Pitanje kako demokratski oblikovati budućnost u ovom je trenutku za sve tranzicijske zemlje, a i Hrvatska je jedna od njih, pitanje svih pitanja. Moglo bi ga se neznatno modificirati u: kako oblikovati budućnost, da bi ona bila demokratska, jer – istini za volju – mada su sve zemlje u tranziciji krenule putem demokracije, jedva da bi se za neku od njih moglo reći da danas već pripada krugu tzv. etabliranih demokracija. Drugim riječima: demokracija je krhka biljka i treba još i truda, i napora, a iznad svega političke volje, pa da ta biljka pusti duboke i čvrste korijene.

Upravo stoga opredijelio sam se, odazivajući se ljubaznom pozivu «Zaklade Konrad Adenauer» da kažem koju riječ o jednoj od ključnih pretpostavki građenja i očuvanja demokracije, a to je pravna država, ili vladavina prava. Znamo, naravno, da su sve tranzicijske zemlje proizašle iz «socijalističkog inkubatora».

Znamo i to da je jugoslavenski model socijalizma (koji se prakticirao i u Hrvatskoj, kao federalnoj jedinici bivše Jugoslavije) u nekim, sve prije nego nevažnim, pojedinostima bio različit od onoga što je prakticiran u zemljama Sovjetskog bloka. No, svim je modelima, varijantama i podvarijantama socijalizma bilo svojstveno to da je pravni poredak bio u službi vladajuće ideologije, da isti zakoni nisu na isti način bili primjenjivani na sve građane, odnosno da su se zakoni koji su se u teoriji odnosili na svakoga i u svakome trenutku, primjenjivali selektivno – onako kako je odgovaralo režimu. Stoga je i jedna od bitnih karakteristika tadašnjih socijalističkih zemalja bila pravna nesigurnost.

To breme iz sustava koji se srušio praktično u trenutku, povijesno prevladan i potrošen, mada nikada nije bio do kraja realiziran onako kako su zamislili njegovi idejni tvorci, ponijele su današnje tranzicijske zemlje kao nasljeđe kojega se bilo teško riješiti, i kada su krenule putem demokracije.

Ponovit ću nešto što sam već mnogo puta rekao: nije dovoljno demokraciju proklamirati, nije dovoljno za demokraciju se opredijeliti, pa da bi se odmah i živjelo u demokraciji. Demokracija, naime, nije samo opredjeljenje, demokracija je mnogo više od toga – ona je način života. A da bi je se ostvarilo, da bi se doista došlo do «vladavine naroda», jer demokracija je, kao što joj i samo ime kaže, upravo to – ništa više, ali i ništa manje – valja ostvariti određene preduvjete, među kojima je, mislim, vladavina prava onaj osnovni.

Demokracija počiva na pretpostavci da su svi građani jednaki - u svojim pravima, u svojim obvezama, ali i pred zakonom. Samo ravnopravni građani mogu biti akterima i graditeljima demokratskog sustava u kojem će, ovisno o razini odlučivanja, izravno ili neizravno sudjelovati u donošenju odluka o tome kako će, najjednostavnije rečeno, živjeti i kako će se razvijati njihova zemlja. A oni će to moći tek kada budu sigurni da su pred zakonom jednaki i da se svi zakoni u svakome trenutku i odnose, ali i primjenjuju na svakoga od njih. I to je vladavina prava, a država u kojoj je ona osigurana – pravna je država. Jasno, svjestan sam, i na osnovi iskustava moje zemlje, da je to lakše reći, lakše definirati, nego ostvariti.

Tranzicijske zemlje ponijele su, naime, na svoj put u demokraciju još jedno breme – mentalitet kojemu je svojstveno da vlast veže za privilegije, a kao sredstvo za stjecanje privilegija prihvaća korupciju. Da budem do kraja jasan: govorim o mentalitetu, stečenom u desetljećima autokratske, jednostranačke komunističke vladavine, koji vladajuće doživljava kao povlaštene, kao nedodirljive, ali u isto vrijeme i kao one koje se – jer sve je stvar cijene – može kupiti, kako bi se došlo do privilegija, sličnih njihovima. Jedna od ključnih privilegija je izuzetost od udara zakona. Odnosno: vladajući i njihovi miljenici mogli su u socijalizmu biti manje-više sigurni da si u odnosu na važeća zakonodavstva mogu priuštiti ono što obični građani nisu mogli. Oni su, dakle, mogli nekažnjeno kršiti zakone, a zakoni su se na njih primjenjivali ili onda kada su oni sami tako htjeli, kada su to «dobrohotno dopuštali», ili – što je bio češći slučaj – onda kada ih je, u sklopu unutarpartijskih razračunavanja – trebalo odstraniti iz kruga «posvećenih», pri čemu je u drastičnim slučajevima to odstranjivanje bilo izjednačeno s lišavanjem života.

Mentalitet naslijeđen iz socijalizma nije, naravno, svojstven samo bivšim vladajućima, on je prisutan i kod nekadašnjih «podanika», a i jedni i drugi u današnjim tranzicijskim zemljama, mada situacija varira od države do države, participiraju u javnom životu, ali i u vlasti. Pa iako se svi verbalno zauzimaju za demokraciju, iako je većina iskreno želi i nastoji izgraditi, moramo priznati da je svijest o mogućnosti privilegiranog življenja i dalje prisutna – sa svim svojim konzekvencama, pa i s tolerantnim stanovištem, ili s rezignacijom prema izigravanju vladavine prava. Ilustrirat ću to jednim naizgled banalnim primjerom koji je doista na razini anegdote, ali je ipak vrlo simptomatičan.

Razgovarao sam nedavno s političarom iz jedne tranzicijske države. Požalio mi se najprije da međunarodna zajednica pritišće njegovu zemlju, kako bi što prije i potpunije ostvarila vladavinu prava. «Kao da je to u ovoj našoj teškoj ekonomskoj situaciji najvažnije i kao da je sve kriminal i korupcija», rekao mi je. Potom je govorio o nekim konkretnim problemima, o moćnim interesnim skupinama koje su u igri i o tome kako zapravo ne bi bilo teško naći rješenja za te probleme. «Pa zašto to onda ne učinite?», upitao sam ga. Pogledao me gotovo začuđeno i odgovorio: «Ubili bi me, kada bih to i samo pokušao!». I bojim se da nije shvatio kako je tim svojim riječima potvrdio svu opravdanost inzistiranja međunarodne zajednice na izgradnji pravne države, upravo onog inzistiranja koje ga je smetalo.

Nisam ni naivan, niti sam idealista. Znam dobro da kriminala, korupcije i povlaštenosti ima u svim zemljama, pa i u onima u kojima se demokracija može pohvaliti dugom tradicijom. No, u tim potonjim zemljama takve su pojave incidenti, koje se sankcionira, dok u tranzicijskim državama postoji sklonost da ih se bilo prihvaća, bilo tolerira kao izraz politike. U tome vidim ozbiljnu opasnost za demokraciju, odnosno da se vratim temi, za demokratsko oblikovanje budućnosti.

Stoga držim ostvarivanje vladavine prava «conditio sine qua non» za izgrađivanje demokracije – danas i sutra. Koliko god da je prilagođavanje zakonodavstava tranzicijskih zemalja koje aspiriraju na članstvo u Europskoj uniji, standardima Unije nužno i nezaobilazno, toliko je nužno i mijenjanje mentaliteta. Ljude valja, od onih na vrhu državne i društvene piramide, pa do onih u njenim temeljima, učiti demokratski misliti.

Ići ću i korak dalje: valja ih ponekad i prisiljavati da nauče demokratski misle. Upravo u fazi tranzicije, demokratske zemlje imaju ne samo mogućnost, nego i dužnost pribjeći čak i pritisku da bi ostvarile situaciju u kojoj demokratsko promišljanje neće biti prazna fraza, nego sadržajem ispunjena svakodnevica. Time rade u interesu ne samo tranzicijskih zemalja kojima će tako pomoći da prije i uspješnije privedu kraju proces tranzicije, nego i u svojem interesu, jer će sutra – kada im se današnje tranzicijske zemlje pridruže kao partneri u ujedinjenoj Europi – biti sigurne da su dobile pouzdane, demokraciji iskreno privržene partnere, a ne «Trojanske konje» koji će, svjesno ili nesvjesno - to je svejedno, u krug demokratskih zemalja ubaciti razarajući virus totalitarnog mentaliteta.

Hrvatska u prvih deset godina svojeg samostalnog postojanja nije bila niti istinski pluralistička, niti pravna država. Na sceni je, doduše, bilo višestranačje, no o svemu je odlučivala volja jedne stranke i njenog vođe. Zakoni su se pak primjenjivali selektivno, a ljudska su prava bila kategorija koja je vrijedila uglavnom za pripadnike većinskog naroda. Poslije izbora, parlamentarnih i predsjedničkih, godine 2000., radimo na tome da takvo stanje promijenimo. Rezultati dolaze sporo i do sada postignuti uspjesi nisu potpuni. No, smjer kojim se krećemo je jasan, baš kao što je jasno i naše opredjeljenje. Znamo da bez vladavine prava, bez pravne sigurnosti nećemo postati niti privlačni za strane investitore, čiji kapital u obliku izravnih investicija, itekako trebamo, niti ćemo moći učvrstiti temelje demokracije. A bez demokracije oblikovane u skladu s evropskim standardima, ostat ćemo u čekaonici pred tek odškrinutim vratima Europske unije.

Zaključujem: demokratsko oblikovanje budućnosti, odnosno takvo oblikovanje budućnosti koje će jamčiti da će ona biti demokratska, i za Hrvatsku, i za druge tranzicijske zemlje moguće je samo na osnovama postojanja i djelovanja pravne države. Volja, i dobra volja, ali i politička volja za građenje pravne države mora u tranzicijskim zemljama postojati u prvom redu kod onih kojima su njihovi građani na slobodnim izborima povjerili državne poslove. No, u isto vrijeme i etablirane demokracije moraju tim zemljama pomoći svojim iskustvom, svojim znanjem, ali povremeno i pritiskom, da usporedo s putom iz totalitarizma i jednostranačja u demokraciju i pluralizam, prijeđu i put od selektivne primjene zakona, povlaštenosti i korupcije do vladavine prava. Tako, i samo tako bit će ostvareni uvjeti za demokratsko oblikovanje budućnosti. Drugim riječima: tako i samo tako tranzicijske zemlje moći će biti sigurne da njihovo «jučer» neće postati i njihovo «sutra».