Gospodine Heimer,

gospodine Karafilipoviću,

dragi prijatelji iz koordinacije hrvatskih društava prijateljstva,

uvažena gospodo ambasadori,

gospođe i gospodo – gosti i uzvanici,

Drago mi je što mogu i osobno sudjelovati na obilježavanju petnaeste obljetnice postojanja i djelovanja Koordinacije hrvatskih društava prijateljstva i na 750. tribini Koordinacije. Već ove dvije brojke – petnaest godina i sedamsto pedeset tribina – same po sebi govore mnogo. A iza njih krije se povijest upornog, predanog i nadasve nesebičnog rada skupine entuzijasta, ljudi koji su u pravom i punom smislu riječi radili za dobro svoje domovine i u korist građenja njezinih odnosa sa zemljama širom svijeta.

Ne griješim sigurno ako kažem da je u vrijeme svojega stupanja na scenu Koordinacija hrvatskih društava prijateljstva bila svojevrsni preteča mlade hrvatske diplomacije što se tek osnivala. Danas ona je, usuđujem se reći, koristan i dobrodošao nastavak i dodatak radu naše diplomacije. Da je aktivnost Koordinacije upravo tako prepoznata, o tome svjedoči i nazočnost nemalog broja stranih veleposlanika na današnjoj svečanosti.

Izlazak mlade, novoformirane zemlje u svijet, uspostavljanje njezinih odnosa sa zemljama svijeta, to nije nimalo lak, ni jednostavan zadatak. A upravo to je bio zadatak s kojim se suočila Republika Hrvatska u prvim danima svojeg postojanja, i to u danima u kojima smo se morali u nametnutome ratu boriti i izboriti za svoju slobodu i nezavisnost.

Susretali smo se u to vrijeme i s neprijateljstvom, i s predrasudama, i s nepoznavanjem činjenica.

Sve je to trebalo razbijati.

Ljudi koji su upravo tada osnovali Koordinaciju hrvatskih društava prijateljstva prihvatili su se teškog i odgovornog zadatka. Možda malo pretjerujem, ali nisam siguran jesu li i sami bili svjesni težine posla što su ga preuzeli. No, bilo kako bilo, radili su dobro i uradili su mnogo. I na tome im treba zahvaliti, što ja sada i činim.

Pionirski dani Republike Hrvatske i naše diplomacije sada su iza nas. Naša je domovina priznat i prihvaćen član međunarodne zajednice. Aktivni smo u međunarodnim forumima i institucijama, dajemo svoj koristan doprinos naporima što se poduzimaju u borbi za mir i stabilnost u svijetu, za prevladavanje jaza između bogatih i siromašnih, za održivi razvoj i protiv globalnog terorizma.

To su stvari  koje radimo kao država i u sklopu međudržavnih odnosa. No, nijedna se zemlja ne procjenjuje i ne može procijeniti samo na osnovi onoga što rade njezini državni predstavnici. Status svake zemlje u svijetu počiva na mnogo široj osnovi. Državnoj diplomaciji valja dodati parlamentarnu diplomaciju, međustranačke kontakte, veze između nevladinih organizacija i civilnoga sektora – i tu dolazimo opet do Koordinacije društava prijateljstva.

Ta društva, naime, na upravo idealan način stvaraju platformu međusobnog boljeg upoznavanja, stvaraju uvjete međusobnoga zbližavanja, međuljudskih kontakata i veza. Drugim riječima ona grade rašireno tkivo odnosa između ključnih subjekata društva, ne nadomještavajući pri tome ono što radi diplomatska mreža - naša u inozemstvu i inozemna u Hrvatskoj - nego nadopunjavajući tu aktivnost. I na tome treba reći: hvala.

Republika Hrvatska danas je u iznimno važnom razdoblju svoje međunarodne aktivnosti. Mislim, naravno, na naše približavanje euro-atlantskim integracijama, Europskoj Uniji i Atlantskome paktu. Na oba ta smjera koja teku paralelno i koja su komplementarna, mada ne nužno i međusobno uvjetovana, napredujemo dobro. Stvar je političke mudrosti i ispravnog procjenjivanja dugoročnih interesa Republike Hrvatske da ne upadnemo u zamku brzopletih i nepromišljenih nezgrapnosti koje bi mogle ugroziti put kojim se krećemo.

Ponovit ću i danas ono što stalno govorim, a ponavljam to zato da bih pomogao razgrađivanju neutemeljenih stereotipa i politički inspiriranih strahova. Za nas ne postoji alternativa ulasku u Europsku Uniju. Ja ne kažem da je Unija idealna, ja ne tvrdim da je u Uniji sve kako treba i da bolje ne može biti. Ali odgovorno kažem, a činjenice tu potvrđuju, da nema te zemlje koja je ušla u Uniju, a da joj nje postalo bolje. Nema te zemlje koja je ušla u Uniju, pa potom poželjela iz nje izaći.

Istina je da ćemo mi ulaskom u Uniju na nju prenijeti dio našeg nacionalnog suvereniteta i to se može shvatiti kao gubitak. Ali istina je također da ćemo mi ulaskom u Uniju dobiti pravo suodlučivanja o tome kako će izgledati i kojim će se smjerom kretati ujedinjena Europa, a to je nesumnjivo dobitak, i to veliki dobitak. Mi ćemo, doduše ne formalno ali stvarno, i na Atlantski pakt prenijeti dio suvereniteta u smislu organiziranja vlastite obrane, ali mi ćemo ulaskom u NATO dobiti ono što se kolokvijalno naziva NATO-vim kišobranom, a to je u smislu očuvanja nacionalne sigurnosti upravo nazamjenjivo.

Europa, europske integracije i euroatlantske integracije jesu naši vanjskopolitički prioriteti, ali u ostvarivanju tih prioriteta ne iscrpljuje se i ne smije se iscrpljivati hrvatska vanjska politika. I to je nešto što je Koordinacija hrvatskih društava prijateljstva od samoga početka dobro shvatila i njezina se aktivnost odvijala na tragu te spoznaje. I na tome treba joj reći: hvala.

Republika Hrvatska zainteresirana je, voljna i spremna razvijati dobre odnose sa svim onim državama koje takve odnose žele s nama. Naravno, govorim o odnosima na osnovama pune ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa. Odnosi među državama ne grade se polazeći od simpatija ili antipatija. Ti se odnosi grade i mogu graditi samo na interesima, a pri zadovoljavanju interesa treba strogo inzistirati na ravnopravnom položaju svih subjekata međunarodnih odnosa.

Republika Hrvatska spada među male zemlje. To, međutim, ne znači da smo i beznačajni. Republika Hrvatska od svijeta mnogo očekuje, ali to ne znači da mi tome svijetu nemamo što ponuditi i dati. Upravo u tome, u primanju i davanju, mi vidimo smisao integracija koje postaju značajnim obilježjem današnjega svijeta. A ujedinjenu Europu vidimo kao skladno jedinstvo različitosti, kao strukturu u kojoj nitko neće izgubiti svoja bitna obilježja, a svatko će tome novome europskome zajedništvu dodati nešto što će ga učiniti bogatijim i za sve njegove sudionike prihvatljivijim.

Na kraju, niti mogu niti hoću, zaobići naše neposredno susjedstvo. Osobno sam od početka svojega prvog mandata inzistirao na uspostavljanju regionalne suradnje – usprkos ratovima što su harali ovim područjem na kraju XX. stoljeća, odnosno upravo zato da bismo što prije mogli prevladati hipoteke tih ratova. Zadovoljan sam što smo na tome putu prilično odmakli.

Znam da je bilo, a znam da još uvijek ima otpora regionalnoj suradnji. Uvijek iznova nameću nam se rasprave o tome je li moguć suživot, je li moguće pomirenje. Moj je odgovor jasan: suživot je nužan, a pomirenje je nezaobilazno. S time, što ja ne volim izraz pomirenje, jer on sugerira da su u sukobu bili cijeli narodi.

To naprosto nije istina. Hrvatski narod i Republika Hrvatska, baš kao i Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini bili su žrtve Miloševićeve velikosrpske politike. No, ne smijemo zaboraviti da su žrtve te politike bili i Srbi – oni u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, ali i u Srbiji.

Ono što nama danas, nakon ratova i razaranja, treba - to je obnavljanje međusobnog povjerenja.

Da bismo povjerenje mogli obnoviti, mi moramo priznati – sebi samima i svima drugima – što se doista događalo i moramo iz te istine o prošlosti izvući pouke za budućnost. U tome kontekstu vidim i progon ratnih zločinaca i tražim kao imperativ da se tome progonu pristupa neselektivno, isključivo na osnovi zadovoljenja pravde i funkcioniranja pravne države. Mislim da je potpuno jasno što želim reći.

Zahvaljujem vam što ste mi dali priliku da s vama podijelim svoja razmišljanja o hrvatskoj vanjskoj politici jučer, danas i sutra. Koordinaciji hrvatskih društava prijateljstva čestitam na značajnome jubileju, zahvaljujem na svemu što je učinila u proteklih petnaest godina i želim mnogo uspjeha u njezinom budućem radu.

Hvala!