Poštovane gospođe i gospodo,

Zadovoljstvo mi je obratiti vam se prigodom otvaranja 79. Jesenskog međunarodnog zagrebačkog velesajma.

Ove godine, kao “zemlja partner” hrvatskom gospodarstvu predstavit će se Bugarska, tranzicijska zemlja, koja je relativno daleko odmakla u europskim integracijskim procesima i koja je vrlo interesantan poslovni partner za Hrvatsku.  Nedavno sam imao zadovoljstvo posjetiti Bugarsku i razgovarati sa predsjednicima Republike i Vlade.

Dozvolite mi da kažem nekoliko riječi o udruživanju Hrvatske u EU, te gospodarskom trenutku Hrvatske. Naravno, moram se dotaknuti i nekih problema sa kojima smo suočeni.  

Podnošenjem službenog zahtjeva za članstvo u Europskoj Uniji, Hrvatska je «povisila svoj ulog» i time dala poticaj složenom procesu europeizacije jugoistočne Europe. Odnos EU prema Hrvatskoj, ima velike implikacije na cijelu regiju. Primanjem Hrvatske u uniju, EU pokazuje da i ostale zemlje – ako dostignu određene standarde – imaju europsku perspektivu.

Politička stabilnost i pomak u razvoju demokracije, te reforme u pravcu izgradnje tržišnog gospodarstva ključni su za pridruživanje Europskoj uniji.

Hrvatski zahtjev za članstvo u EU, značajan je i za zemlje jugoistočne Europe, jer će pokazati da li je Unija spremna na daljnje proširenje. Inače, cijela regija ostvarila je u posljednje dvije godine brži gospodarski rast od ostalog dijela Europe, u čemu posebno prednjači Hrvatska.

Hrvatska je ostvarila najvišu stopu ekonomskog rasta, te najnižu inflaciju u skupini tranzicijskih zemalja, dok ima najviši BDP po stanovniku u regiji.

Obzirom na stupanj razvijenosti hrvatskog gospodarstva, Hrvatska bi morala dobiti pozitivan signal od EU. Međutim, potrebno je ispuniti i neke prethodne uvjete.

Za ekonomsko približavanje EU, potrebne su strukturalne promjene u gospodarstvu. Temeljni gospodarski preduvjet izgradnja je učinkovitog tržišnog gospodarstva, koje treba ostvariti takvu konkurentnost da nova članica EU može izdržati tzv. «eksterne šokove».

Zbog toga, u gospodarstvu moramo provesti krupne odluke, kako bi se obnovila i povećala međunarodna konkurentnost hrvatske privrede.

Zalažem se za dva glavna cilja hrvatske razvojne politike: prvi cilj je ostvarivanje «intenzivnog ekonomskog rasta». Brzi rast bi morao omogućiti što brže približavanje  («konvergenciju») BDP-a po stanovniku prosjeku zemalja EU.

Drugi cilj politike razvoja jest ostvarivanje strukturnih promjena u «raspodjeli dohotka», kada dolazi do ravnomjerne raspodjele rasta proizvodnje na ukupno stanovništvo.

Ukratko, «ekonomski rast» i «blagostanje naroda», ciljevi su za koje se zalažem. Dozvolite mi kratko pojašnjenje ovih ciljeva razvojne politike.

Hrvatskoj je potrebna promjena modela razvojne politike. Naime, glavni pokretač razvoja prošle godine bila je isključivo domaća potražnja – privatna potrošnja i javne investicije. Međutim, neravnoteža na tekućem računu bilance plaćanja utjecala je na porast vanjskog duga Hrvatske.

Ovi rezultati i fenomen tzv. «dvostrukih deficita», upućuju na potrebu preispitivanja koncepta razvoja Hrvatske. Model ekonomske politike kakav je prikladan za Hrvatsku, zasnovan je na izvozu, kao glavnoj komponenti ekonomskog rasta, ali povezano sa ponovnom industrijalizacijom.

Drugi cilj hrvatske razvojne politike – ravnomjerna raspodjela imovine i dohotka – usko je povezan sa europskim integracijskim procesima.

Kod nas su izražene «ekonomske nejednakosti» među ekonomskim i socijalnim skupinama stanovništva. Društvene nejednakosti u Hrvatskoj iznad su onih koje postoje u uspješnijim tranzicijskim gospodarstvima. Primjerice, kod nas «gornja trećina» stanovništva prisvaja oko 75 posto bruto dohotka, a nakon plaćanja poreza – još uvijek oko 70 posto.

To je naslijeđe prijašnjeg modela tranzicije koji se provodio od 1990. do 2000. godine. Ovakav model bio je obilježen «ortačkim kapitalizmom» (engleski, «crony capitalism», kako je to nazvala EBRD); tajkunizacijom; netransparentnom privatizacijom, tzv. «pretvorbom»; klijentelizmom i državnim populizmom. Takav model tranzicije nije uspio generirati održivi ekonomski rast. To je dovelo do nekoliko razvojnih kriza, na koje ću podsjetiti: 1997. godine – «kriza platne bilance»; 1998. – «druga bankovna kriza»; i napokon, 1999. – kriza «sistemske nelikvidnosti», recesija, te izraziti porast nezaposlenosti.

Takav model Katolička crkva proglasila je «grijehom struktura».

Netransparentna privatizacija i brza liberalizacija - uz slabu državnu regulaciju - doveli su do stvaranja elemenata «ekonomije zasnovane na traženju rente» (engleski, «rent – seeking economy»), koja je sputavala proizvodnju, izvoz i ekonomski rast.

U takvom političkom i ekonomskom sustavu, pojedine skupine nastojale su osigurati prihode (rentu), koji su iznad vrijednosti njihovog doprinosa društvu. Takve skupine, popularno nazvane «lobijima», koji su se prilagodili političkim promjenama, žele osigurati ekstraprofite, ograničavaju proizvodnju i poduzetnost, te su prepreka bržem ekonomskom rastu. Naprimjer, kod nas je vrlo jak «lobi uvoznika», koji je utjecao na ostvarivanje prekomjernog uvoza.

Loše provedena privatizacija, osnovna je značajka modela «ortačkog kapitalizma» nastalog devedesetih godina. To je ujedno i pokretač razvojne krize modela.

Nakon djelomične revizije pretvorbe, ustanovljeno je da je vrijednost kapitala analiziranih trgovačkih društava smanjena za 11 posto, broj zaposlenih smanjen je za 55 posto, 25 posto trgovačkih društava je u stečaju, a razvojne programe nije ostvarilo 44 posto društava. Sve to ukazuje da je potrebna promjena političkog, društvenog i razvojnog modela.

Ovakvi odnosi nisu prihvatljivi. U Hrvatskoj mora biti ravnomjernije raspoređen udjel pojedinih društveno - socijalnih skupina u dohotku i imovini. Novi ekonomski i politički model mora se temeljiti na europskim standardima. Europeizacija Hrvatske, u isto vrijeme znači da se napušta model «ortačkog kapitalizma».

Stoga se zalažem za europski «model socijalno – tržišnog gospodarstva», koji vrlo dobro funkcionira u uvjetima učinkovitog tržišnog gospodarstva. Upravo takav model želimo razvijati u Hrvatskoj.

Međutim, ravnomjernija distribucija blagostanja nije moguća bez ubrzanog gospodarskog rasta.

Kod razmatranja procesa konvergencije, moramo uzeti u obzir trenutačnu platnobilančnu poziciju Hrvatske.

Nije sporno da su učinci mjera monetarne politike HNB imali stanoviti utjecaj na ublažavanje problema platne bilance. Ali, to nije bilo dovoljno da značajnije promijeni odnose između uvoza i izvoza i zaustavi rast trgovinskog deficita. Tako je »pokrivenost uvoza izvozom” smanjena na svega 44 posto.

Međutim, iako je nastavljeno povećanje deficita u robnoj razmjeni, ostvaren je veliki rast deviznog priljeva osnovom rasta prihoda od usluga. To je strukturna karakteristika hrvatske platne bilance. Ovdje je vidljivo značenje turizma, kao izvozne grane gospodarstva.

Razina vanjskog duga izaziva brojne polemike, da li je Hrvatska prezadužena zemlja ili još ima «manevarskog prostora» za kumuliranje vanjskog duga? Nekoliko riječi o vanjskom dugu Hrvatske.

Prema kriterijima Svjetske banke (IBRD) za procjenu zaduženosti zemlje, Hrvatska je krajem 2002. pokazivala ovu sliku: omjer ukupnog duga prema BDP-u: 68,1 posto. To upućuje da je Hrvatska visoko zadužena zemlja. Omjer ukupnog vanjskog duga prema izvozu roba i usluga: 144,9 posto, po čemu smo slabo zadužena zemlja.

Omjer ukupne otplate duga prema izvozu roba i usluga: 25,9 posto. To označava umjereno zaduženu zemlju. Omjer ukupnog plaćanja kamata prema izvozu roba i usluga: 5,5 posto. To upućuje na slabo zaduženu zemlju.

Ovi pokazatelji ne daju jednostavnu sliku zaduženosti. Može se konstatirati da «udjel vanjskog duga u BDP-u» jest zabrinjavajući, ali nije alarmantan; dok ostali indikatori zaduženosti još uvijek ne daju osnova za zabrinutost !

Iz pregleda spomenutih pokazatelja moglo bi se zaključiti da Hrvatska nije suočena s neposrednim problemima njezina vanjskog duga.
Međunarodna tržišta kapitala nisu promijenila svoje procjene kreditnog rizika i rejting je ostao isti.

Najnovije projekcije Hrvatske narodne banke pokazuju da će do kraja ove godine razina vanjske zaduženosti Hrvatske iznositi 21 milijardu dolara. To će pogoršati koeficijent udjela vanjskog duga u BDP-u (iznosit će više od 70 posto BDP-a), dok će ostali pokazatelji vanjske zaduženosti ostati na relativno prihvatljivoj razini.

Ali, kod srednjoročne procjene održivosti vanjskog duga potreban je stanoviti oprez. Međutim, da bi se procijenio razvoj vanjskog duga u srednjoročnom razdoblju važno je pratiti kretanje deficita na tekućem računu platne bilance.
Da bi platna bilanca bila održiva potrebno je potaknuti izvoz, koji je stagnatan već gotovo cijelo desetljeće.

Međunarodni monetarni fond u svojem izvještaju iz srpnja ove godine konstatira da je «izrazito pogoršana vanjska osjetljivost» (hrvatske platne bilance). S druge strane, predstavnici EU govore da porast vanjskog duga, iako zabrinjavajući, nije ključni element, čak niti u trenutku prijema u članstvo, jer EU prihvaća činjenicu da Hrvatska mora investirati kako bi potaknula ekonomski razvitak.

Ukratko, takva struktura vanjske zaduženosti Hrvatske upućuje da je platna bilanca osjetljivija na «eksterne šokove».

Želim reći da hrvatski vanjski dug nije neposredna opasnost, ali ga se mora pažljivo pratiti !

Hrvatska je likvidna i solventna; «neto devizne rezerve» HNB znatne su (krajem 2002., iznosile su čak 5,8 milijardi američkih dolara), nalaze se na najvišoj razini od stjecanja monetarnog suvereniteta i «pokrivaju» gotovo šest mjeseci uvoza.

Hrvatska redovito podmiruje sve obaveze prema inozemstvu, ima regularne odnose sa međunarodnim financijskim institucijama (MMF, Svjetska banka, EBRD, Bazelska banka za međunarodne obračune), te uživa neometan pristup međunarodnim tržištima kapitala, pod povoljnim uvjetima.

Međutim, vanjski dug pokazuje tendenciju konstantnog rasta i vjerojatno neće biti stabilan, odnosno njegov udjel u BDP-u i udio ukupne otplate vanjskog duga u izvozu roba i usluga pokazuju tendenciju rasta.

Porast vanjskog duga samo jednim dijelom može se pripisati izgradnji cestovne infrastukture (autocesta). Svako zaduživanje, koje je u funkciji ulaganja u privredu, moralo bi biti «samofinancirajuće», odnosno moralo bi osigurati otplatu kredita inozemstvu iz tekućih prihoda projekta. Takvo zaduživanje ne bi smjelo dovoditi u pitanje održivost vanskog duga Hrvatske. Problem je, međutim, u zaduživanju za finalnu potrošnju, što je bila politika prethodnih Vlada.

U srednjoročnom razdoblju, nekontrolirani porast duga mogao bi limitirati daljnji gospodarski rast po visokim stopama rasta BDP-a (onima iznad 5 posto godišnje).

Zbog toga, vanjski dug moramo držati pod kontrolom i pažljivo pratiti kretanje deficita tekućeg dijela platne bilance !

U svakom slučaju, to je primarna odgovornost središnje hrvatske banke. Ali, to je problem kojim će se nakon izbora morati baviti i nova Vlada !

Monetarna vlast (HNB) ima u rukama najvažnije instrumente za upravljanje vanjskom likvidnošću Hrvatske. To su tečajna politika (tzv. «mehanizam relativnih cijena») i kontrola zaduživanja u inozemstvu (tzv. «kapitalne restrikcije»).

Držim da se ključ za preokret ovih negativnih trendova u bilanci plaćanja nalazi u kontinuiranom i snažnom povećanju izvoza roba, po dinamici bržoj od rasta BDP-a. To znači da je potrebna obnova međunarodne konkurentnosti hrvatske industrije i ukupnog gospodarstva.

Povećanje izvoza, posebno robnog izvoza - zbog deficita platne bilance, ali i ekonomske globalizacije – mora postati trajni izazov za našu monetarnu i izvršnu vlast.

Imam dojam da monetarna vlast nije pravovremeno i u dovoljnoj mjeri iskoristila svoje ovlasti da zaustavi brzi porast vanjskog duga bankarskog sektora. Mjere HNB za ograničavanje kumuliranja vanjske zaduženosti bile su primjenjivane sa zakašnjenjem i očito je da nisu dale potrebne efekte.

S druge strane, izvršna vlast, konkretno Ministarstvo financija Republike Hrvatske, dobro je radilo. Fiskalna politika bila je konzistentna i stabilizirajuća.

Prvi puta od stjecanja hrvatske neovisnosti, zaustavljen je porast javnog duga (krajem lipnja 2003. - iznosio je 50,8 posto BDP-a, dakle, ispod 60 posto BDP-a), te je deficit državnog proračuna pod kontrolom.

Evidentno je da je «javni dug» u prihvatljivim okvirima, ali «vanjski dug» postaje zabrinjavajući.

Ekonomska politika mora biti aktivna, te se mora postupno napuštati naslijeđeni model ekonomskog rasta. Moguća su različita rješenja.

Da li će se to ostvariti uvođenjem «kapitalnih restrikcija», ili povećanjem opće stope obavezne rezerve banaka; uvođenjem uvoznih restrikcija (posebnih depozita na uvoz, sukladno pravilima WTO-a), koje imaju efekt kvazidevalvacije ili kontroliranom deprecijacijom tečaja - to ostavljam onima koji odlučuju o makroekonomskim politikama i koji su za to odgovorni: Hrvatskoj narodnoj banci i staroj – novoj Vladi.

 Ali, nije sporno da središnja banka (HNB) ima najveću Ustavnu i zakonsku odgovornost, ali i sve instrumente potrebne za očuvanje vanjske likvidnosti zemlje.

Kao predsjednik Republike Hrvatske, na temelju Ustava odgovoran sam za političku, socijalnu i ekonomsku stabilnost Hrvatske.

Stoga, držim da se moraju poduzeti mjere za smanjivanje «osjetljivosti platne bilance» na (neočekivane) «eksterne šokove» i za srednjoročnu održivost vanjskog duga Hrvatske.

Ako će to biti ocijenjeno neophodnim, HNB ne bi trebala oklijevati da uvede čak i «kapitalne kontrole».

Ovom prigodom želim podsjetiti kako sam u zadnje dvije godine, a vrlo intenzivno u posljednjih godinu dana, iznosio potrebu osmišljavanja izvozne strategije Hrvatske.

Očekujem da Vlada i HNB predlože konkretne mjere poticanja izvoza. Pri tome, mislim da središnja banka mora biti mnogo odlučnija, a Vlada više «intervencionistička» u poticanju izvoza i ekonomskog rasta.

Ako želimo postati članicom EU u slijedećem valu proširenja, tada moramo prijeći sa tranzicije na konvergenciju (prema članicama EU). Zbog toga moramo ostvarivati visoke stope ekonomskog rasta i izvoza na srednji rok.

Pred nama su samo dvije opcije daljnjeg razvitka hrvatskog društva i gospodarstva: «europeizacija ili izolacija i zaostajanje !» Mislim da hrvatski građani dobro znaju za kakvu se opciju moramo zalagati.

Poštovane gospođe i gospodo !

Od hrvatskih poduzetnika i menadžera okupljenih na ovom skupu, očekujem da doprinesu rješavanju razvojnih problema Hrvatske. Brzi razvoj naše zemlje i njezin ulazak u EU, neće biti mogući bez zalaganja svih nas.

Želim uspješno poslovanje svim gospodarstvenicima koji sudjeluju na Velesajmu, te čestitam Zagrebačkom velesajmu, na uspješnoj organizaciji ove međunarodne poslovne priredbe !

Dozvolite da ovogodišnji 79. Jesenski međunarodni zagrebački velesajam proglasim otvorenim !

Hvala lijepa !