Poštovane gospođe i gospodo,

Veliko mi je zadovoljstvo obratiti se ovom uvaženom skupu političkih lidera, predstavnika nevladinih organizacija i medija, filantropa i humanitarnih djelatnika.
Zahvaljujem cijenjenoj gospođi Louise Blouin i njezinoj fondaciji, kao i Uredu za partnerstvo Ujedinjenih naroda, što su realizirali ovaj vrijedan forum za razmjenu mišljenja i ideja. Mi smo ovdje da raspravimo gdje smo danas, a gdje želimo biti sutra; da odgovorimo na pitanje što nam je činiti da do toga «sutra» i stignemo; da razmijenimo poglede o tome kakav je to naš svijet, i kakav bi on trebao biti.
Iskoristio bih ovaj skup da s vama podijelim neka svoja razmišljanja upravo o tim pitanjima. Ujedno bih vam prenio i djelić iskustva Republike Hrvatske, male evropske zemlje čiji sam predsjednik, zemlje koja je posljednjih godina - nikako ne na sretan i lak način - naučila mnogo o svjetskoj politici, o ratu i miru, o suradnji i izolaciji, o svjetskim silama i svojim susjedima, ali ne manje važno - i o samoj sebi.
Podsjetit ću Vas da je Hrvatska, u vrijeme raspada bivše Jugoslavije čiji je bila dio, vodila krvavi obrambeni rat u kojemu je pretrpjela teške ljudske i materijalne gubitke.
Istodobno s tim tragičnim događanjima, devedesetih godina prošloga stoljeća mi smo prelazili put od autoritarnog režima do demokracije, od ograničavanja i potiranja medijskih sloboda do nesputanog izražavanja mišljenja, od marginaliziranja i proskribiranja nacionalnih manjina do društva u kojemu su svi građani jednaki - bez obzira na etničko porijeklo ili vjersku pripadnost.
Mi smo pri tome naše lekcije naučili, odnosno dijelom ih još uvijek učimo. No, vjerujem da te lekcije mogu biti od koristi međunarodnoj zajednici, a to je i nešto, što smo imali na umu kada smo istakli našu kandidaturu za mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti.
New York je ovih dana, a to je dugogodišnje tradicija, svjedok vjerojatno najintenzivnijih međunarodnih političkih kontakata, monologa i dijaloga upravo na temu zajedničke budućnosti svih stanovnika Zemlje.
U ovo vrijeme, možda više nego inače, postajemo svjesni naših zajedničkih odgovornosti i zajedničke sudbine. Pod zastavom Ujedinjenih naroda mi i jesmo upravo ono što ona predstavlja - narodi ujedinjeni u naporu da najprije nađemo, a potom i primijenimo odgovore na mnoga globalna pitanja i rješenja za mnoge regionalne i lokalne probleme. I to je u redu i tako i treba biti.
Ono što ipak nije u redu, to je da se prečesto događa da se nakon svega nekoliko dana mi, politički vođe, vratimo svaki u svoj kutak svijeta i – naravno ne uvijek i svakako ne svi - zaboravimo lijepe riječi netom izrečene, plemenite namjere ovdje iznesene, te jednostavno nastavimo tamo gdje smo bili prije.
A to zna uključivati čak i aktivnosti što nisu u skladu s duhom Svjetske organizacije, sa slovom i duhom njezine Povelje i s vizijom svijeta u koji je vjerovala generacija - svjedok najbrutalnijeg i najkrvavijeg rata u ljudskoj povijesti, generacija koja nas je obvezala da kao zjenicu svoga oka čuvamo mir na ovoj našoj planeti.
Bit ću krajnje otvoren, bez ikakve namjere da zvučim dramatično. No, reći ću jasno i glasno: mi nismo daleko od toga da bi se moglo reći kako smo tu generaciju - generaciju stotina milijuna ubijenih, ranjenih, osiromašenih - zapravo iznevjerili.
Jer, gospođe i gospodo, mi ni danas još ne možemo reći da smo - kako to kaže, a i traži naša Povelja - „narodi ujedinjeni za bolji svijet“. Ne možemo to reći tako dugo dok se u svijetu masovno povećavaju troškovi za razvijanje i nabavu novih oružja, dok pod firmom obrane jednih od drugih potičemo utrku u naoružanju, dok pravo jačega nerijetko u praksi ima prvenstvo pred međunarodnim pravom, dok u pozadini odluka o humanitarnoj intervenciji možemo nazrijeti ekonomsku računicu, dok se protiv terorizma borimo isključivo oružjem, dok u državnim proračunima nema mjesta za gladne, dok još oklijevamo priznati da globalno zatopljenje uopće postoji, dok se bogati bogate, a siromašni osiromašuju, dok se sve češće na fanatizam odgovara fanatizmom, a na ekstremizam - ekstremizmom.
Danas, više od šest desetljeća od osnutka Ujedinjenih naroda mi ne možemo biti zadovoljni dubokom provalijom koja takoreći zjapi između obećanog i ostvarenog; ne možemo biti ponosni na sebe znajući kakvoj smo prilici gledali u oči dok smo stajali na ruševinama Berlinskoga zida. Sama činjenica da gotovo dvadeset godina kasnije ozbiljno raspravljamo makar i samo o mogućnosti obnavljanja hladnoratovskog rivaliteta, dovoljno govori o tome da smo tu priliku na neoprostiv način propustili i da ovaj naš svijet u najbolju ruku tapka u mjestu. Što nam je činiti? Kako izaći iz toga začaranoga kruga napetosti i konflikta, iz sustavnog nerazumijevanja i podjela u međunarodnoj zajednici?
Nemam ni pretenzije, ni ambicije ovdje ponuditi sveobuhvatni odgovor na to teško i kompleksno pitanje, no usuđujem se reći kako vjerujem da nemali dio problema leži u pogrešnom, uskogrudnom i zastarjelom poimanju vanjske politike. Ima pobornika teze, svi vi to dobro znate, kako je osnovna razlika između vanjske i unutrašnje politike ta, što u međunarodnim odnosima ne postoje moralne konsideracije.
Političar na domaćoj sceni je tako moralno odgovoran samo onima koji ga izaberu na temelju deklariranog sustava vrijednosti u određenom društvu. Na međunarodnoj sceni pak ne postoji takozvani vrhovni autoritet koji bi osigurao provođenje dogovorenoga, pa bi se čak moglo zastupati tezu da je svijet međunarodnih odnosa svijet svojevrsne anarhije, u kojoj je svaka država prepuštena samoj sebi u očuvanju državnog suvereniteta i nacionalnog interesa pod svaku cijenu.
Danas, u ovom našem globaliziranom i međuzavisnom svijetu, u kojemu suverenitet u onom klasičnom smislu sve više postaje zastarjela i neprimjenjiva kategorija, u takvome je svijetu poimanje vanjske politike kao nečega po prirodi drukčijeg od unutarnje politike - naprosto besmisleno.
Vanjska politika je baš zato strani koncept - koncept koji pripada nekim prošlim i nama danas po mnogo čemu stranim vremenima. Ono što svima nama treba, kako bismo se prilagodili novim realnostima, ali i kako bismo se pokazali dostojnima starih obećanja, to je da – jednostavno rečeno - „udomaćimo“ vanjsku politiku, i to ne samo u institucionalnom smislu.
Kada to kažem, onda mislim kako je potrebno da način života koji potičemo i njegujemo u našim društvima, usvojimo i primijenimo i u odnosima prema drugim zemljama.
Tako nam i u vanjskoj politici - baš kao i u unutrašnjoj - treba ravnopravnost malih i velikih, moćnih i nemoćnih. Samo s jednakim pravima i garancijom njihove nepovredivosti može se u bilo kojem društvu - pa tako i svjetskom - voditi konstruktivan dijalog zasnovan na međusobnom poštovanju i uvažavanju.
Treba nam pravednost i poštivanje zakona jer samo se uz pridržavanje pravila međunarodnoga prava i kažnjavanjem njihova kršenja, može poticati korektno ponašanje, a iskorjenjivati ono destruktivno.
Treba nam suradnja i savezništvo, tako da možemo jedni druge razumjeti i ujediniti naše potencijale, jedni druge upozoriti na pogreške u razmišljanju i djelovanju, te tako spriječiti ohole unilateralne poteze koji kao da su predodređeni da izazovu katastrofalne posljedice za širu međunarodnu zajednicu.
Treba nam socijalna pravda i solidarnost, jer jaz između bogatih i siromašnih postaje nepodnošljiv, postaje uvredom za zdrav razum, a neminovno vodi do jačanja ekstremizama svih vrsta, pa tako i onog u obliku terorizma.
Treba nam sve to i svaki drugi dio onoga za što čvrsto vjerujem da postoji - zajednički osnovni sustav vrijednosti svih naroda i zemalja svijeta, zajedničko poimanje temelja dobra i zla, pravednog i nepravednog, dopuštenog i nedopuštenog.
Neka nam te i takve vrijednosti budu osnova zajedničkog života i putokaz u bolje sutra.
Hvala Vam!