Govor Predsjednika Republike na dodjeli priznanja Pravednice među narodima s. Amadeji Pavlović

Uvaženi gosti i uzvanici, gospođe i gospodo,

Pamtiti prošlosti, a ne biti njezin zarobljenik, znati što se događalo, kako bi se moglo spriječiti da se ponovo događa, to mi se uvijek činilo iznimno važnim u kontekstu strašnih iskustava Drugoga svjetskog rata, ali i ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija.
Pamtiti holokaust, zločin jedinstven po svojem karakteru, ali i po načinu na koji je počinjen, to držim imperativom ne samo za današnju generaciju, nego i za generacije što dolaze. Stoga nikada nisam propuštao priliku da budem pokrovitelj svečanosti proglašenja Pravednika među narodima, niti da tim svečanostima osobno prisustvujem.
Vođen takvim razmišljanjem prihvatio sam pokroviteljstvo i svečanosti što se upravo odvija, odavanju – na žalost – posmrtnom, počasti, najveće počasti što je Država Izrael može ukazati, časnoj sestri Amadeji Pavlović, pripadnici Milosrdnih sestara svetoga Križa.
Uvrstila se tako u plejadu onih koji su u gotovo nezamislivim prilikama vladavine naci-fašističkih režima i njihovih saveznika, bez obzira kako su se zvali, imali hrabrosti i karaktera oduprijeti se teroru osobnom gestom, osobnim primjerom, spašavajući one kojima – objektivno gledano – tada spasa nije bilo. I, da ne zaboravim ono najvažnije – činili su to svjesno izlažući opasnosti vlastite živote.
Časna sestra Amadeja Pavlović nije se mogla sakriti ni iza visoke crkvene funkcije – jer je nije imala, a nije se mogla sakriti ni iza samostanskih zidova, jer progonitelji i ubojice onih čiji je jedini grijeh bio što su se rodili kao Židovi, sigurno pred takvom zaprekom ne bi ustuknuli. Bila je prepuštena sebi i svojoj savjesti, prihvatila je sudbinu koja joj je namijenila da bude čovjek onda, kada je bilo najteže, a i najopasnije pokazati se čovjekom.
Primjeri ljudi kakva je bila časna sestra Amadeja Pavlović moraju biti putokaz današnjim mladima. U Pravednicima među narodima, u ljudima koji su spašavali druge ne mareći za svoje živote, ti mladi trebaju vidjeti i prepoznati inspiraciju za svoje ponašanje – makar se treba nadati i vjerovati kako nikada neće biti u iskušenju da djeluju u prilikama sličnima onima iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Ja uporno inzistiram na tome da se povijest ne zaboravlja. To ne znači da je treba politizirati. Dapače, povijest se ne smije dovoditi u funkciju suvremene politike. Upravo suprotno – o povijesti, o prošlosti, meritorno moraju raspravljati povjesničari, i to samo oni, ali mi – političari – moramo biti u stanju iz povijesti izvući pouke i politiku voditi tako da se povijest ne ponavlja.
Da bi se to moglo, mora se stati na kraj svakome prekrajanju povijesti, svakome falsificiranju prošlosti, svakome obliku povijesnog revizionizma. Jer, da bi se shvatila veličina onoga što su činili Pravednici među narodima, poput časne sestre Amadeje Pavlović, mora se znati istina, puna istina o vremenu u kojemu su oni pokazali svoju ljudskost i veličinu, svoje svjesno pristajanje na ugrožavanje vlastitih života, kako bi se spasili životi drugih.
Volio bih vjerovati da će priča o časnoj sestri Amadeji Pavlović i o drugim časnim sestrama u samostanu Milosrdnih sestara svetoga Križa u Đakovu koje su, već samom činjenicom što su znale, a nisu odale, bile njezine pomagačice, doći do što većeg broja naših građana.
Neka saznaju, neka znaju i neka pamte.
I, u konačnici, neka nauče. Mi se danas ovdje klanjamo uspomeni još jednoga Pravednika među narodima iz Hrvatske, uvjereni da su ti ljudi iz danas već davnih dana Drugoga svjetskog rata, nenadomjestivi primjer ponašanja u današnjem društvu i u društvu što ćemo ga graditi sutra.
Hvala!