14.09.2005.

Govor predsjednika Mesića na sastanku "Financing for development" na Općoj skupštini UN-a

 

Gospodine predsjedajući,

ekselencije, gospođe i gospodo,

 

Sa zadovoljstvom, ali i s osjećajem velike odgovornosti, javljam se za riječ na ovome sastanku koji se bavi – prema mojem dubokom uvjerenju – ključnim problemom suvremenog svijeta. Znam da vjerojatno odudaram od prevladavajućeg stanovišta u međunarodnoj zajednici koja je, mislim, sklona globalni terorizma promatrati kao najurgentnije pitanje svijeta u kojemu živimo.

Ne odričem ni u kojem slučaju urgentnost i potencijalno još veću opasnost što nam svima prijeti od globalnog terorizma, ali odgovorno tvrdim da se s njime nećemo moći uspješno uhvatiti u koštac, ako zanemarimo problem razvoja. Ja to danas ne govorim prvi puta, ali želim iskoristiti i ovaj forum da takvu procjenu ponovim.

Nejednolik razvoj u svijetu, odnosno razvijanje jednih, a zaostajanje drugih ima razorni potencijal koji se može na najgori mogući način reflektirati na međunarodne odnose, odnosno na svjetski poredak i na same temelje na kojima se on zasniva. Ja sam, naime, uvjeren da nerazvijenost, siromaštvo, glad, izloženost sa smrtnim posljedicama inače izlječivim bolestima, nemogućnost stjecanja čak i najosnovnijeg obrazovanja, stvaraju ambijent u kojemu niču i iz kojega se regrutiraju teroristi.

Takvo gledanje nije odvraćanje pozornosti od neposredne opasnosti globalnog terorizma, kao što se ponekad tvrdi, takvo je gledanje jedini ispravan put koji može voditi eliminiranju globalnog terorizma što je već prerastao u realnu opasnost za svakoga.

Manja skupina fanatika uvijek se i posvuda može naći. Ali, bitno je hoće li takva inicijalna skupina naći sljedbenike. Podsjetit ću vas da su s terorizmom ne tako davno bile suočene i neke evropske zemlje. No, upravo zato što nisu postojali objektivni uvjeti za uspostavljanje šire podrške, eliminirane su u Njemačkoj skupina Baader-Meinhof, a u Italiji tzv. Crvene brigade. Nije, naprosto, bilo dovoljno onih koji su sve izgubili, odnosno onih koji nisu za sebe vidjeli baš nikakvu perspektivu, da bi bili skloni pribjeći terorizmu.

Nerazvijenost je, međutim, nešto drugo. Nerazvijenost je prije svega podloga za političku ovisnost, odnosno nemoć, potom izvor osobnog beznađa, a time i pravi rezervoar iz kojega se crpu potencijalni teroristi. Naravno, da su to u pravilu nevoljnici koje drugi iskorištavaju, naravno da oni koji ih regrutiraju ne trpe od nedaća nerazvijenosti, ali nerazvijenost je temelj. Ponavljam: temelj.

Svijet, dakle, treba razvoj, ujednačeni globalni razvoj. Ne takav u kojemu će se jedni razvijati na račun drugih, ne takav u kojemu će jedni napredovati prema sve većem blagostanju, dok će drugi tonuti u sve veće siromaštvo, ne takav u kojemu će jedni – doslovno – posezati za zvijezdama, dok će se drugi, također doslovno, rađati gladni i umirati od gladi.

Kažu da je globalizacija neizbježna. Možda je doista tako. No, nitko me ne može uvjeriti da su neizbježni i negativni efekti globalizacije kojima smo svjedoci svakodnevno i u svim krajevima svijeta. Ako je globalizacija doista neizbježna, onda ona ne smije biti ograničena na siromaštvo, nego se mora protegnuti na razvoj. Razvoj mora postati globalni proces.

Dobro je što razvijene zemlje počinju to shvaćati. Stoga pozdravljam sve korake koje poduzimaju razvijene zemlje same, ili u zajednici s nekim zemljama u razvoju, kako bi se olakšala pozicija nerazvijenih i kako bi se namakla sredstva za financiranje razvoja. Smatram da upravo Ujedinjeni narodi mogu odigrati izuzetno važnu ulogu ne samo u jačanju svijesti o značenju problema razvoja, nego i u stvaranju konkretnih koncepata za njegovo razrješavanje.

U tome kontekstu pozdravljam i održavanje ovoga sastanka i zahvaljujem na prilici da s vama podijelim svoja razmišljanja o globalnom razvoju.

Hvala.