Poštovane gospođe i gospodo,
Zadovoljstvo mi je pozdraviti sve sudionike 14. Tradicionalnog savjetovanja hrvatskih ekonomista.
Opatijsko savjetovanje ekonomista uvijek je bila dobra prigoda za uspostavu dijaloga, razmjenu mišljenja između politike i ekonomske znanosti. Međutim, unatoč vrlo korisnim preporukama o ekonomskoj i socijalnoj politici koje su bile upućene sa ovih savjetovanja, do bitnijeg pomaka u gospodarstvu nije došlo.  Dapače, iz godine u godinu, problemi su sve složeniji.
Osobno bih želio da se različita mišljenja ravnopravno prezentiraju; da se stručnjaci međusobno konfrontiraju, ali i natječu; da Opatija bude mjesto najžešćih stručnih rasprava između hrvatskih ekonomista; ali da se na kraju nađe zajednički nazivnik, okvir za novu strategiju ekonomskog razvitka.
Danas se ne bih upuštao u obrazloženje postojeće gospodarske situacije. Međutim, moram reći da nisam zadovoljan stanjem hrvatskog gospodarstva. Uvjeren sam da možemo napraviti više.
Još uvijek imamo visoku nezaposlenost, još uvijek znatno više uvozimo nego što izvozimo i, na žalost, nismo pronašli način kako ove trendove promijeniti! Stoga, upravo gospodarstvo smatram područjem na kojem moramo najviše raditi.
Prema najnovijim istraživanjima javnog mišljenja, čak 75 posto hrvatskih građana nezaposlenost vidi kao najveći problem u državi. Prema istim istraživanjima, velikim problemima smatraju se, također, korupcija i nepovoljan status umirovljenika! Sa ovim pogledima slažem se u potpunosti.
Upravo zbog toga, potaknuo sam državne institucije na raščišćavanju nezakonitosti u pretvorbi i privatizaciji, te u financiranju naoružavanja Hrvatske! Također sam podržao opravdane zahtjeve umirovljenika, jer hrvatski mirovinski sustav mora biti usklađen sa pravilima EU.
Ekonomska politika mora poticati poduzetništvo i pravednu privatizaciju, uključujući i razvitak „radničkog dioničarstva“. Stoga smatram da će borba protiv nezakonitosti u gospodarskom poslovanju, pretvorbi i privatizaciji pozitivno djelovati na jačanje zdrave poduzetničke i ulagačke klime u Hrvatskoj.
Strateški cilj hrvatske politike razvoja, može i mora biti rješavanje problema nezaposlenosti.
Uostalom, o važnosti ovog globalnog problema, dovoljno govori da je ove godine Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena profesoru Edmundu Felpsu sa Sveučilišta Kolumbija iz SAD, koji je poznat po istraživanjima odnosa između inflacije i nezaposlenosti, a razradio je i teoriju tzv. „ravnotežne stope nezaposlenosti“.
Sugerirao bih da u tri dana savjetovanja više vremena posvetite ovom gorućem problemu, te reformi postojećeg mirovinskog sustava, jer uporavo su to ključna pitanja društvenog,  ekonomskog i socijalnog razvoja Hrvatske.
Dozvolite mi, poštovane gospođe i gospodo, kratki osvrt na problem nezaposlenosti u Hrvatskoj.
Za iskazivanje nezaposlenosti, koriste se različite metodologije. Prema anketnoj metodi Međunarodne organizacije rada (ILO), smatra se da je osoba zaposlena ako tjedno radi barem jedan sat uz naknadu, u naturi ili novcu.
Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) iskazuje registriranu nezaposlenost prema drugačijim kriterijima.
Tako je prema prvoj metodologiji (ILO-a), stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, krajem lipnja ove godine, iznosila je  11,8 posto; dok je, prema drugoj (HZZ-a), stopa nezaposlenosti iznosila znatno više, 17,5 posto.
Zbog toga, umjesto podatka o nezaposlenima, korisnije je koristiti onaj o broju zaposlenih, odnosno broju osoba koje su prijavljene kao zaposlene! Ovi podaci ključni su u sagledavanju temeljnih neravnoteža u hrvatskoj ekonomiji.
Prema anketnim podacima za prvo polugodište ove godine, u Hrvatskoj je bilo zaposleno 1,5 milijuna osoba.
Međutim, u isto vrijeme 1,8 milijuna osoba bile su iskazane kao „neaktivne osobe“.
Osim toga, u prvih šest mjeseci ove godine nastavljen je prošlogodišnji trend smanjivanja „aktivnog stanovništva“ i „zaposlenih“, te porasta broja „neaktivnih osoba“.
Takva kretanja dovela su do smanjivanja „stope zaposlenosti“ (udjela zaposlenih u radno sposobnom stzanovništvu) sa 43 posto na 42 posto.
Posebno je nepovoljan omjer između „zaposlenog stanovništva“ (1,5 milijuna osoba) i „neaktivnog stanovništva“ (1,8 milijuna osoba).
Vidljivo je da na jednog zaposlenog u Hrvatskoj dolazi otprilike jedna neaktivna osoba, dok je u drugim zemljama ovaj omjer znatno povoljniji, te iznosi 2:1 ili 3:1.
Takvo stanje dovodi do pritiska na financiranje sustava socijalne skrbi, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.
Zbog toga smatram da niska „zaposlenost“ i vrlo nepovoljan odnos između „zaposlenih“ i „neaktivnih osoba“ u Hrvatskoj, ukazuje na fundamentalni strukturalni problem hrvatske ekonomije, koji dugoročno nije održiv.
Unatoč relativno visokim stopama ekonomskog rasta koje smo ostvarivali nakon 2000. godine, proces kreiranja novih radnih mjesta bio je vrlo ograničen u Hrvatskoj.
Visoka stopa nezaposlenosti ukazuje na velike potencijale Hrvatske za ubrzaniji razvitak gospodarstva, potencijale koje imamo u ljudskim resursima, neiskorištenoj i kvalificiranoj, dobro educiranoj radnoj snazi, sa izraženim radnim navikama! Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), 70 posto nezaposlenih osoba ima srednjoškolsko obrazovanje; dok je 8 posto završilo višu školu, fakultet, akademiju, magisterij ili doktorat.
Međutim, visoka dugotrajna nezaposlenost prijeti smanjivanjem kvalifikacijske sposobnosti nezaposlenih. Oko 40 posto nezaposlenih u Hrvatskoj, dugoročno je nezaposleno, jer traži posao dulje od dvije godine.
Politika „pune zaposlenosti“, u uvjetima financijske i makroekonomske stabilnosti, politika je za koju se stalno zalažem, kao predsjednik Republike Hrvatske.
Zbog toga smatram da Hrvatska mora, u izradi „nacionalnog programa reformi“, primijeniti ciljeve i instrumente tzv. «Lisabonske strategije» Europske unije. U tome Hrvatska kasni.
„Europska strategija zapošljavanja“, ključni je dokument Lisabonske strategije, i ima tri cilja: ostvarivanje „pune zaposlenosti“; rast produktivnosti zaposlenih; te socijalna i teritorijalna kohezija. Upravo ovi ciljevi moraju postati strateškim ciljevima hrvatske politike razvoja.
Poštovane gospođe i gospodo,
Dobro je da je u ovoj godini postignuto političko suglasje državnog vrha o nekim ključnim gospodarskim odlukama.
Primjerice nisu prošli prijedlozi za daljnju, neodmjerenu „fleksibilizaciju“ tržišta rada, kroz izmjene Zakona o radu! Zalažemo se za sigurnost radnog mjesta, a ne za „fleksibilizaciju“ kroz daljnja smanjenja radničkih prava. Određene reforme, bit će potrebne, ali one moraju biti u pravcu uvođenja modela tzv. „fleksibilnosti“ i veće „socijalne sigurnosti“, po uzoru na Skandinavske zemlje! U Hrvatskoj nitko ne smije biti u strahu za svoje radno mjesto, ako ispunjava svoje obaveze i predano radi.
Pozitivno je, također, da je ostvarena suglasnost o tome da ne postoje uvjeti u Hrvatskoj za uvođenje „jedinstvene stope poreza“ („flat  - tax“), obzirom na negativne posljedice koje bi to izazvalo.
Osim toga, na moj zahtjev, Hrvatska narodna banka izradila je analizu vanjske zaduženosti Hrvatske, kako bi detaljnije sagledali makroekonomske rizike! Naravno, prevencija i kontrola tih rizika isključiva je odgovornost centralne banke.
Poštovane gospođe i gospodo,

Iako se ostvaruju relativno visoke stope ekonomskog rasta, on je još uvijek ispod potencijalnih mogućnosti razvitka Hrvatske.
Rast BDP-a koji se ostvaruje u rasponu između 4 i 5 posto, ne generira u dovoljnoj mjeri otvaranje novih radnih mjesta i povećanje udjela zaposlenih! Od 2001. do 2005. godine kreirano je prosječno godišnje oko 14.000 novih radnih mjesta! S time ne možemo biti zadovoljni.
Iduća godina bit će pod utjecajem borbe političkih stranaka za osvajanje vlasti na parlamentarnim izborima krajem 2007. godine. Ali to ne bi trebao biti razlog da se zaustave ekonomske reforme i naše približavanje Europskoj uniji.
Od svih hrvatskih političkih stranaka očekujem da pokažu visoki stupanj odgovornosti za razvoj hrvatskog društva.
Koristi od razvoja mora imati znatno širi krug hrvatskih građana, a ne samo mala skupina ljudi.
Nezaposlenost je najveći problem hrvatskog društva, ali i najveći izazov za ekonomsku politiku! Pravo na rad predstavlja jedno od temeljnih ljudskih i socijalnih prava! To je osnov ekonomske demokracije.
Svatko ima pravo na posao i da za taj rad bude pošteno plaćen, posao kojim može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojan život.
Hrvatska država mora dati svoj doprinos takvom razvoju, jer odnos države prema gospodarskom razvoju uvijek je bio ključan, država mora voditi takvu ekonomsku politiku, koja će potaknuti zapošljavanje.
U tome možemo uspjeti, ali pod uvjetom da se ekonomska politika vodi uz pomoć struke, poduzetnika i menadžera.
Naposljetku, želim Hrvatskom društvu ekonomista čestitati na dobroj organizaciji ovogodišnjeg savjetovanja.
Dozvolite mi da Opatijsko savjetovanje hrvatskih ekonomista proglasim otvorenim i zaželim svima uspješan rad.
Hvala lijepa.