Poštovani gospodine Afanasijev,
Cijenjeni gospodine Glemarés,
Gospođe i gospodo,

Drago mi je što ste me pozvali na ovu konferenciju i što se mogu obratiti njezinim sudionicima. Ja, naravno, nisam stručnjak za klimatske promjene, pa se od mene i ne može očekivati da ću toj temi prići iz usko stručnog ugla gledanja. No, ja jesam političar, a dužnost je političara, odgovornog političara, osobito ako je na funkciji predsjednika Republike, da detektira potencijalne opasnosti za zemlju kojoj je na čelu.
I ne samo to: moja je dužnost, a to sada i ovdje i činim, da pozdravim svaki napor da se takve opasnosti razmatraju, da se na njih upozori, te da se traže načini njihovoga izbjegavanja, odnosno smanjivanja njihovih posljedica.
Klimatske promjene kojima smo svi svjedoci nesumnjivo su ne samo potencijalna, nego i stvarna opasnost za cijeli svijet, pa onda i za Republiku Hrvatsku. Stoga mi je iznimno drago da je Program za razvoj Ujedinjenih naroda napravio studiju na temu „Klimatske promjene i Hrvatska“. Što se mene tiče, nisam od onih koji su pred nekim neugodnim činjenicama zatvarali oči i pravili se kao da su očite promjene tek usamljeni incidenti, ili pak nešto, što se dešavalo i ranije.
Upravo suprotno: dosljedno sam upozoravao na potrebu ratifikacije Kyoto protokola i od strane onih bez čijega sudjelovanja taj dokument jedva da ima nekoga smisla. Isto tako, upozoravao sam i na dilemu pred kojom stojimo, kada je riječ o energiji i energentima i posljedicama njihovoga sve većeg trošenja. Neki su se čak pomalo i čudili kada sam upravo tome posvetio priličnu pozornost u govoru na Energetskom summitu jugoistočne Europe, održanome u Zagrebu, prije nepune dvije godine.
Tada sam, uz ostalo, rekao i ovo, citiram: „Što se energije i energenata tiče, sve češće i sve naglašenije nalazimo se u procjepu između onoga što moramo učiniti i onoga što ne smijemo učiniti. Pri tome nerijetko se čini kako ćemo – budemo li činili ono što moramo – uraditi ono što ne smijemo, odnosno da ćemo - ako se suzdržavamo od onoga što ne smijemo – propustiti uraditi ono što moramo.
Govorim, naravno, o odnosu između potrebe da se opskrbljujemo energijom i energentima, da oni uvijek i svuda budu dostupni svima, i da očuvamo prirodu i spriječimo njezino dalje uništavanje - pri čemu mislim i na klimatske promjene - kako bismo sačuvali samu osnovu naše egzistencije.“, završen citat.
Danas, razmatramo samo klimatske promjene koje su, međutim, nedvojbeno posljedica uništavanja prirode i prirodnog okoliša. I još nešto, a to je ono novo i ono što posebno pozdravljam: razmatramo moguće posljedice tih promjena. Njih će biti i one će utjecati na mnoga područja života, i to na različite načine.
Ugodno me iznenadila spoznaja da je golema većina naših građana svjesna ozbiljnosti problema, čak da smatra kako bi Hrvatska u smislu proaktivnih rješenja za smanjivanje emisije stakleničkih plinova mogla činiti isto ili i više od prosječne zemlje članice Europske unije. Još jedan primjer koji pokazuje i dokazuje kako građani u svojim razmišljanjima znaju biti ispred političara. I to je dobro.
Ja se ne bih upuštao u specificiranje područja na kojima ćemo osjećati posljedice klimatskih promjena, drugi su za to kvalificiraniji od mene. Ali, ono što mogu i svakako želim reći je ovo: mi – a sada mislim na političke strukture – moramo biti svjesni onoga što dolazi i moramo se pripremiti, moramo učiniti sve što možemo kako bismo ublažili, odnosno amortizirali posljedice onoga što više ne možemo spriječiti, jer smo – svi mi u svijetu – predugo bili gluhi i slijepi u odnosu na signale što nam ih je slala priroda.
Upravo zato, želim vrlo jasno izraziti zahvalnost Programu za razvoj Ujedinjenih naroda koji je napravio studiju što je danas pred nama. Sada imamo putokaz, ma kako nesavršen, pa čak i nedovršen, ali ipak – putokaz, i na nama je da ga slijedimo.
Simptomatično je, a ujedno i simbolično, da takva studija dolazi iz, dozvolite da je tako nazovem, radionice Ujedinjenih naroda. Klimatske su promjene globalni problem, problem cijeloga svijeta. Zato je i logično da se s njima mora baviti svjetska organizacija, drugim riječima da se s njima moramo uhvatiti u koštac na globalnoj razini, zajednički, usklađeno. Pri tome mislim da će biti najteže slomiti otpore služenju zajedničkih ciljeva na račun pojedinačnih, odnosno da će teško ići s ostvarivanjem dugoročnih globalnih ciljeva – ma kako korisni i nužno potrebni oni bili – na račun onoga što se percipira kao kratkoročni, ali nacionalni interes.
Mi u Hrvatskoj, mada mnogi toga još i nisu svjesni, već osjećamo posljedice klimatskih promjena. Kada to kažem, ne mislim samo na neuobičajeno blage zime i jednako neuobičajeno topla ljeta. Mislim na učinke, a oni su – kaže studija što je pred nama – primjetni u poljoprivrednoj proizvodnji, u zdravlju ljudi, u opskrbi energijom, da dalje ne nabrajam.
Suočeni smo s problemom što su ga stvorili ljudi. Mi, ljudska vrsta, mi smo odgovorni za klimatske promjene, baš kao i za uništavanje prirodnog okoliša koje je s njima nerazdvojno povezano. Stoga i samo mi možemo taj problem rješavati. I više od toga: mi ga moramo rješavati, jer stvari prijete da izmaknu kontroli. Dobro je da to postaje svakim danom sve jasnije onima koji u svojim rukama imaju moć odlučivanja.
Ponavljam, međutim, da je ono što nam treba – globalna, usklađena akcija s jasno postavljenim, dugoročnim ciljevima. U toj akciji moraju sudjelovati svi. Iznimke, ma kako bile motivirane, osobito ako je riječ o onima koji najviše pridonose klimatskim promjenama, učinile bi cijeli napor besmislenim. To naprosto ne smijemo dozvoliti.
U uvjetima gospodarske krize koja se, kako izgleda, nezadrživo širi, posebna je opasnost da se suočimo s pokušajima izigravanja mjera koncipiranih na amortiziranje, a osobito na sprječavanje daljih klimatskih promjena, pod izlikom da za tako nešto treba pričekati „bolja vremena“. Nemojmo se zavaravati: takva bolja vremena neće doći. Ovo je vrijeme, ovo je trenutak, ovo je zadatak i ovo je izazov s kojime se moramo, ponavljam: moramo suočiti.
Ne želim nepotrebno dramatizirati, ali u pitanju je budućnost i planeta na kojemu živimo i naše vrste.
Što se pak Hrvatske tiče, mi urgentno moramo donijeti strategiju energetskoga razvoja koja će voditi računa o svemu ovome što sam pokušao naznačiti. Time ćemo se na najbolji mogući način uklopiti u međunarodna nastojanja koja već traju – mada su, bit ću grubo otvoren i jasan – prekasno počela i još uvijek se previše sramežljivo odvijaju.
Znatno veću pozornost moramo pokloniti obnovljivim izvorima energije, a neko vrijeme nećemo se još – mada se mislilo da će to biti moguće – smjeti odreći ni nuklearne energije. Čak i već zaboravljeni ugljen ponovo privlači pozornost, naravno pod uvjetom da se njegovo korištenje odvija uz pomoć tehnologije koja drastično smanjuje zagađenja.
Moramo, napokon, uspostaviti stalnu i djelotvornu suradnju između svih institucija i sektora koji u suočavanju s posljedicama klimatskih promjena imaju svoju ulogu, i to kako unutar Republike Hrvatske, tako i između naših i onih u inozemstvu. Moramo predvidjeti moguće posljedice i napraviti modele ponašanja u određenim slučajevima.
Moramo, zaključno, početi ozbiljno raditi. Vrijeme za riječi je prošlo. Mislim da naša javnost to shvaća i računam na njezinu podršku, pa ako treba i na pritisak na one koji su voljom građana dobili mandat da odlučuju.
Moje puno priznanje Programu za razvoj Ujedinjenih naroda i svima koji su sudjelovali u izradi studije što se danas prezentira. Ako je nešto učinjeno u pravome trenutku, zapravo u posljednjem trenutku, onda je to upravo ovo – ja bih ga nazvao – upozorenje.
Shvatimo ga ozbiljno, jer ono jest ozbiljno.
Hvala!