Poštovani sudionici Ljetne škole demokracije,
Dragi prijatelji iz Igmanske inicijative,
Gospođe i gospodo,

Mada je raspored mojih aktivnosti u ovim zadnjim mjesecima mojega drugog predsjedničkog mandata doslovno pretrpan, nisam dvoumio ni trenutka kada sam dobio poziv da dođem ovamo i da danas sudjelujem u raspravi na temu: da li je moguć identitet bez mržnje i netrpeljivosti? Sutra ću iskoristiti mogućnost što mi je pružate da kažem koju riječ o istoj temi, ali primijenjeno na politička kretanja u regiji.
Mislim da će biti najbolje da temu apsolviramo u razgovoru, dakle, vi slobodno pitajte, a ja ću nastojati odgovoriti. Uvodno, dozvolite mi da ipak naznačim kako ja vidim i doživljavam temu što ste je odabrali za svoje petnaesto okupljanje. Prije svega, mislim da ste dobro odabrali, a u isto vrijeme moram reći kako taj odabir i činjenica da je on dobar, govore kako ovdje, u ovim našim krajevima i u državama regije još uvijek sve i nije baš dobro.
Gotovo puna dva desetljeća nakon raspada jugoslavenske federacije biti prisiljen, a mi jesmo na to prisiljeni, raspravljati o tome je li moguć identitet bez mržnje i netrpeljivosti, nosi u sebi zabrinjavajuću poruku, poruku – naime – da ima mnogo onih na jugoistoku Europe koji smatraju kako je građenje, manifestiranje i doživljavanje vlastitoga identiteta, nacionalnoga naravno, moguće jedino kroz ispoljavanje mržnje i netrpeljivosti prema pripadnicima drugih nacionalnosti.
Ja sam na mnogo mjesta i mnogo puta u ovih proteklih deset godina govorio o ratovima u kojima se raspala Jugoslavija. I u svakoj prilici naglašavao sam kako mržnja nije bila pokretač ratova, ali ona nedvojbeno jest njihova posljedica. Hoću to krajnje jasno ponoviti i danas. S time da ću tu tezu malo razraditi.
Proces rastakanja jugoslavenske federacije događao se u svim novonastalim državama, nekadašnjim republikama, istodobno s procesom jačanja nacionalne svijesti, što je nerijetko bilo identično nacionalizmu. Nacionalizam se pak često, da ne kažem gotovo uvijek svodio na šovinizam. I kada to navodim, moram dodati da se potpuno slažem s definicijom koja kaže kako nacionalizam znači voljeti svoje, dok šovinizam znači mrziti tuđe.
Mi smo stvarali svoje države, na žalost, učeći mrziti tuđe, a pri tome smo mislili, ili smo se pravili kako mislimo, da zapravo volimo svoje. Naravno, da je rat u tome odigrao svoju ulogu i naravno da je u ratu vrlo lako podilaziti najnižim strastima i uzbuditi negativne emocije. Mobilizacija – kako u obrani, tako i u agresiji, ali i mobilizacija nacionalnih korpusa prije početka otvorenih sukoba – nastojala se ostvariti na osnovi mržnje prema drugoj strani, prema „onim drugima“.
A nacionalni se identitet gradio na floskulama tipa: „svi su oni jednaki“ i „mi nismo kao oni“. Pa se onda posegnulo i za najnegativnijim primjerima iz nedavne povijesti, što je u Hrvatskoj na površinu iznijelo neoustaštvo i ustašonostalgiju, u Srbiji – neskriveno četništvo, a u Bosni i Hercegovini i jedno, i drugo. Uzore se tražilo u notornim ratnim zločincima koje se nedopustivom revizijom povijesti pretvaralo u domoljube i nacionalne heroje, kao i u idejama što ih je civilizirani i demokratski svijet osudio i odbacio.
Danas smo u situaciji da se suočavamo s posljedicama takve iz temelja pogrešne politike. I ne samo s posljedicama, nago i s njezinim nastavljanjem, mada ona, barem ovdje u Hrvatskoj, nije više službena politika, nije dakle politika koju bi zastupala aktualna vlast. O tome da je ja ne zastupam, ne moram ni govoriti.
No, u međuvremenu nekoliko je generacija mladih mentalno zatrovano, a to trovanja kroz neke medije, iz određenih političkih krugova, pa i s estrade, traje i dalje. I ta politika, otrovna politika, živi - da tako kažem - u mozgovima ne maloga broja upravo mladih.
Ne kod svih, naravno, ali kod mnogih.
To je ono što je krajnje opasno, to je ono protiv čega se moramo boriti, zbog toga moramo dokazivati kako je identitet itekako moguć bez mržnje i netolerancije.
Tvrdio sam i dokazivao, na temelju povijesnih činjenica, kako se narodi bivše Jugoslavije nikada u svojoj povijesti, sve do ratova u kojima se federacija raspala, nisu susretali kao neprijatelji na bojnome polju – osim u uniformama tuđih vojski. Pri tome imam na umu i kvislinške formacije iz vremena Drugoga svjetskoga rata i njihove uniforme.
Napadali su me zbog toga, jer sam time razbijao jednu od omiljenih fraza onih koji su nacionalni identitet gradili na mržnji, naime frazu o vjekovnome neprijateljstvu. I kada bih se sada upustio u analiziranje svih fraza i slogana na kojima se gradio taj, nazovimo ga tako, mrzilački identitet, lako bismo došli do zaključka kako su sve one zasnovane na lažima, na notornim neistinama.
Ali, njih se uporno ponavljalo, a poznata Goebelsova maksima kako stotinu puta ponovljena laž postaje istinom, pokazala se itekako utemeljenom. Zato ja tvrdim kako je borba za identitet bez mržnje i netrpeljivosti zapravo borba za istinu – istinu o prošlosti i sadašnjosti, istinu o nama samima i o onima drugima.
I tu bih stao. Mislim da sam dao dovoljno natuknica za razgovor i, ponavljam još jednom, nastojat ću odgovoriti na svako pitanje.
Hvala!