Ekscelencije,
gospođe i gospodo,
U ime Republike Hrvatske, «domovine koja ne zaboravlja» - kako je napisano na vrpci vijenca – odao sam počast svima koji počivaju na ovom groblju, pod pijeskom Sinaja. Prije više od šest desetljeća vjetrovi rata donijeli su ih ovamo, u njima neznanu zemlju i u strano podneblje. Tražili su spas od nacističkih okupatora i, uz pomoć Narodno-oslobodilačke vojske i naših britanskih saveznika, našli su ga ovdje.

Došli su umorni, iscrpljeni, ranjeni, izgladnjeli. Došlo je njih oko 30 tisuća. A nekoliko stotina ostalo ih je ovdje zauvijek. Da počivaju na ovom groblju. No, rat kao da ih je pratio i s onu stranu granice između života i smrti. Dva puta u ovim proteklim desetljećima rat je groblju u El Shattu gotovo donio zlosretnu sudbinu zaborava i nestanka.

Najprije je njegov opstanak doveo u pitanje izraelsko-arapski sukob. Tada je groblje obnovila bivša Jugoslavija koja se i brinula za njega. A potom, kada se u ratu raspala jugoslavenska federacija, groblje je bilo zapušteno, gotovo zaboravljeno. Obnovila ga je i uredila Republika Hrvatska - u suradnji s vlastima Arapske Republike Egipta.

Ima mnogo simbolike u tome, što smo se okupili ovdje da obilježimo završetak radova na obnavljanju groblja hrvatskog zbjega u El Shattu, u vrijeme kada se pripremamo za proslavu 60-te obljetnice pobjede u Drugome svjetskom ratu. Ljudi koji su došli ovamo s hrvatske obale i otoka bježali su pred užasima rata što su ga u njihove krajeve donijeli fašizam i nacizam.

No, i u zbjegu, bez igdje ičega, spasivši tek goli život, zadržali su ponos i dostojanstvo. Svjedočenja o tome ostavili su saveznički reporteri koji su ih posjećivali. Svojim držanjem prenosili su poruku o dostojanstvu i veličini borbe što ih je vodila njihova domovina, što su je vodili njihovi najbliži.

Danas odajemo počast svima – i borcima koji su s puškom u ruci, kako će kasnije neki reći, jurišali na nebo, i ponosnim izbjeglicama koji nisu dozvolili da rat, neimaština i bijeda ubiju ljude u njima.

Zahvaljujem svima, i u Egiptu, i u Hrvatskoj, koji su sudjelovali u obnovi groblja. Zahvaljujem svima koji su pomogli da se održi uspomena na stotine izbjeglica, mnogi od njih bili su doslovno tek na početku životnog puta, koji se nikada nisu vratili svojim kućama s dalekih prostranstava Sinaja.

U povijesti Drugoga svjetskog rata hrvatski zbjeg u El Shattu tek je mala epizoda, poznata samo rijetkima u svijetu. Za nas u Hrvatskoj to je, međutim, dio naše povijesti koji nećemo i ne smijemo zaboraviti.

Da to potvrdim, danas sam ovdje!

Ovdje sam da kažem: junaci El Shatta, jer svi su oni bili junaci, domovina vas ne zaboravlja!