeljenja protiv globalnog terorizma.

Tu, zapravo, moramo dokazati dvije stvari. Prvo, spremnost da aktivno pomognemo antiterorističkoj koaliciji, počevši od otvaranja našeg zračnog prostora za njene letove, pa do sasvim konkretnih akcija osposobljenog osoblja, kakvo je na primjer ratni sanitet, na terenu. A drugo, morat ćemo pokazati daleko više volje i spremnosti da se uhvatimo u koštac s aktima terorizma, odnosno njihovim počiniteljima na domaćoj sceni.

Ne možemo, naime, biti vjerodostojna članica antiterorističke koalicije, dok nam na njivama stradavaju ljudi od podmetnutih mina i dok nam u gradovima lete u zrak spomenici, a počinitelje se ne pronalazi.

Jednako kao što ne možemo biti vjerodostojna članica demokratskog svijeta, dok uz deklariranje volje ne pokažemo i ne dokažemo, i to u svakom slučaju, spremnost i sposobnost privođenja pravdi onih koji su osumnjičeni za ratne zločine, bez obzira hoće li to biti pred našim sudovima, ili pred Međunarodnim sudom u Haagu, kao i bez obzira na nacionalnost osumnjičenika i na vrijeme kada su ratni zločini počinjeni.

To su stvari na kojima ćemo polagati ispite i, vjerujte mi, neće nam se gledati kroz prste!

Ako položimo, otvaraju nam se perspektive budućnosti, u zajednici s drugim zemljama demokratskog svijeta i ujedinjene Europe. A ako ne zadovoljimo, prijeti nam opasnost da naša prošlost postane i naša budućnost – u Hrvatskoj izoliranoj od svijeta i prepuštenoj samoj sebi.

Da bismo to izbjegli, mi najprije moramo imati čvrsto definiranu državnu politiku, kako unutarnju, tako i vanjsku, naravno na osnovama platforme na kojoj su dobiveni izbori prošle godine. A diplomacija mora bez iznimke tumačiti, provoditi i po potrebi braniti tu državnu politiku. Naglašavam: državnu, a ne stranačku.

Moram sasvim jasno reći da nisam zadovoljan sa stupnjem definiranosti državne politike. Jednako tako nisam zadovoljan ni s onime što proizlazi iz takve nedovoljne definiranosti, a to je prodor stranačkih politika u sferu državne politike, a i u aktivnosti naše diplomacije.

Sadašnja vladajuća koalicija i ja, kao kandidat za predsjednika Republike, dobili smo izbore na jasnim programima. S time da su stranački ljudi došli na funkcije na osnovi izbornih lista, dok sam ja biran izravno. Naša je obveza ispuniti ono što obećali. A to možemo samo ako uvedemo Hrvatsku u obitelj demokratskih zemalja svijeta i u ujedinjenu Europu. Tu moramo biti odlučni i jedinstveni. Alternativa je povratak u izolaciju, a to bi bilo pogubno. Zato u ovom pitanju nema i ne smije biti nikakvih kratkoročnih taktiziranja, ni pravljenja ustupaka dnevno-političkim potrebama ove ili one stranke.

Drugim riječima, moramo ponovo potvrditi, ili možda ponovo uspostaviti konsenzus koji smo u vrijeme izbora imali oko osnovnih smjerova hrvatske državne politike, moramo tu politiku reafirmirati i, prema svemu sudeći, naći načina da je učinimo obveznom za sve subjekte aktualne vlasti.

Ako smo se opredijelili za demokraciju, onda ne možemo pribjegavati potezima koji vuku korjen iz autokracije.

Ako smo se opredijelili za vladavinu prava, onda ne možemo tolerirati da zakoni u svakom trenutku ne važe jednako za sve građane.

Ako smo se opredijelili za Europu, onda ne smijemo biti Balkan – u političkom smislu, naravno.

Ako smo se opredijelili za suradnju, pa i regionalnu, onda ne možemo plašiti baukom izmišljene opasnosti stvaranje neke nove Jugoslavije, kako bismo tu suradnju ostvarivali samo na selektivnoj osnovi.

Ako smo se opredijelili za antiterorističku koaliciju, onda ne možemo trpiti akte terorizma na vlastitoj sceni, niti smijemo čekati da nas naši saveznici formalno zamole da nešto i s naše strane učinimo – čime ne želim reći da do sada nismo učinili ništa.

Prioriteti naše vanjske politike jesu i ostaju priključivanje Europskoj uniji i NATO paktu. No, to ne smije postati naša fiksacija.

Hrvatska mora voditi globalnu vanjsku politiku, što znači da mora pronalaziti zajednički jezik sa svima s kojima je moguće surađivati na obostranu korist, bez obzira na to u kojem dijelu svijeta ti naši potencijalni partneri bili.

Iskorak iz regije nećemo učiniti djetinjastim negiranjem naše makar i samo djelomične geografske pripadnosti Balkanu, nego vođenjem aktivne, konstruktivne politike, koja će nas legitimirati kao zemlju čije ambicije prelaze granice regije, ali koja ima i objektivne potencijale za ostvarivanje tih ambicija.

Vjerodostojnost u očima naših sadašnjih i potencijalnih partnera nećemo postići dvojnošću politike, niti – kako to novinari vole govoriti – konkuriranjem dva brda: Pantovčaka i Griča.

Ako je potrebno, valja izraditi povelju s osnovnim načelima hrvatske državne politike. To ne bi smio biti nikakav katalog želja, ni odraz političkih iluzija ili frustracija ove ili one stranke, ili saveza stranaka. Toga imamo sada i više nego dovoljno. I zato nam politika ponekad i ostavlja dojam nedorečenosti, nezrelosti i jeftinog pragmatizma, što je sve u osnovi posljedica dezorijentiranosti dobrog dijela onih koji politiku kreiraju, kao i onih koji bi je trebali provoditi.

Hrvatska državna politika, to želim posve jasno reći, ne smije biti ni politika predsjednika Republike, ni premijera, ni predsjednika Sabora, nego naprosto politika Republike Hrvatske.

Ona mora biti principijelna, jasna, aktivna, a ne reaktivna i - dugoročno koncipirana.

Njena osnovna načela moraju biti odraz dugoročnih strateških interesa države, a ne taktičkih, kratkoročnih potreba pojedinih stranaka. I toga moraju biti svjesni svi kreatori, sukreatori i protagonisti te politike.

Da zaključim: Hrvatska je zemlja u tranziciji, dakle u promjenama. Živimo u svijetu koji se također mijenja, u svijetu koji doživljava svoju tranziciju čiji je krajnji stadij danas još teško sagledati. Živimo u svijetu u kojemu se ne može ostati po strani.

Hrvatska se opredijelila. Potrebno je čvrsto definirati našu državnu politiku, kako bismo naše načelno opredjeljivanje učinili vjerodostojnim. To znači da Hrvatsku moramo pozicionirati na svjetskoj sceni tako da bude prepoznata i prihvaćena ne samo kao zemlja s izraženom namjerom, nego i s političkom voljom da ostvari ono za što se opredijelila.

A na unutarnjoj sceni valja napokon početi energično, bez taktiziranja i oklijevanja vući poteze koji će takvo pozicioniranje Hrvatske omogućiti.

Eto, dao sam osnovne naznake, iznio sam neka svoja razmišljanja vezana uz temu «Pozicioniranje Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima i hrvatska državna politika». S obzirom na moju ustavnu ulogu u sukreiranju i provođenju naše vanjske politike držim da je moje ne samo pravo, nego i dužnost upravo pred ovim auditorijem o toj temi govoriti krajnje otvoreno, što sam i učinio.

Hvala!