Poštovani organizatori,
Poštovani sudionici Konferencije,
Kolegice i kolege,

Dopustite mi prije svega izraziti zadovoljstvo što danas mogu biti s vama na otvorenju ove važne međunarodne politološke konferencije. Gostima iz inozemstva želim da se ugodno osjećaju ovdje u Opatiji i da ponesu ugodne uspomene na ovaj boravak u Hrvatskoj.
Tema ove konferencije na mnogo je načina znakovita. To kažem imajući na umu činjenicu da je europska povijest praktično sve donedavno bila obilježena sukobima, ratovima i golemim narodnim i ljudskim tragedijama. Među viševrsnim uzrocima tih tragedija među prvima stajala je težnja da se cijeli europski prostor ili njegov dio, da tako kažem, nacionalizira. Kada to kažem mislim na nastojanja pojedinih država ili naroda kroz povijest da ratom, ali i političkim, gospodarskim, pa i kulturnim utjecajem što više prošire vlastitu moć, katkad do imperijalnih razmjera.
Paradoksalno je pri tome to što se nametanje takve dominacije redovito prikazivalo kao interes europskog i svjetskog mira i stabilnosti. Radilo se dakle o raznovrsnim nacionalizacijama europske politike. Zato je znakovito je dakle što danas govorimo o sasvim obratnom procesu, o europeizaciji nacionalnih politika.
Taj proces nije dakako započeo jučer. Ključno za njegov početak bilo je strašno iskustvo Drugoga svjetskog rata. Ono je uputilo europske narode da traže nova rješenja za razvoj i mir na našem kontinentu.
Od prvih skromnih ekonomskih i energetskih polazišta rađa se ideja europskog jedinstva na temelju ravnopravnosti i suradnje, zadobivajući pomalo sve čvršće političke konture. No podjela na ideološke i vojne blokove te hladni rat onemogućavali su da se ideja ujedinjene Europe pretvori u jedinstven i kontinuiran proces. Istina, inicijative poput Konferencije za europsku sigurnost i suradnju otvarale se u tom pogledu nešto više nade. Ipak, tek je velik povijesni skok, simboliziran u padu Berlinskog zida, a ostvaren u obnovi demokracije u zemljama do tada obilježenih jednopartijskim sustavima komunističke provenijencije, omogućio provedbu i proširenje ideje europskog jedinstva na cijeli kontinent.
Želim naglasiti da u tim zemljama, pa tako i Hrvatskoj, unatoč dotadašnjoj ideološkoj prisili, svijest o pripadnosti Europi, o zajedničkim europskim korijenima i težnja ka izgradnji demokracije po uzoru na tzv. slobodan svijet nikada nije nestala. Zato ideja Europske zajednice, a danas Unije, nije u tim zemljama morala biti nametana, ona nije bila oktroirana, nego je bila slobodno prihvaćena i podržana od gotovo svih političkih stranaka, i što je još važnije, od većine građana.
Dopustite mi ovdje načiniti mali ekskurs kada je riječ o Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije. Hrvatska i Slovenija još su prije početka velikosrpske agresije i rata na svojim prostorima otvoreno izrazile težnju da se uključe u proces proširenja tadašnje Europske zajednice.
Hrvatska je u tradiciji svoga političkog mišljenja kroz stoljeća sačuvala živ europski impuls. Bila je dio Europe u svakom pogledu i na Europu se pozivala u najtežim nevoljama tijekom stoljeća osmanlijske invazije; Hrvatska je također posvjedočila svoju slobodarsku europsku orijentaciju uključivanjem u antifašističku koaliciju tijekom II. svjetskog rata, ali i u najnovije doba, tijekom Domovinskog rata. Nema sumnje da je posljednji rat objektivno onemogućio Hrvatsku u bržem uključenju u proces europskog ujedinjavanja, ali, valja priznati, uzroci usporavanja toga procesa nakon rata nisu bili samo objektivne naravi.
No nakon 2000. godine taj je proces kontinuiran, iako nije lagan. Hrvatska se danas brzim koracima približava punopravnom članstvu u Europskoj uniji, čija su vrata otvorena i drugim zemljama jugoistočne Europe koje iskazuju ambiciju za članstvom.
No vratimo se središnjoj temi, koju naslov konferencije tako dobro odražava: europeizacija nacionalnih politika. Što to zapravo znači?
Prije svega, time iskazujemo novu značajku Europljana, da, poučeni iskustvima prošlosti, u većini prihvaćaju mogućnost da mogu ne samo nacionalno misliti, što je dakako i dalje sasvim legitimno, nego da su sposobni europski misliti.
Dapače, vjerujem da mogu reći da Europljani, pa tako i mi u Hrvatskoj, sve više prihvaćaju načelo da nacionalno misliti ujedno znači misliti europski, a misliti europski uključuje misliti nacionalno. Tako suvremene europske nacije sve više u sklop svoga identiteta ugrađuju značajku europejstva.
Što međutim pod tim mislimo?
Prvo, kada kažemo riječ europejstvo, možemo misliti na onaj identitet koji izrasta iz cjeline baštine grčke filozofijske misli i demokratske prakse, iz rimske državne politike i pravne misli te iz kršćanskog shvaćanja osobe i iz toga izvedenog sklopa osnovnih ljudskih prava, počevši od neporecivog i neuvjetovanog prava na život. To je na svoj način legitimacija europejstva, koja pojedinim nacijama daje svojevrsno pravo na Europu. Svaka nacija koja korespondira bar s jednim od tih triju duhovnih stožera Europe ima potrebu osjećati se europskom. Zato i neke zemlje koje su izvan Europe, a imaju nešto od svojstava europskog duha, teže biti uključene bar u neki vid procesa europske suradnje i jedinstva, kako je vidljivo već na razini njihove prisutnosti u glazbenim i sportskim natjecanjima.
Drugi vidik riječi europejstvo može se izraziti riječju odgovornost. Mislim na odgovornost za Europu. Pravo naroda da budu dio Europe i da se osjećaju europskim nerazrješivo je povezano s njihovom odgovornošću da preko svojih političkih i drugih predstavnika, u sklopu raznih asocijacija, od Europske unije do kulturnih, znanstvenih i drugih foruma, izgrađuju Europu ljudskih prava, demokracije, dijaloga, suradnje, solidarnosti i razvoja. To međutim pretpostavlja i ponešto odricanja od vlastitih suverenih prava, odnosno prihvaćanje izgradnje zajedničke europske pravne stečevine. Tako je oblikovanje osnovnog europskog pravnog standarda u naše vrijeme postalo svojevrstan nazivnik europskog jedinstva. On dakako ne može i ne treba standardizirati život na način da sve potanko propisuje, da sve razlike briše i nameće jednoobraznost – time bi izgubio svoj smisao i postao bi obrazac, ovaj put ne više vladavine nacionalne, nego nadnacionalne birokracije u korist povlaštene manjine. Taj standard međutim treba da nam daje sigurnost u našim odnosima unutar zajedničke europske kuće od razine osoba do razine država i ujedno nam pomaže prihvatiti odgovornost za udjel što ga moramo ugraditi u uspjeh europskog zajedništva.
Sadržaj "europeizacije nacionalnih politika" nadilazi dakle okvir političkog poimanja europskog jedinstva ili što bi bilo pogubnije, birokratskog i tehnokratskog. Ovdje se, vjerujem, radi o iskrenom instinktivnom, ali i svjesnom duboko zasađenom uvjerenju da je Europa stvar odgovornosti i prava svih koji je osjećaju svojim životnim prostorom. Političke, monetarne, gospodarske, kulturne i druge veze, sporazumi i organizacije samo su simbol i ujedno metoda iskaza našega uvjerenja da smo dužni stvarati Europu kao zajednički prostor života ljudi i naroda u miru, solidarnosti i međusobnoj ravnopravnosti i da imamo volju da to provedemo.
Naravno, različite globalne, regionalne ili međunacionalne krize, kojih smo i danas svjedoci, različita neprincipijelna uvjetovanja ili partikularni interesi otežavaju ostvarivanje toga cilja. Ali ne budimo skeptični ni sitničavi.
Budući da pripadam naraštaju koji je doživio tragediju II. svjetskog rata, dat ću sebi slobodu ustvrditi da je protekle šezdesete tri godine Europa, uza sve propuste, ipak dobro iskoristila.
Ni krizu u vezi s bivšim ustavom i sada u vezi s Lisabonskim ugovorom, premda svima nelagodnu, ne doživljavam tragičnom. Procesi sporazumijevanja i usklađivanja u vezi s tim ojačat će u konačnici europsku demokraciju i pomoći da europske države više prionu uz stvar jedinstva. Čvrsto vjerujem da je Europa na dobrom putu izgradnje mira i razvoja.
Drago mi je što Hrvatska tome cilju odlučno pridonosi. Drago mi je što u tome ne samo kao hrvatski predsjednik nego i kao hrvatski građanin mogu sudjelovati. Uvjeren sam da će vaši referati i rasprave na ovoj konferenciji biti ugrađeni u postizanje toga cilja.
Hvala!