Poštovani predsjednici Albanije i Makedonije,
Poštovani Glavni tajniče Sjevernoatlantskog saveza
Uvaženi čelnici Atlantskih vijeća
Gospođe i gospodo

Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu našeg domaćina, predsjednika talijanskog Atlantskog vijeća, na obilježavanje polustoljetne aktivnosti ove međunarodne udruge.
Dozvolite da odmah na početku istaknem važnost međunarodnih organizacija, vladinih i nevladinih, u svjetskom poretku. I u vremenu njihovog nastajanja, nakon drugog svjetskog rata. I u današnjim odnosima. Spomenut ću primjer moje zemlje.
Međunarodno političko priznanje Hrvatske od strane drugih država bio je presudan, i prvi korak našeg osamostaljenja. Ali bez prihvaćanja i sudjelovanja u međunarodnim organizacijama, od Ujedinjenih naroda, do Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza, kao i mnogih drugih, napredak demokracije, gospodarstva i sigurnosti u Hrvatskoj i regiji bio bi znatno usporen. Samo na državnim interesima, proces pomirenja, stabilizacije i povjerenja u jugoistočnoj Europi bio bi puno teži.
Između naših zemalja, bili su porušeni svi međudržavni mostovi. Unutar država, bili su pak porušeni mostovi između različitih naroda. Bez standarda jednakog za sve, a koje nose međunarodne organizacije, bila bi to «nemoguća misija».
Upravo u tome treba sagledati ulogu atlantske ideje. I prije pedeset godina, i danas. Atlantska suradnja stvorena je kao poveznica između Starog i Novog Kontinenta. Nakon pada Berlinskog zida, to je postao i most povezivanja do tada podijeljene Europe.
Danas i sutra to mora ostati most demokracije, suradnje i sigurnosti između dva kontinenta - i na ta dva kontinenta. Tu ne smije biti nadmetanja niti nametanja. Već partnerstvo i suradnja. Moramo izbjeći zamke podjela. I s jedne i s druge strane. Istaknuo sam nedavno na Konferenciji hrvatskog Atlantskog vijeća, ali želim to ponoviti i pred Vama. Na prostoru jugoistočne Europe početkom prošlog desetljeća sudjelovali su svi ključni međunarodni mehanizmi. I Ujedinjeni narodi, i Europska unija, i Sjevernoatlantski savez. I to u zajedničkom interesu. Bez obzira na kritike koje smo upućivali, smatram da to može biti jedini ispravan pristup i u drugim regionalnim krizama. I tu želim biti vrlo jasan.
Budući da su se europski i atlantski mehanizmi angažirali na jugoistoku Europe, države tog područja, ne smiju koketirati malo s jednom, malo s drugom opcijom. Moramo prihvatiti da europeizam i atlantizam nisu suprotstavljeni interesi međunarodne suradnje.
Jer ujedinjena Europa i Sjevernoatlantski savez nisu konkurenti nego partneri. Vrijednosti obje organizacije su iste. Isti su i standardi za sve sudionike tih procesa. Zato i suradnja između te dvije organizacije ne može biti diktirana samo iz jednog smjera. To je dvosmjerni proces.
Napokon, ne smijemo zaboraviti da ta suradnja ne može i ne smije isključiti Ujedinjene narode u međunarodnim pitanjima. Takvu multilateralnu politiku zagovaramo u Hrvatskoj. Politiku koja ne nosi samo jednostrane interese, već suradnju i standarde.
Gospođe i gospodo,
Svjedoci smo kako neriješene regionalne krize postaju žarišta globalnih izazova. Nema suvremenih regionalnih kriza u kojoj se ne suprotstavljaju različiti - ne samo lokalni, već globalni interesi. Uvjerili smo se da rješenja tih kriza ne mogu biti jednostrana. Niti uz pomoć jedne države, niti uz pomoć jedne međunarodne organizacije.
Također ne možemo zaboraviti da je stvaranje globalne antiterorističke koalicije bio promptni odgovor velikog broja država na međunarodni terorizam koji je promijenio svjetski poredak. Bila je to jasna reakcija kakav svijet ne smije postati.
Danas, tri godine kasnije s pravom se možemo upitati da li je međunarodna suradnja bolja nego tada? Da li je međunarodna sigurnost veća nego prije? Napokon, da li je međunarodno povjerenje koje se postupno gradilo od drugog svjetskog danas oslabilo? Nažalost, moramo konstatirati da su čak i u državama istaknutog pravnog, socijalnog i višenacionalnog uređenja, narušeni temelji tog reda.
U tom pogledu, demokratske vrijednosti, suradnju i povjerenje koju je razvijao atlantizam u proteklih pola stoljeća smatram izuzetno važnom. Atlantska i europska ideja potaknule su i ostvarile suradnju velikih i malih država. Bez obzira na razlike stvorena su partnerstva u mnogim područjima, čak i među državama udaljenih kontinenata.
Smatram da neću pogriješiti ako konstatiram da su to i temelji suvremenog globalnog reda. Temelji koji jačaju dijalog, a ne izolaciju. Temelji koji jačaju sigurnost, a ne strah. Temelji da u takvoj suradnji svi mogu ostvariti svoje interese. Temelji da se ne razvije globalni nered. To ne govorim iz ideala. Govorim iz iskustva zemlja koja je trebala pomoć u ratnoj krizi. Zemlje koja je u svom interesu preuzela obaveze za demokracijom i suradnjom. Zemlje koja razvoj ne vidi samo u sigurnosti i stabilnosti vlastitog dvorišta, nego i svog susjedstva.
Pozivam da Hrvatska i druge države, koje su još pred vratima tih velikih integracija, prihvate kako se ne možemo pozivati samo na zajedničke vrijednosti. Moramo provesti obaveze. Jer one nisu nametnute, već smo ih sami prihvatili. Bez kašnjenja, bez isprika. To neće učiniti drugi umjesto nas. I tu nema kraćeg ili bržeg puta osim provedbe reformi.
Zaključit ću. Na prostoru jugoistočne Europe naučili smo da umjesto mostova ne možemo podizati zidove. Iako su neki zagovarali sukob civilizacija, naučili smo da možemo razvijati jedino dijalog civilizacija. I zato smatramo tu ideju važnom u cjelokupnim međunarodnim odnosima. U tome vidim i dalje značajnu ulogu atlantske suradnje. Jer atlantizam je potreban i ujedinjenoj Europi i Ujedinjenim narodima. Ali i obrnuto.
Hvala.