Poštovane dame i gospodo.

Na početku vas želim sve pozdraviti u Republici Hrvatskoj i zaželjeti vam uspješan rad.

Okupili ste se danas ovdje kako bi raspravili neke od vrlo važnih tema za NATO savez, ali i za budućnost europskog prostora. I ja  želim s vama podijeliti neka svoja razmišljanja o jednoj temi, a to je sigurnost i perspektive jugoistoka Europe.

Raspad poretka hladnog rata značio je stvaranje nove političke konfiguracije europskog prostora. Gotovo istodobno na europskom kontinentu događali su se procesi dezintegracije i integracije. Zapadna se Europa usmjerila prema učvršćivanju integracija koje su građene tijekom vrlo izazovnog vremena blokovske podijeljenosti, dok se istočna Europa suočila s raspadom političkog totalitarnog poretka, njegovih organizacije i svega onoga što je nekada predstavljalo monolitni, komunistički istočni blok.

Na prostoru jugoistočne Europe tijekom hladnog rata egzistirala je socijalistička Jugoslavija čije se jedinstvo izgrađivalo na autoritetu i karizmi Josipa Broza Tita, te na ulozi i utjecaju višenacionalne Komunističke partije i vojske. Smrt Tita značila je i početak slabljenja integrativnih faktora, te jačanja nacionalnih zahtjeva za drugačije uređenje socijalističke zajednice.

Jedan od onih koji je raspad Jugoslavije želio iskoristiti za potrebe stvaranja Velike Srbije, pod izgovorom očuvanja Jugoslavije, bio je Slobodan Milošević. Srpski kadar u zajedničkoj jugoslavenskoj vojsci pronašao je u njemu novoga lidera i s vremenom u potpunosti ovladao velikim vojnim strojem kojeg su stvarali svi narodi u bivšoj državi. Da tragedija bude veća, vojska koju su zajednički financirali i gradili svi građani, upotrijebljena je za rat i nasilje protiv tih istih građana. Posljedice su svima nama jako dobro poznate.

Dakle, Jugoistočna Europa se, uz sve probleme raspada poretka hladnog rata i političkog totalitarnog poretka, suočila i s ratnim strahotama. Četiri godine rata, kao i drugi oblici nasilja koji su bili prisutni u godinama nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na prostoru bivše socijalističke Jugoslavije, unazadili su procese demokratske konsolidacije, političke i ekonomske tranzicije. Umjesto brzog priključivanja integracijskim procesima, cijela je regija zastala i još uvijek se bavi posljedicama ratova i nasilja. U takvim je uvjetima priključak puno teže uhvatiti. Ali, primjer Republike Hrvatske to najbolje pokazuje, nije i nemoguće.

Procesi demokratske, političke i ekonomske tranzicije na jugoistoku Europe izuzetno su složeni. U njima moraju sudjelovati jednako regionalni čimbenici, kao i vanjski, kojeg najčešće zovemo zajedničkim imenom – međunarodna zajednica.

Ona je u konfliktima na ovome prostoru sudjelovala na različite načine i u različitim oblicima. Svaki od njih je imao uspjehe i ograničenja. Međutim, mora se priznati, bez međunarodne zajednice, stabilizacija jugoistoka Europe išla bi mnogo teže.

Međunarodna zajednica kreirala je i provodila različite operacije i misije za rješavanje sukoba i upravljanje post-kriznim poretkom u našoj regiji. Kako vrijeme prolazi tako postaje jasno da dugoročnije stabilizacije regije nema bez preuzimanja odgovornosti regionalnih čimbenika. A da bi oni mogli odigrati svoju ulogu, moraju za to biti spremni i osposobljeni.

Treba naglasiti kako NATO, zajedno s Europskom unijom, participiraju na različitim razinama u pripremama regionalnih država u preuzimanju sve više odgovornosti za regionalnu sigurnost i stabilnost. NATO je puno učinio kroz svoju nazočnost u onim dijelovima regije koji još uvijek nose potencijale šire destabilizacije, ali isto tako i kroz bilateralnu i multilateralnu pomoć konkretnim državama u njihovim reformama sigurnosnog sektora. Članstvo u Partnerstvu za mir trima državama – Makedoniji, Albaniji i Hrvatskoj, bilo je od presudne važnosti pri usmjeravanju reformi u onom smjeru koji u budućnosti može najviše i najbolje pridonijeti regionalnoj stabilnosti. Poziv i primanje tih država u punopravno članstvo sljedeći je značajan korak koji će imati značajne pozitivne učinke na sigurnost i stabilnost regije.

NATO je najviše pomogao u transformaciji obrambenih i vojnih sposobnosti, dok se Europska unija usmjerava prema drugim dijelovima sigurnosnog sektora. I tu možemo uočiti jedan problem. Vjerojatnost agresije i oružanog sukoba sve je manje prisutna u regiji. Procesi demobilizacije i transformacije usmjerili su oružane snage prema novim zadaćama i novim oblicima organizacije. Uglavnom svi ističu potrebu stvaranja malih, dobro opremljenih, mobilnih snaga. Teritorijalne koncepcije polako ustupaju mjesto koncepcijama mobilnih snaga. Svi su u regiji opredijeljeni za razvoj kooperativne sigurnosti i članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu.

S druge strane, stalno se ističu novi sigurnosni izazovi s kojima se regija suočava. To su: organizirani kriminal; korupcija; ilegalna trgovina narkoticima, oružjem, ljudima; terorizam, proliferacija oružja za masovno uništavanje i drugo. S tim se opasnostima pretežno moraju suočavati drugi dijelovi sigurnosnog sektora, kao što su policija, pravosuđe, obavještajne i sigurnosne službe, carina itd. A njihove su reforme dio integracijskih procesa vezanih uz pristupanje Europskoj uniji. Dakle, onaj dio sektora koji danas u regiji ima, recimo to tako, najmanje posla, više-manje je prošao transformaciju uz pomoć NATO-a, dok se reforma onih dijelova sigurnosnog sektora koji su jako zaposleni, ili bi trebali biti jako zaposleni, uglavnom oslanja na domaće napore.

A, reći ću vam, domaći napori za reformama su prilično slabi, razlikuju se od države do države i uglavnom ovise o trenutnoj političkoj volji i strukturi. Ukoliko vladajuće strukture nisu iskreno posvećene dubljim reformama sigurnosnog sektora, njihove države nisu spremne i sposobne suočavati se s novim izazovima. A tada i one same postaju nepouzdan partner na kojem se ne može graditi stabilizacija regije. Koja je krajnja posljedica takvoga stanja? Nereformirani i nespremni dijelovi sigurnosnog sektora koji bi se trebali suočavati s glavnim sigurnosnim izazovima u regiji. Dugoročno, takvo stanje je neodrživo i treba učiniti nove napore za promjenu takvoga stanja.

Ovdje treba dodati još jedan element s kojim se ovdje u regiji suočavamo. Moram reći kako još uvijek ima onih koji priželjkuju usporavanje integracijskih procesa i koji stalno potiču strah od europskih integracija. Oni ne žele europska pravila i standarde u našem sustavu, jer bi to smanjilo i u potpunosti eliminiralo prostor njihovog nelegalnog djelovanja. Oni ne žele uspješan pravosudni sustav, jer bi to značilo provjeru njihovih privatizacijskih i drugih projekata. Oni potiču euroskepticizam, jer njima ne odgovaraju uređeni pravosudni i drugi sustavi.

Nama je danas posve jasno kako samo naše državne institucije mogu jamčiti izbjegavanje svih pogrešaka u politici i gospodarstvu koje su se događale u posljednjih deset godina. To ne može niti jedna institucija izvana. A mi naše institucije gradimo i želimo ih graditi upravo na europskim pozitivnim iskustvima.

Na kraju želim još jednom naglasiti kako dugoročna stabilizacija regije nije moguća bez zajedničkog djelovanja međunarodne zajednica i država u regiji. Sve veću odgovornost za regionalnu stabilnost i sigurnost trebaju preuzimati regionalni čimbenici. Što skorije uključivanje onih koji su već danas spremni, ili će u skoro vrijeme biti, u članstvo NATO saveza i Europske unije jedan je od ključnih budućih poteza. Svako odgađanje ili usporavanje integracije spremnih aspiranata usporava stvaranje uvjeta za održavanje pune i dugoročne stabilnosti. Trebamo se polako oslobađati „kulture zavisnosti“ i preuzimati odgovornost za našu budućnost. A to možemo najbolje u okviru članstva.

Hvala.