Gospođe i gospodo hrvatski poduzetnici,

Rado sam se odazvao pozivu da zajedno obilježimo vaš dan. Reći ću odmah i zašto. Ove godine Dan poduzetnika pada u vrijeme kada hrvatski političari imaju, i rekao bih: smiju imati, samo jedan cilj. To je uspješno obavljanje posla, koji će omogućiti nastavak i ubrzavanje pregovora o pristupanju Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije.

Ali, nemojmo se zavaravati. Nemojmo podleći iluziji kako je to sve. Jer, ono što Unija od nas traži, sva ta poglavlja koja moramo otvoriti i zatvoriti - od reforme pravosuđa pa do suzbijanja korupcije - to je tek dio posla što stoji pred nama. Drugi je dio - ekonomsko jačanje zemlje, kako bi ona mogla biti zaista ravnopravan partner s ostalim članicama Unije.

Ako bih tražio neku vrstu zajedničkoga nazivnika za ono što Bruxelles od nas traži, onda mislim da bi se to najbolje moglo opisati kao prilagođavanje europskoj civilizaciji. No, ne postavlja samo Bruxelles pred nas svoje zahtjeve. Postoji i ono što od nas traže naši građani, naša djeca i naši unuci. A njihovi se zahtjevi svode na to da razvijemo gospodarstvo koje će konkurentno i uspješno poslovati na velikom tržištu Unije. Samo takvo će gospodarstvu hrvatskim građanima omogućiti da budu Europljani ne samo po putovnici i šengenskoj granici, već i po bogatstvu i kvaliteti života.

Navest ću jedan primjer da bih pokazao o kako je važnoj zadaći riječ. Posegnut ću za upozorenjem što dolazi iz liječničkih krugova. Predsjednik njihove komore kaže, naime, da specijalist u bolnici, sa 10 godina staža, ima plaću od 8,5 do 9 tisuća kuna. Da bi, međutim, Hrvatska zadržala svoje specijaliste i nakon što uđe u Uniju, oni bi – prema istome izvoru - morali imati plaće od oko 20 tisuća kuna. U suprotnome, doživjet ćemo ono što se već iskusile Mađarska, Poljska i neke druge nove članice Europske unije. Njihovi su specijalisti otišli u bogatije zemlje. Može nam se, dakle, dogoditi da ostanemo bez dovoljno liječnika specijalista. I to onih, čije su dugogodišnje skupo školovanje, preko poreza, plaćali hrvatski gospodarstvenici i građani.

Zašto spominjem baš liječnike? Naprosto zato, što je to struka koja se traži na europskom tržištu rada, pa se na njezinome primjeru dobro vidi razlika između onoga što si, zahvaljujući našoj ekonomskoj snazi, možemo priuštiti mi, i onoga što si mogu priuštiti stare članice Unije. Može se, dakle, vidjeti, koliko smo bogati, ili – da stvari nazovem drugačijim imenom – koliko smo siromašni u trenutku kada pregovaramo o članstvu u najekskluzivnijem klubu na svijetu.

I to nas vodi – sve nas - do presudnoga pitanja, do pitanja svih pitanja: – hoće li građani Republike Hrvatske sutra biti barem približno ravnopravni građani Europske unije, ili samo siromašni rođaci iz neke daleke provincije?

To je, dakle, pitanje. Kakav će biti odgovor na njega, ovisi o nama svima. Vi, naravno, shvaćate zašto o tome govorim upravo danas i upravo vama, poduzetnicima. Vi ste pokretač i motor gospodarskog rasta. Vi niste poduzetnici zato što vas je neka plima izbacila na obalu, dakle vi to niste slučajno. Jer, pravi je poduzetnik, i sam naziv to kaže, onaj tko ulazi u nove poslovne pothvate; onaj tko se svakodnevno dokazuje inovirajući i povećavajući proizvodnju, promet i zaradu – i sebi, ali i zaposlenicima, dioničarima, a u konačnici i državi. Vi morate akumulirati da biste mogli investirati u razvoj, a vaši projekti moraju svojom atraktivnošću navesti hrvatske građane da ulažu svoju štednju u njihovu realizaciju. Neću reći ništa novo, ako kažem kako cijela zemlja živi od dodane vrijednosti koja se stvara kod vas - poduzetnika.

Nažalost, ono što se danas stvara, to nije dovoljno ni za postojeću razinu potrošnje. I ponovit ću sada nešto, što sam već jednom rekao. To je situacija u kojoj se, da bismo opstali, moramo stalno zaduživati i prodavati obiteljsko srebro koje su stjecale prethodne generacije. No, sada nije vrijeme za ponavljanje već izrečenih upozorenja. Sada je vrijeme za akciju, i to hitnu akciju. Ona mora biti hitna iz dva razloga: prvo, zbog približavanja Europskoj uniji, i drugo – još preče: zbog naših građana i budućnosti Hrvatske.

Zato se moramo zapitati: kakvi su danas vaši, točnije rečeno: naši, poslovni pothvati? Jesu li oni jednaki ili barem slični poslovnim pothvatima u zemljama koje brzo povećavaju svoj bruto domaći proizvod? Kao što znate, upravo sam se vratio s puta u Japan, koji je svoje bogatstvo sagradio na proizvodnji i agresivnom izvozu. Nakon toga bio sam u Vijetnamu, koji slijedi kineski ekonomski model. A to je, opet, proizvodnja i agresivni izvoz. Naši su poslovni pothvati, međutim, najvećim dijelom usmjereni na zaradu od uvoza, trgovine i proizvodnje robe ili usluga za domaće tržište. Pa i kada je riječ o privatizaciji, koja još uvijek nije završena, najmanje je interesa za proizvodne tvrtke, koje su nekad velikim dijelom radile za izvoz.

Naravno, znam da ćete reći, kako se ponašate i poslujete u skladu s okolnostima u kojima se nalazite. I ima u tome dosta istine. Nije, naime, dovoljno da se samo produktivnost i efikasnost gospodarstva približi onima u Europskoj uniji. Jednako tako djelotvorni moraju biti i pravosuđe, i školstvo, i zdravstvo.

U prvome redu, međutim, to mora biti država - i to kako u radu i ponašanju administracije, tako i u stvaranju povoljnog sistemskog okruženja. Država je važan igrač u gospodarskome timu, igrač koji mora uspješno nastupiti u europskoj ligi.

Uz posao, da tako kažem, popravljanja države, a to je velikim dijelom obuhvaćeno upravo onim poglavljima o kojima se razgovara s Europskom unijom, preostaju još dva velika posla, na kojima se država mora hitno angažirati. Prvi je rezanje korijenja inflacije, a drugi - poboljšavanje položaja izvoznika.

Najnoviji podatak Državnoga zavoda za statistiku, koji me dočekao kada sam se vratio s puta, kaže da je godišnji rast proizvođačkih cijena dostigao u veljači visokih 7,5 %. Uskoro će se to pokazati i u prodajnim cijenama, koje će biti još više zbog poreza. Očito je da u žarištu više nisu samo trgovci i da se potrošila politika pozivanja na suzdržavanje od poskupljenja. Sada se mora zarezati dublje.

Zašto su cijene ponovno počele brže rasti? Uzroka je više. Neki su uzroci inflacije uvezeni, posebno preko cijena energenata i hrane, a neki su posljedica poremećaja u svijetu. Recesija u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je pogodila i veliki dio europskog bankarstva, odrazila se i na hrvatsko gospodarstvo. Zato je Vlada već smanjila očekivanu stopu rasta sa sedam, na 4 do 4,5%. Manji rast znači da će biti manji i raspoloživi dohodak za raspodjelu, a taj će se manjak teže nego dosad pokrivati novcem iz inozemstva.

Ubrzavanje inflacije upozorava da u takvim uvjetima mnogi već brane svoje pozicije, svoj udio u potrošnji i svoje potrošačke planove. A neki brane i svoj goli opstanak. Inflacija, zapravo, pokazuje da se prilagođavanje smanjenim sredstvima ne događa planski i kontrolirano, već da - podizanjem cijena - svatko tko to može, nastoji prebaciti teret na druge. Posljedice, i ekonomske, i socijalne, mogu biti vrlo teške. Podsjećam samo na najavu sindikalnih prosvjeda. Zato se mora reagirati organizirano, mora se reagirati politikom koja će spriječiti najavljeni rat cijenama, a istovremeno u najvećoj mogućoj mjeri sačuvati domaću proizvodnju i životni standard građana.

Moram ponoviti jedan poznati podatak, a možda i nije dovoljno poznat, ili barem nije onima kojima bi morao biti. Naime, udio države u bruto domaćem proizvodu kod nas je među najvišima u svijetu. Stoga upravo tu i najprije treba potražiti rješenje. U deset godina državna je potrošnja učetverostručena, pri čemu se usluge koje ta država pruža nisu bitno poboljšale. Gospodarstvo treba rasteretiti prevelikih nameta, pa ono neće tražiti rješenje podizanjem cijena. Ali i gospodarstvenici moraju smanjiti svoje troškove, pogotovo one koji nisu proizvodni i koji, da tako kažem, bodu oči javnosti. 

Osim stope inflacije, mene osobito zabrinjava podatak da je pokrivenost uvoza robnim izvozom spala na samo 42%.

Riječ je u prvome redu o zabrinjavajuće slaboj konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva i o trendu koji traje godinama. No, mada svi znamo kako stanje nije dobro, do sada nije učinjeno baš previše da bi se ono bitno promijenilo. Neću govoriti ni o konkretnim mjerama koje bi trebalo poduzeti, ni o staroj temi prejake kune. Reći ću samo da su prava rješenja uvijek ekonomska, a ne administrativna.

Ali, reći ću još nešto: naša situacija već je toliko teška, da zapravo ne bi trebalo bježati ni od čega što obećava željene rezultate – naravno, govorim sada o privremenim mjerama.

I na kraju još samo jedna konstatacija. Previše se bavimo starim, populističkim temama i šablonama.

I to do te mjere, da je ne mali dio građana sklon povjerovati kako Europska unija ugrožava hrvatske nacionalne interese i 900 godina sanjanu hrvatsku suverenost. Ne želim praviti grube i neprimjerene usporedbe, ali ću vas podsjetiti da je ne tako davno, i ne tako daleko od nas, jedan političar koji je nedvojbeno bio najvažniji, najutjecajniji i najkrvaviji protagonist nacionalističke politike na ovim prostorima, govorio: «U Europu – da, ali ne kao lakeji!»

Ja danas kažem nešto sasvim drugo: U Europu - svakako, u Evropu čim prije, ali ako je ikako moguće: ne kao siromasi! U suvremenome svijetu, dakle i u ujedinjenoj Evropi, male zemlje kakva je i Hrvatska imaju veliku šansu. Svoj će pak suverenitet i svoje interese najbolje braniti i obraniti samo vlastitom ekonomskom snagom. U tom smislu treba gledati i odluke o ZERP-u i NATO-u. Bitan je prioritet, a danas je naš prioritet euroatlantske integracije. Odluka koja se tiče ZERP-a je sasvim ispravna, a ulaskom u NATO, doći ćemo pod kišobran sigurnosti ali i dobiti dio proizvodnje u vojnom kompleksu. Vjerujem da ćemo iduće godine na danu poduzetnika već biti čvrsto pred vratima Europe.

Vi, poduzetnici, vi ste na prvoj crti borbe za ekonomsko jačanje Hrvatske.

Ali, vi u toj borbi ne smijete biti sami. Došao sam danas ovamo da bih vam upravo to rekao.

Hvala, što ste me saslušali!