Uvaženi akademiče Dragičević,

poštovana gospođo Šuvar,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što mogu prisustvovati promociji knjige autora koji je sabranim tekstovima što nam se danas prezentiraju pod naslovom "Svjetski izazov Hrvatskoj" pokazao i dokazao da razmišlja o ključnim problemima našega društva i našega vremena. On razmišlja, kritizira i predlaže. U tome je, prema mojem skromnom mišljenju, i najveća vrijednost knjige što je pred nama. Ona je, naime, svojevrsni zbornik analiza zabrinutog promatrača koji se boji da bi Hrvatska mogla nastaviti sa svojom zlosretnom tradicijom – da, naime, ne prati svjetske povijesne izazove i da zato stalno zaostaje.

Kao izravno izabranog predsjednika Republike koji je i temeljem ustavnih ovlasti, da tako kažem, zadužen da se brine za funkcioniranje sistema, naravno da me pitanja razvoja itekako zanimaju. Ja, doduše, nisam ekonomista i nadam se da mi zbog toga nitko neće predbaciti da se bavim pitanjima za koja nisam kompetentan. Nadam se također da me zbog toga što sam poželio prigodom promocije ovoga vrijednog djela reći nekoliko riječi, nitko neće kritizirati da se bavim onime što ne razumijem i da se opet zalijećem.

No, ako upozoravanje na ono što se u našemu razvoju propušta, znači zalijetanje – ja ću se rado i dalje zalijetati. A usprkos tome što kritiziranje onoga što ne valja neki doživljavaju i interpretiraju kao miješanje u stvari koje ne razumijem, ja ću i dalje kritizirati.

Ja za to imam mandat naših građana. Ja imam mandat govoriti u ime onih koji žive loše – ne svojom krivnjom, a koji žele živjeti bolje i koji imaju pravo na čovjeka dostojan život. Taj sam mandat dobio od svih koji smatraju da sam kompetentan i koji se slažu s mojim poimanjem hrvatske politike.

Akademik Dragičević u svojim raspravama govori o širokoj paleti tema, objedinjenoj stogodišnjim rasponom prošloga stoljeća, kojemu dodaje i prve godine ovoga. On govori o uspjesima, izazovima, nevoljama i opasnostima. Njegova je razmišljanja pomalo teško klasificirati bilo kao gospodarska, bilo kao politička, ili pak filozofska, jer ona su i jedno, i drugo, i treće. Razmatra načine proizvodnje, smjene društvenih sustava, ulogu i mjesto parlamenata, radikalno mijenjanje demokracije, pri čemu će sigurno mnoge zaintrigirati postavkom kako prividno većinska demokracija prerasta u istinski manjinsku demokraciju.

Sve su to bitna pitanja bez razumijevanja kojih je nezamislivo da ćemo krenuti putem razvoja, umjesto da beznadno zaostajemo. Ja možda nisam sklon dijeliti do kraja pesimizam autora koji, ako sam  ga dobro shvatio, smatra kako smo već izgubili četiri ključne bitke, što je – kako kaže akademik Dragičević – dovoljno da se izgubi rat za opstanak. Ali, ja u potpunosti dijelim njegovu zabrinutost zbog potencijalnih pogubnih posljedica stagniranja i zaostajanja u eri informacionalizma.
Jednako tako sklon sam prihvatiti njegovu oštru ocjenu znanosti koja je, sada doslovno navodim, pasivnim držanjem, a još više javnom podrškom desničarskim političkim amaterima dovela do toga da će Hrvatska teško uploviti u postmoderne znanstvene vode.

Autor nije nježan ni s političkom elitom, tvrdeći kako trajno na vlasti ostaje kasta hrvatskih političkih rentijera što zagovara i osigurava prostor u kojemu se lako bogate rušilačko-uvozni i divlje-graditeljski zgrtači materijalne imovine. On krajnje jasno, gotovo grubo, zagovara otvaranje prostora za mlade, naglašavajući kako samo mladi uvode svoj narod u informacionalističko zajedništvo.

Upozoravao sam i upozoravam ponovo da se napredak ne može dokazivati statističkim podacima, dok u isto vrijeme dnevno, životno iskustvo govori nešto drugo. Naglašavao sam i naglašavam i dalje da nam je potrebna strategija razvoja, pa i – da se poslužim riječima akademika Dragičevića – oštar zaokret kako bismo prekinuli lanac stalnog zaostajanja. Tvrdio sam i tvrdim kako demokracija ne može živjeti samo u slovu zakona, a pravna država – samo u sferi političkih namjera i planova.

I govorio sam da se ne može gledati u retrovizor, a pri tome voziti naprijed. Drugim riječima, izjašnjavao sam se protiv konzervativizma, u smislu zaostalosti i zaostajanja. I to ću činiti i dalje, ne na štetu funkcije šefa države, ne na štetu Hrvatske, nego zato što želim da Hrvatska napreduje i da se razvija u svakome smislu.

Postavili smo određene razvojne ciljeve – mislim u prvome redu na sferu politike. Postavili smo i red prioriteta. Ali, nedostaje nam promišljena i razrađena strategija razvoja – i političkog, i gospodarskog. Nedostaje nam, da ponovim nešto o čemu sam do sada ne jednom govorio, nacionalni konsenzus o tome kamo ćemo i kako ćemo.

Nama ne trebaju nikakvi čuvari revolucije koji će, kao bogomdani nadglednici, bdjeti nad nacijom i državom. Nama treba da institucije sistema rade svoj posao, a da gospodarstvo osigura temelj i osnovu života i daljeg razvoja.

Nama treba da se na svim poljima okrenemo budućnosti, da shvatimo da ništa više nije kao što je bilo i da u tom promijenjenom svijetu izborimo svoje mjesto kao samostalan i ravnopravan subjekt međunarodnoga života.

Svakome tko želi razmišljati na tragu ovih i ovakvih ideja, knjiga rasprava, intervjua i eseja akademika Dragičevića bit će dragocjen i dobrodošao poticaj za dalje promišljanje naše sadašnjosti i, još više, naše budućnosti.

Hvala.