Gospodine Capogreco,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što danas mogu prisustvovati promociji hrvatskoga prijevoda knjige koja se, doduše, bavi prošlošću, ali koja je u isto vrijeme nadasve aktualna; knjige koja se bavi prešućenom prošlošću, ali nas podsjeća na to kako se ništa, ama baš  ništa, ne može trajno prešućivati. Knjiga je to koja se bavi Italijom, ali koja će svakoga čitatelja u Hrvatskoj navesti na to da htio-ne htio povlači usporedbe s Hrvatskom – onom iz vremena Drugoga svjetskog rata, ali i ovom današnjom.

O stručnoj vrijednosti knjige pozvani su govoriti oni koji su za to svakako mjerodavniji od mene. No, ja ne mogu propustiti priliku, a da ne kažem nekoliko riječi na temu: prešućivanje prošlosti i suočavanje s istinom o prošlosti.

Knjiga koju nam izdavač Golden Marketing – Tehnička knjiga danas predaje u ruke, a čijem autoru Carlu Spartacu Capogrecu želim čestitati na hrabrom i poštenom pristupu osjetljivoj temi, ta knjiga svojevrsni je podsjetnik ne samo na neke aspekte fašističke vladavine u susjednoj Italiji, kao i na područjima što ih je okupirala, nego i na potrebu da se svatko suoči s vlastitom prošlošću, kako bi mogao graditi budućnost – i vlastitu, ali i budućnost svojih odnosa s drugima.

Ovdje, na našim prostorima, ta potreba suočavanja s istinom o prošlosti proizlazi s jedne strane iz evidentno prisutne tendencije povijesnoga revizionizma u odnosu na Drugi svjetski rat, a s druge strane – iz upornoga nastojanja da se tamne epizode iz naše najnovije povijesti ili prešute, ili – da se tako izrazim – premažu ružićastom bojom.
I jedno i drugo svodi se na laganje, i jedno i drugo naprosto je neprihvatljivo.

Nema te države u svijetu koja u svojoj povijesti ne bi imala događaja, ili povijesnih ličnosti kojih bi se trebalo sramiti, od kojih bi se trebalo distancirati, koje bi trebalo odbaciti i osuditi. Po tome se države ne razlikuju. Ali – razlikuju se po nečemu drugome, po tome kako se prema tim sramnim zbivanjima i osobama odnose.
Talijani su ih, stjecajem povijesnih okolnosti, ali i političkom voljom onih koji su udarili pečat poslijeratnoj Italiji, dobrim dijelom naprosto potisnuli u zaborav. Tako da je za većinu današnjih Talijana priča o Mussolinijevim logorima nešto novo i nepoznato.

U Hrvatskoj neki su smatrali kako demokracija i višestranačje daju legitimaciju za posvemašnji obračun sa svime što je bilo, a obračun s komunizmom shvaćen je i prakticiran i kao obračun s antifašizmom, taj je obračun pretvoren u plašt pod čijom se zaštitom moglo ako ne reafirmirati, a ono svakako tolerirati fašizam i njegovu hrvatsku inačicu – ustaštvo.

Jedan od na žalost još postojećih, a istodobno apsolutno neprihvatljivih ostataka te nedavne prošlosti je i sramni odnos prema borcima antifašističkoga otpora i žrtvama fašizma. Ne govorim to prvi puta, ali moram reći i ovom prilikom.
Danas Talijani, zahvaljujući Capogrecovoj knjizi, uče nešto o čemu nisu saznavali. Kod nas je pak svojedobno bila pokrenuta prava kampanja kako bi se zaboravilo ono što se znalo i zamijenilo lažnom slikom prošlosti. Odjeci te kampanje i danas nas povremeno dosežu.

Upozoravao sam mnogo puta na pogubnost i neprihvatljivost takvog pristupa prošlosti, a to činim i danas. Nema toga argumenta koji bi mogao opravdati fašizam u bilo kojem njegovom pojavnom obliku. Današnja Hrvatska ne treba i ne smije tolerirati ni ustaše, ni neoustaše, ni ustašoide. I nema toga argumenta kojim bi se moglo opravdati laganje o prošlosti – ni onoj bližoj, ali ni onoj daljoj, ni svojoj, ali ni tuđoj.

Suočavanje s prošlošću za Hrvatsku je bitno ne samo zbog njezinoga evropskog puta, ne samo zbog stvaranja uvjeta za punu normalizaciju na području bivše Jugoslavije, nego i zbog ničim opterećenog razvijanja bilateralnih odnosa sa susjedima, uključujući i Italiju.

Što se tiče međudržavnih odnosa, govorim o odnosima Zagreb – Rim, stvari su jednom za svagda riješene Osimskim sporazumima što ih je Hrvatska preuzela od Jugoslavije. Osimo je alfa i omega hrvatsko - talijanskih odnosa i o tome nije potrebno trošiti riječi. Od tih sporazuma, naime, odstupanja nema.
Što se pak međuljudskih odnosa tiče, kao jedne od bitnih komponenti odnosa među državama, tu sigurno ima još ponečega što bismo mogli uraditi. U tome je kontekstu i inicijativa za trojnu talijansko-slovensko-hrvatsku gestu pomirenja nešto o čemu vrijedi ozbiljno razmisliti.

No, ni takva gesta ne bi imala ni smisla, ni učinka ako bi se zasnivala na povijesnom revizionizmu, ako bi polazila od toga da žrtve jedne strane treba osobito isticati, dok žrtve druge ili drugih strana treba umanjivati, ili relativizirati. Treba znati slijed događaja, treba znati tko je što radio i uradio, treba biti na čistu s time kakav je bio karakter fašizma, a kakav onoga što se nazivalo jugoslavenskim modelom socijalizma. Treba, ponavljam još jednom, polaziti od istine – o svemu i svakome.
I treba tu istinu postaviti u njezin povijesni kontekst – ne zato da bi je se prilagođavalo bilo čijim željama, ili vizijama, nego zato da bi je se moglo u potpunosti shvatiti, pa slijedom toga i prihvatiti.
Autor knjige „Duceovi logori“, u hrvatskome prijevodu „Mussolinijevi logori“ načeo je temu koja nekima u njegovoj domovini sigurno neće biti po volji. Mislim, naravno, na iredentu. Ali, objektivno gledano, gospodin Capogreco je Italiji učinio uslugu. Pokazao je da se o prošlosti, o prešućivanoj i mračnoj prošlosti, može progovoriti pošteno i objektivno, iznošenjem podataka i činjenica, a ne laži i povijesnih mitova.
Dobro je da u Hrvatskoj, gdje su mnogi ljudi na vlastitoj koži iskusili strahote Mussolinijevog fašizma, pa i njegovih logora, sada imamo tu knjigu. Zbog njezinoga nespornoga i višestrukog značenja prihvatio sam i poziv izdavača da dođem na promociju. Želim na kraju iskoristiti priliku i reći kako ću s ne manjim zadovoljstvom doći na promociju knjige koja će se na isti način baviti našom falsificiranom, ili prešućenom prošlošću, koja će i u Hrvatskoj reafirmirati istinu kao jedini mogući pristup povijesti i prošlosti.
Jer, ponavljam još jednom, na lažima i prešućivanjima ne može se graditi budućnost – ni vlastita, ni budućnost odnosa s drugima.
To ne smijemo nikada zaboraviti.
Hvala!