Ekselencije, uvaženi gosti i uzvanici,
Gospođe i gospodo,

Rado prihvaćam svaku priliku da iznesem svoje viđenje odnosa moje zemlje, Republike Hrvatske, prema Europskoj uniji, ali i odnosa regije u kojoj smo smješteni – jugoistočne Europe – prema ujedinjenoj Europi. Stoga sam bez mnogo razmišljanja i sa zadovoljstvom prihvatio vaš poziv da u ovome krugu kažem kako vidim zemlje regije na njihovome putu prema Uniji, jesu li one na tome putu rivali ili saveznici, ili možda i jedno, i drugo.
Počet ću s konstatacijom što je uporno ponavljam i u koju duboko vjerujem. Europsko je ujedinjavanje milenijski pothvat, a ujedinjena Europa nije samo naša želja, nego i naša sudbina. To je osnova mojega razmišljanja. No, ići ću i dalje. Europsko ujedinjavanje ne može biti završeno, ako ne obuhvati i zemlje jugoistoka Europe, i to sve njih.
Istina je, mi trebamo Europu i mi želimo ući u Europsku uniju, ali – vjerujte mi – i Europa i Unija trebaju nas.
Nema nikakve logike, ni političke, ni ekonomske, da se proces europskoga ujedinjavanje koji je tako daleko odmakao, odjednom zaustavlja i da se njegovi protagonisti zadovolje s time da su nešto započeli, ali da to nisu bili sposobni završiti. Siguran sam da većina relevantnih političkih čimbenika u Europi to zna. Ako neki u ovome trenutku možda i ne znaju, siguran sam da će vrlo brzo shvatiti.
Previše je investirano, u svakome pogledu, u projekt europskoga ujedinjavanja, a da bi se smjelo preuzeti rizik njegovoga dovođenje u pitanje. A usporavanje proširivanja bilo bi jednako dovođenju u pitanje cijeloga projekta i njegovoga koncepta. Mislim da to jasno treba reći svima koji danas govore o zamoru od proširivanja. Ako dijelovi javnosti u nekim zemljama Unije ne razumiju zašto s proširivanjem valja nastaviti, onda im to treba objasniti, treba ih, ne zamjerite mi na izrazu, prosvijetliti.
Danas je, naime, posve jasno da sve teorije o štetnosti proširenja Unije padaju u vodu. Iskustva prijašnjih proširenja jasno pokazuju da je proširenje korisno ne samo za nove članice, nego da i stare znatno profitiraju od njega. Scenarij o gubitku posla na zapadu Europe se pokazao posve pogrešan; štoviše, proširenje je pomoglo da se stvore nova radna mjesta i u starim članicama. Jednako tako, običnim mitom se pokazalo i predviđanje o prevelikom trošku koje bi stare članice morale snositi za proširenje. Istraživanja Europske komisije pokazala su da je prošlo proširenje na čak deset novih članica koštalo svakog stanovnika Europske unije samo šalicu kave mjesečno. Siguran sam da gutljaj mjesečno za zemlje nastale na tlu bivše Jugoslavije ne bi bio pregorak. Primitak zemalja jugoistočne Europe je najbolja garancija za jačanje sigurnosti i stabilnosti cijele Europe, za učinkovitiju borbu protiv kriminala, korupcije i terorizma, za bolju kontrolu evropskih granica i budućnost mirnog razvoja svih njezinih građana. Proširenje pomaže Europskoj uniji da se nosi sa izazovima globalizacije tako što ojačava njezino unutarnje tržište i povećava njezinu globalnu kompetitivnost. Svako dodatno proširenje uvećava snagu i značenje Europe u njezinom odnosu sa ostatkom svijeta. Neusvajanje europskog Ustava i usporeno provođenje institucionalne reforme ne mogu i ne smiju biti razlog za odgađanje proširenja. Proširenje Unije u prošlosti nikada nije sprječavalo da ona postaje i bolje institucionalno integrirana i funkcionalna. Dapače, svjedoci smo da se od 1973. godine Unija konstantno širi i u isto vrijeme produbljuje svoju integraciju.
Ponovit ću, dakle, još jednom: mi trebamo Europu, ali i Europa treba nas. A ujedinjena Europa neće biti doista ujedinjena bez zemalja svojega jugoistoka. Ne bi bilo dobro da Europa to zaboravi. Ne bi bilo dobro da Europa opet marginalizira svoj jugoistok- da ne uči iz kobne pogreške sa početka prošlog desetljeća.
Naravno, regija ne očekuje prilikom svojega ulaska u Uniju nikakav popust, nikakve povlastice. Dapače, mi smo svjesni toga da su u međuvremenu neki kriteriji i pooštreni, da se od nas traži u nekim segmentima i više, no što se tražilo od zemalja koje su se pridruživale Uniji proteklih godina, pa i onih koje će ući u njezino članstvo početkom iduće godine. Kažem: svjesni smo toga i ne poričemo Uniji pravo određivanja kriterija za članstvo, mada smatramo kako postojanje dvostrukih mjerila ne bi bilo dobro za vjerodostojnost Unije, niti bi pomoglo stupnju podrške za ulazak u Uniju kod naših građana.
To bi, dakle, bilo ono osnovno. A sada riječ – dvije o nama, o zemljama regije. Što smo mi jedni drugima na našemu europskome putu?
Jesmo li rivali, jesmo li čak protivnici, jesmo li saveznici, ili tek suputnici? Moj je odgovor jasan: mi jesmo, mi možemo biti i mi moramo biti samo saveznici. Za mene tu nikakve dileme nema, niti je može biti. Dakle: saveznici.
Zašto sam u tome tako odlučan, kada postoje i drugačija razmišljanja? Pa, naprosto zato, što smatram da bismo se, i to svi, mada svaki svojom brzinom i u skladu sa svojim postignućima, trebali Uniji pridružiti što prije i što brže. U našem interesu, ali i u interesu Unije. Podsjetit ću vas na summit Unije kojemu su se pridružili i čelnici zemalja regije, što je održan u Zagrebu godine 2000. Tada je usvojena strategija individualnoga pristupa Uniji. Ta strategija i to načelo vrijede i danas.
Znači: svaka će zemlja biti primljena onda, kada zadovolji postavljene kriterije, kada ispuni propisane standarde. Ona koja to postigne prva, bit će primjer i uzor onima iza sebe – pokazat će im kako se radi i dokazat će im da se ono čemu se teži, može uraditi. Stoga smatram kako nikakvih skupnih ulazaka u Uniju više ne bi trebalo biti. Ulazit će se pojedinačno, onako kako se koja zemlja bude kvalificirala. I da ne bi bio zabune: ja to ne govorim zato, što Hrvatska želi nekoga preteći, ili što želi odnekuda pobjeći.
Ne, mi jesmo i mi ostajemo saveznici onima koji su sporiji od nas, baš kao što su naši saveznici danas oni koji su bili brži od nas i sada su već u Uniji. Saveznici smo zato što nam je zajednički proces reformi koji čini samu osnovu našeg približavanja Uniji; pitanja kojima se u tom procesu bavimo su ista ili vrlo slična te u tom pogledu naše zemlje imaju više zajedničkog jedne s drugima nego sa zemljama koje su sudjelovale u posljednjem krugu proširenja. Razmjena iskustava koje naše zemlje stječu u provedbi tih reformi je jedan od najboljih načina na koji možemo povećati kvalitetu i brzinu pregovora.
Saveznici smo ne samo zato što prolazimo kroz iste reformske procese, već i zato što su nam neke od bitnih reformi postavljene kao uvjet ulaska u Uniju- zajedničke, tj. na njima moramo skupa raditi.
Nijedna od naših zemlja neće u izolaciji ili suparništvu ostvariti uspjeh u borbi protiv organiziranog kriminala, krijumčarenja ili terorizma.
Nijedna zemlja neće u izolaciji ostvariti punu suradnju s Haaškim tribunalom.
Nijedna ne može u izolaciji uspješno riješiti problem povratka izbjeglica. Nijedna od naših zemalja ne može sama biti sigurna niti može sama pridonijeti europskoj sigurnosti. Mislim da nam je svima, na temelju najjednostavnijih ekonomskih postavki, posebno jasno koliko dobra donosi integracija našeg regionalnog ekonomskog prostora- a koliko štete naše suparništvo može nanijeti klimi za strana ulaganja, podizanju naših standarda, stvaranju radnih mjesta.
Saveznici smo jer nitko od nas ne može bez zajedničkog napora ostvariti napredak u pitanjima ključnima za dobrobit naših građana, na područjima ključnima za povećanje standarda njihovog življenja. Htjeli mi to ili ne, napredak na vitalnim područjima kao što su trgovina, energetika, promet, telekomunikacije, briga za okoliš i sigurnost je izvjestan samo na osnovi suradnje. On je osuđen na smrt u slučaju suparništva.
Saveznici smo i zato što je regionalna suradnja ključ stabilnosti naše regije, osnova pomirbe i prevladavanja ratnih trauma, bitan instrument u prevladavanju netolerancije i nacionalizma. Nije uzalud regionalna suradnja i sama po sebi bitan dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Regionalna suradnja je ponajbolji dokaz da je svaka od naših zemalja sposobna prihvatiti praksu modernih društava, spremna na toleranciju, demokraciju, dijalog i razumijevanje. Suradnja s našim susjednima danas najbolji je dokaz da ćemo biti dobri susjedi u Europi sutra.
Na kraju, saveznici smo i zato što imamo, svatko u svojoj sredini, i zajedničke protivnike- upravo one koji vjeruju da su naše zemlje vječno osuđene na suparništvo, one koji robuju -u Europi davno prezrenim i odbačenim -teorijama konflikta i bespoštednog egoističnog nadmetanja, one koji po svom mentalnom ustroju i širini svjetonazora ne pripadaju projektu ujedinjene Europe koja je po samoj svojoj definiciji utjelovljenje suradnje za bolju budućnost- našu zajedničku budućnost u miru i prosperitetu.
Ne mogu poreći: ima još uvijek i u Hrvatskoj pojedinaca i minornih skupina koji bi željeli uvjeriti najprije sebe, a potom i cijeli svijet da Hrvatska ne pripada regiji i da mi sa zemlja regije nemamo ama baš ništa zajedničkoga. Neistina i glupost je i jedno, i drugo. I ni jedno, ni drugo ne odražava stanovišta hrvatske politike. Mi zemljopisno, a dijelom i povijesno pripadamo jugoistoku Europe, Balkanu, zapadnome Balkanu, svejedno koji ćemo izraz upotrijebiti. Jer, mi smo tu – gdje jesmo i naši su susjedi oni koji jesu. To su naprosto činjenice.
Baš kao što je i činjenica da zemlje regije povezuje šest desetljeća zajedničke povijesti u 20. stoljeću, kao i dugotrajne veze koje su uspostavljane i njegovane usprkos pripadnosti različitim civilizacijskim krugovima. Danas, povezuju nas naše europske ambicije i aspiracije. Naglašavam ovo: povezuju nas, jer znam kako neki tvrde da smo mi u ostvarivanju tih ambicija protivnici. To odlučno odbacujem. Kao protivnici mi bismo jedni druge usporavali, ometali i sprečavali, a to nikome ne bi koristilo.
Kao saveznici mi ćemo se uzajamno pomagati, razmjenjivat ćemo iskustva i spoznaje. Hrvatska je već u pregovorima, neki će pregovore u ne tako dalekoj budućnosti otvoriti, neki tek moraju steći status kandidata, pa da se o početku pregovora uopće i počne razmišljati. No, želim naglasiti i ovom prilikom: na istome smo putu, idemo u istom smjeru i isti nam je cilj. I još nešto: ma kako važni bili, datumi u tome procesu ne smiju postati ono što će nas najviše preokupirati. Drugim riječima: datumima ne smijemo robovati.
Na nama je da se spremimo i pripremimo, a na Europi je da to prepozna i vrednuje. Na nama je isto tako da strpljivo, ali i odlučno razgrađujemo tkivo nacionalističke uskogrudnosti, povijesnih mitova, te starih, kao i novovjekih predrasuda uvjetovanih politikom i dnevnim političkim potrebama. Na Europi je da nam u tome pomaže - upozoravajući, kritizirajući, pa ponekada čak i uvjetujući. Ne, ni od toga ne bježim, jer znam u kojoj su mjeri predrasude opasne, pa i pogubne, koliko netolerantnost i ksenofobija ne samo udaljavaju svaku zemlju od ujedinjene Europe, nego unazađuju i njezino društvo.
Ne moram vas podsjećati da je regija iz koje dolazim, potkraj dvadesetoga stoljeća bila poprište krvavih i brutalnih ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija. Nesporna je činjenica da ključnu odgovornost za te ratove snosi tadašnje vodstvo Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je htio silom mijenjati granice i pripajati Srbiji dijelove teritorija susjedinih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, nesporna je činjenica i to da su ratni zločini počinjeni na sve tri strane.
Ja običavam reći kako zločin nema nacionalnosti, ali i zločinac i žrtva imaju i ime, i nacionalnost. Što time zapravo poručujem? Poručujem da je zločin jednostavno zločin i da ga se samo kao takvoga može tretirati. Ali, poručujem i nešto drugo: da su i žrtve zločina i njihovi počinitelji konkretni ljudi. Dakle: plediram za individualnu odgovornost, a izjašnjavam se najodlučnije protiv teorija o kolektivnoj odgovornosti, odnosno krivnji. Narodi nisu krivi i ne mogu biti krivi. Pojedinci i skupine – mogu i jesu. S time se moramo suočiti, to moramo prihvatiti, ako želimo surađivati na našem europskome putu.
Ne bez razloga ja inzistiram na potrebi suočavanja s istinom o prošlosti, s punom istinom, ma kakva ona bila i usprkos tome što je to suočavanje nerijetko i bolno. Isto tako inzistiram i na borbi protiv povijesnog revizionizma kakav je bio na djelu u državama regije u proteklih 15 godina. Tako dugo dok su ekscesi neofašista i neonacista samo to – dakle ekscesi koje država sankcionira, mi nismo izašli iz okvira normale. No, kada država počne takve ekscese poticati, ili i samo tolerirati, vrijeme je da se zvoni na uzbunu. Jer, koketiranjem s takvim pojavama ne stječe se europska legitimacija.
Znam, da ima onih koji upravo s obzirom na tu našu nedavnu nesretnu prošlost sumnjaju u mogućnost dugoročne i konstruktivne suradnje u regiji. Ne pripadam takvima. Upravo suprotno. Smatram i znam da smo mi, zemlje regije, upućeni jedni na druge – iz mnogo razloga koje sada ovdje neću šire obrazlagati.
Znam da nismo, mada su nas pokušavali u to uvjeriti, nikakvi vjekovni neprijatelji. Stoljećima smo bili pod tuđinskom vlašću, stoljećima smo sanjali o nacionalnoj neovisnosti, potom smo u dva navrata pokušali sa zajedničkom državom, a danas smo – poslije njezinoga raspada – samostalne države usmjerene prema europskoj integraciji.
Mi moramo surađivati, mi moramo biti saveznici, usprkos međusobnim sukobima koji su – povijesno gledano – bili iznimka, a ne pravilo. Mi možemo samo zajedno, dakle u suradnji, napredovati brže i uspješnije prema članstvu u Europskoj uniji. I samo u suradnji možemo Europi dati onaj doprinos što ga ona od nas s pravom očekuje.
Znam isto tako da će prijenos dijela teško stečenoga suvereniteta na ujedinjenu Europu, u dijelovima naše javnosti biti bolno prihvaćen. Treba, međutim, shvatiti da se mi ne odričemo da bismo izgubili, već da bismo dobili.
Da, odreći ćemo se potpuno samostalnoga odlučivanja i u politici, i u gospodarstvu, pa i u obrazovanju u okvirima naših država. Ali, dobit ćemo pravo i mogućnost suodlučivanja u tim područjima u cijeloj ujedinjenoj Europi. Bit ćemo dio napora da cijela Europa postane, bez brisanja nacionalnih posebnosti, bez negiranja današnjih država, jedan jedinstveni prostor na kojemu će vrijediti ista regulativa i u kojemu će svaki narod živjeti u ukupnosti svojega kulturnog korpusa.
Uspostavit ćemo skladno jedinstvo različitosti u kojemu će zapravo svaka nacija biti manjina i u kojemu će današnje nacionalne manjine napokon postati ono što bi i trebale biti – mostovi spajanja i povezivanja. Je li to utopija? Siguran sam da nije, mada sam svjestan činjenice da je i u mojoj zemlji, u Hrvatskoj, ne tako davno bilo onih – i u vrhu države – koji su s prezirom govorili kako ovo ne bi bio prvi projekt europskoga ujedinjavanja koji je propao.
Zaboravili su pri tome samo jedno: u povijesti bilo je više pokušaja ujedinjavanja Europe, ali kroz osvajanja, silom i u interesu onoga ili onih koji su silom raspolagali. Europska unija prvi je projekt evropskoga ujedinjavanja koji se ostvaruje na osnovi interesa svih koji u njemu sudjeluju i na osnovi demokratski izražene volje većine u državama sudionicima. To ga čini tako jedinstvenim i tako dragocjenim.
A ono što ga čini tako potrebnim, reći ću čak nezaobilaznim, to je činjenica da će samo ujedinjena Europa moći biti pravi i punopravni partner Sjedinjenim Američkim Državama danas, a Kini, Indiji i drugim velikim akterima međunarodne scene – sutra.
Zemlje regije, zemlje jugoistočne Europe, u tome projektu žele sudjelovati, čak i više: one u njemu moraju sudjelovati - ako im je stalo do toga da osiguraju vlastitu budućnost. A tu će budućnost moći osigurati samo u uzajamnoj suradnji, samo kao saveznici.
Zato je moj zaključak ovaj: na putu prema Europskoj uniji zemlje regije moraju se ponašati i djelovati kao saveznici, čak neovisno o tome sviđa li se to njima, ili ne. Mi moramo biti saveznici, ako smo odlučili – a jesmo - svoje sutra graditi u ujedinjenoj Europi.
Ako, dakle, moramo biti saveznici, onda ćemo i biti saveznici. I onda će vrijednost i potencijal toga savezništva biti još jedan doprinos regije ujedinjenoj Europi, onoj Europi u kojoj ćemo si, tek kada u nju uđemo, tu i tamo moći priuštiti i luksuz da - makar ćemo i dalje biti saveznici - budemo i rivali.
Protivnici, a još manje neprijatelji – nikada.
Hvala!