Poštovani borci protiv fašizma i antifašisti,
hrvatski demokrati i graditelji slobodne, europske Hrvatske,
dragi Puljani i Istrani,
gospođe i gospodo, drugarice i drugovi,

Okupilo nas je danas sjećanje na veliki događaj za kojega nikada ne smijemo dozvoliti da padne u zaborav. Okupila nas je želja da podsjetimo na ono što je bilo i kako je bilo, ali i odlučnost da zajednički gradimo budućnost na temeljima položenima još u slavnoj antifašističkoj borbi. Okupila nas je želja da 60 godina pošto su Pula, Istra, Rijeka, Zadar i pripadajući otoci vraćeni Hrvatskoj, kažemo svima u Hrvatskoj, u susjednim zemljama i u svijetu – vrlo kratko i jasno: mi znamo i mi pamtimo.
Prije šest desetljeća stupile su na snagu odredbe Pariške mirovne konferencije o razgraničenju s Italijom. Tim odlukama našoj domovini vraćeni su njezini dijelovi koje je režim što se besramno nazivao hrvatskim prodao i predao fašistima s druge strane Jadrana. Tada, tek tada, Hrvatska koja je u Drugome svjetskom ratu iznijela najveći teret oslobodilačke borbe na tlu bivše Jugoslavije, borbe vođene pod vodstvom Hrvata- maršala Tita, tek tada je – dakle – Hrvatska postala cjelovita. U njezine granice vraćeno je ono što joj je bilo oteto, vraćeno je ono za što je u prethodnim godinama herojske borbe plaćena visoka cijena u krvi i ljudskim životima.
Istina je, Hrvatska je u ono vrijeme bila u sastavu Jugoslavije. Ali – bila je Hrvatska, kao što je to bila i ostala tokom cijele svoje povijesti. U pregovorima što su prethodili Pariškom sporazumu čak su nas i neki naši dojučerašnji saveznici u antifašističkoj borbi pokušali zakinuti za ono što je bilo naše. Ali, ti pokušaji nisu uspjeli.
O tome povijest zna sve. Zna da u Parizu stvari još nisu bile završene. Zna da je godine 1954. slijedio Londonski memorandum o suglasnosti, a zna i to da su naši odnosi s Italijom konačno postavljeni na prave i trajne osnove poznatim Osimskim sporazumima.
Na tim sporazumima počivaju i današnji odnosi Republike Hrvatske i Republike Italije i o tome nikakvih dilema nema, niti može biti. Kažem: sve to povijest zna. No, i mi – današnji – moramo znati i poznavati tu povijest. Osobito današnji mladi.
Moramo to znati, kako bismo sačuvali ono što je postignuto, u najpozitivnijem smislu, kako ne bismo postali žrtve povijesnih revizionista bilo kojih boja i usmjerenja.
Ne smijemo ostati gluhi i slijepi na podmukla nastojanja onih koji bi htjeli rehabilitirati ustaški režim. Ne smijemo šutke prelaziti preko djelovanja onih koji blate borce za slobodu, borce protiv fašizma, upravo one čijoj žrtvi možemo zahvaliti što su Pula, Istra, Rijeka, Zadar i otoci danas naši, što su naši već 60 godina i što će ostati naši zauvijek!
Ne možemo i nećemo trpjeti ni pokušaje onih, ma tko oni bili, koji nam povremeno pokušavaju nametnuti rješavanje onoga što je već davno riješeno, onih koji bi voljeli da plaćamo račune što su već davno plaćeni. Nećemo pristati na falsificiranje povijesti, baš kao što nećemo pristati ni na povijesni i politički revanšizam, bilo da se pojavljuje na našoj strani, bilo negdje drugdje.
Činjenice su poznate i jasne. Zna se tko je bio na kojoj strani, tko se za što borio, tko je ubijao u ime osvajanje tuđega, a tko je bio prisiljen ubijati u ime obrane i oslobađanja svojega. Onome tko to ne zna, moramo pomoći da sazna i nauči, a to učenje počinje već u školskim klupama.
A onome tko o toj prošlosti svjesno laže, moramo onemogućiti da laže pozitivnim zakonskim propisima, baš kao što to rade brojne demokratske evropske zemlje. Znati povijest, poznavati prošlost nije i ne smije biti u funkciji stvaranja bilo kakvih novih podjela.
Mi postajemo dijelom ujedinjene Europe, a ujedinjavanje naprosto ne trpi podjele. Ako smo se – govorim sada o Europi – opredijelili za život u slobodi i demokraciji, onda smo svi na istoj strani.
Pri čemu međutim nikada, ponavljam: nikada ne smijemo zaboraviti da su i naši borci protiv fašizma bili na strani velike, svjetske borbe za slobodu i demokraciju. Znati povijest, to je preduvjet, nužni i nezaobilazni preduvjet za građenje budućnosti. I to budućnosti u kojoj se zlo što nas je snašlo prije šest i više desetljeća neće i ne smije ni na koji način ponoviti! Neprihvatljivo je danas bilo kakvo minoriziranje važnosti i uloge antifašističke borbe u Hrvatskoj na osnovi činjenice da su na čelu te borbe bili komunisti. Jednako je neprihvatljivo dovoditi u pitanje ideju i ideale antifašista zbog toga što su se i na strani pobjednika – u čemu Hrvatska nije jedinstven slučaj – dogodile stvari koje se nisu smjele dogoditi. Ono što zaslužuje osudu, valja osuditi – to sam rekao ne jednom.
Ali, isto tako sam rekao, a ponovit ću i danas: fašizam čija strahovlada na ovim prostorima još nije zaboravljena, nacizam kojega pamti i pamtit će cijela Europa, i ustaštvo – kao ovdašnja inačica fašizma i nacizma – bili su zločin u ideji i u ostvarivanju te ideje.
To su bile zločinačke ideologije koje se i nisu mogle provoditi u praksi drugačije nego zločinima. Glorificirati na bilo koji način zločince – to je pravi zločin, i to prema mladima koji ne znaju i koje se tako zavodi na put kojim današnja Hrvatska ne ide, neće i ne smije ići.
Reći ću još jednom: to je put kojim mi ne želimo, ne smijemo i nećemo ići! Jer, naš je put ujedinjena Europa, što se gradi na temeljima demokracije, antifašizma, nacionalnih i individualnih sloboda, ljudskih i manjinskih prava, na temeljima tolerancije i uvažavanja različitosti – nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih.
Mi, dakle, ni ovom današnjom proslavom ne želimo stvarati nikakve podjele, ne želimo otvarati davno zatvorena povijesna poglavlja. Ali, ako se mi tako ponašamo, onda s pravom i od drugih, od svih, očekujemo isto takvo ponašanje. Ovdje u Puli, u ovoj drevnoj areni, spomeniku i nijemome svjedoku daleke povijesti, reći ću krajnje jasno i određeno: Hrvatska, izgrađena na osnovama antifašizma, Hrvatska privržena jednakosti i ravnopravnosti država i nacija, pruža ruku prijateljstva svima koji je žele prihvatiti – prvim susjedima, zemljama šire regije, Europi i svijetu.
Želio bih da svi čuju tu poruku. I da je shvate i prihvate. Odajući dužnu počast svima koji su se borili protiv fašizma, priznajući povijesne zasluge onih koji su ih u toj borbi vodili, sjećajući se događaja koji je označio uspostavljanje Hrvatske u granicama u kojima ona danas postoji kao samostalna država, mi potvrđujemo svoju čvrstu privrženost ključnim vrijednostima na kojima je sazdan svijet poslije Drugoga svjetskog rata.
U tome svijetu Hrvatska želi zauzeti mjesto koje joj pripada – kako na osnovi činjenice da ga je svojom antifašističkom borbom pomogla graditi, tako i na osnovi prihvaćanja onih standarda i kriterija koji su danas mjerilo za zrelost neke zemlje za članstvo u Europskoj uniji.
Zahvaljujem Savezima antifašističkih boraca Istarske i Primorsko-goranske županije, kao i lokalnim vlastima na organizaciji obilježavanja događaja koji je bitan za cijelu Hrvatsku.
Upravo to, značenje i važnost 60-te obljetnice stupanja na snagu odluka Pariške mirovne konferencije, želio sam naglasiti i svojim dolaskom na današnju proslavu.
Zahvaljujem svim sudionicima ove dostojanstvene manifestacije, osobito sudionicima antifašističke borbe od prije više od šest desetljeća. Htio sam, danas i ovdje, upravo danas i ovdje, još jednom reći: znamo što je istina, ne bojimo se pogledati istini u lice – i onoj o nama, i onoj o drugima. Spremni smo biti prijatelji svima koji žele biti naši prijatelji. Na istini o prošlosti gradimo budućnost, a ta naša zajednička budućnost, budućnost bez rata, s otvorenim granicama, sa životom u slobodi, jednakopravnosti i ravnopravnosti, to jest i može biti samo ujedinjena Europa.
Živjeli i hvala!