Poštovani profesore Kregar,

Poštovani sudionici ovog znanstvenog skupa,

Gospođe i gospodo,

Dopustite mi na početku da zahvalim na pozivu da sudjelujem u ovom znanstvenom skupu i da vam zaželim uspješan rad.

Tema o kojoj je riječ – "Primjena federalnog načela i pouke ustavne reforme iz 1971". - bit će na ovom skupu obrađena višedisciplinarno. Smatram, nasuprot nekim mišljenjima, da je ova tema vrlo važna, kako za razumijevanje događaja koji su prethodili uspostavi demokracije u Hrvatskoj i raspadu bivše države, tako u širem smislu i za razumijevanje današnjih procesa u Europi. Budući da Hrvatska intenzivno pregovara s institucijama Europske Unije o punopravnom članstvu u tom savezu, iskustva koja imamo iz bivše države nisu za nas nevažna ni danas.

Kao što je poznato, federalistička misao u Hrvata dugo je prisutna. Ona je stvorena još u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Nakon neuspjela pokušaja da se ona uspostavi kao trojna država, u kojoj bi Hrvati ostvarili veću samostalnost, može se reći da su s tom idejom hrvatski političari nakon Prvoga svjetskog rata uveli Hrvatsku u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevinu Jugoslaviju.
Jedan od najvećih protivnika praktično bezuvjetnog ulaska Hrvatske u novu državu Stjepan Radić poslije je najustrajnije zastupao federalističku ideju i federalno načelo, što je napokon dovelo da uspostave banovina u Kraljevini Jugoslaviji odnosno Banovine Hrvatske. Međutim, skori početak rata i kod nas zaskočio je taj proces. Nasuprot uspostavi nesuverene kvislinške NDH, partizanski pokret obnovio je ideju hrvatske države u sklopu buduće jugoslavenske federacije država.
Tu je zamisao ostvario ZAVNOH kao predstavničko tijelo proglašenjem Federalne Države Hrvatske na trećem zasjedanju 1944, što je bila pretpostavka za formiranje hrvatske Vlade 1945. u Splitu. Time je Hrvatska, koja je imala i svoj Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske, istaknula bitne elemente državnosti. Tako se ideja državnosti, koju je hrvatski narod u raznim političkim i državnim zajednicama čuvao od 1102., sačuvala i kroz primjenu federalnog načela u bivšoj državi.

Ustavu iz 1974. prethodilo je važno razdoblje "hrvatskog proljeća", ali i proces jačanja političkih snaga u Sloveniji, Makedoniji i Srbiji koje su se zauzimale za jasnije definiranje položaja tadašnjih republika u Federaciji. Već nakon Brijunskog plenuma i sloma unitarističke koncepcije daljeg razvoja Jugoslavije, pitanje o federalizmu došlo je  prvi plan.
Novo hrvatsko političko vodstvo predvođeno Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, postavilo je tada pitanje o praktičnoj primjeni federalnog načela s obzirom na različite, često i proturječne ineterese republika, posebice s obzirom na odnos razvijenih i nerazvijenih republika.
Jednako tako, postavilo se pitanje odnosa između republika odnosno republičkih središta i centara moći u Beogradu, kako na razini saveznih državnih tijela, tako i partijskih. To je dovelo do ustavnih amandmana 1970, koji su ojačali elemente državnosti Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. Josip Broz Tito u početku je podupro reformska nastojanja hrvatskih i drugih političara, ali je nakon pritisaka izvana, kao i iz dijelova partijskih struktura iz drugih republika i vojske odustao od potpore, što je bio uvod u ostavke mnogih članova tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva i obračun s tzv. hrvatskim nacionalizmom.
Međutim, paradoksalno je, dalji tijek političkih procesa, uz potporu Tita, doveo je do toga da je u novom Ustavu iz 1974. ugrađena ojačana državnost republika i praktički omogućeno mirno razdruživanje jugoslavenske federacije.
Jasno je da je takvo shvaćanje federalnog načela u bišoj Jugoslaviji izazivalo stalne političke i historiografske sukobe jer utjecajan dio srpskih političara i historiografa nikada nije prihvaćao takvo tumačenje federalnog načela i posljedice koje iz njega proizlaze.
Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. kao vrhovnog političkog autoriteta u Jugoslaviji, ta politička i intelektualna elita prva je pokušala kapitalizirati tu činjenicu, vrlo jasno uočivši da brzo nestaju i drugi integrativni faktori bivše države.
Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji i serijom tzv. "jogurt-revolucija" federalizam je u Srbiji potpuno odbačen, pa je unitarizam, koji je počivao na majorizacijskom načelu "jedan čovjek – jedan glas", dobivao sve snažniji politički legitimitet. U osnovi, to je bila stara velikosrpska ideja, koja je s obzirom na svoje zamišljene zapadne granice duboko na hrvatskom državnom području izravno ugrožavala tadašnji ustavni položaj Hrvatske kao države, a u osnovi i samo pravo hrvatskog naroda na svoju državu.

Nasuprot tome, u Hrvatskoj je tada unutar Saveza komunista inzistirano na Ustavu iz 1974. kao jamcu državnosti i ravnopravnosti republika unutar Federacije. No tijek događaja gurao je hrvatski Savez komunista sve više u pravcu zagovaranja tzv. labave federacije, dok je izvan njega kao reakcija sve više jačala ideja konfederalizma kao prijelazne faze ka potpunom osamostaljenju republika kao država.
Time je federalistička misao u Hrvatskoj nužno izgubila svoj praktičan smisao.

Unatoč tome što su raspadom Jugoslavije federalno načelo i fedealistička misao doživjeli poraz, daljnji razvoj događaja, sve do osamostaljivanja bivših republika i njihova međunarodnog priznanja kao država pokazao je da je upravo to načelo, čvrsto ugrađeno u Ustav SFRJ i Ustav SRH 1974, omogućilo osamostaljenje i međunarodno priznanje. To na vrlo jasan način pokazuje nalaz Badinterove komisije o nepromjenjivosti republičkih granica koje su pravno tretirane kao državne. Time je zapravo spriječen okrutniji rat ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini jer je postalo jasno da se granice republika definiraju kao granice država, koje se mogu mijenjati samo zajedničkim sporazumom, a nikako ne silom.

Uzmemo li sada u obzir moderno ustrojavanje Europske Unije, koja, nakon nesupjele ratifikacije Ustava u nekim zemljama, pomalo sve više klizi prema federalističkom modelu, onda naša povijesna iskustva u vezi s tim postaju ponovno aktualna. S tim u vezi postavljaju se brojna pitanja, ali smatram da je za nas, kao za relativno malu državu u sklopu kompleksnih međunarodnih odnosa, ključno pitanje odnos između suverenosti i statusa koji ćemo kao buduća članica Europske Unije imati u tom savezu. Postavlja se naime pitanje: što ostaje od suverenosti u budućoj europskoj federaciji? Tu mi dakako ne donosimo pravila, ali je vrlo važno da steknemo što jasniji uvid u praksu ustavnog funkcioniranja Europske Unije i da, sukladno tome, jasno definiramo naše interese i ostvarimo željenu poziciju ravnopravnog partnera i sudionika europske integracije. Iskustvo koje imamo iz bivše države može nam u tome itekako pomoći.

Ovaj znanstveni skup pružit će bez sumnje bolji uvod u naznačene teme i otvoriti put jasnijem razumijevanju ovog kompleksnog pitanja ne samo s obzirom na prošlost nego, još više i važnije, i s obzirom na budućnost.

Hvala!