Gospođe i gospodo,

Zapravo sam vas htio osloviti kao poklonike istine, jer pred nama je knjiga koja donosi istinu, knjiga autora koji nam kroz sam naslov svojih sjećanja na dugi, burni i događajima bogati život poručuje: „Istina mora izaći van“.
Dakle, za pretpostaviti je da su ovdje ljudi koji pozdravljaju činjenicu da netko iznosi istinu, koji se istine ne boje i koji dijele uvjerenje autora, mojega staroga prijatelja Jože Boljkovca, da istina mora izaći van.
Dragi Joža - dobro je što je izašla van.
Bilo je krajnje vrijeme i odabrao si majstorski pravi trenutak, upravo u jeku kampanje uoči predsjedničkih izbora, kada smo nerijetko zasuti praznim frazama, zvučnom retorikom bez sadržaja, pa i – treba to priznati – neistinama i manifestacijama straha od istine.
Neću govoriti o tome tko je Josip Boljkovac, niti što je sve u tek malo manje od devet desetljeća svojega života bio i radio. To će saznati svatko, tko njegovu knjigu uzme u ruku. A nadam se da će takvih biti mnogo, jer – vraćam se uvijek iznova naslovu – istina mora doprijeti do što većeg broja ljudi.
Je li to istina koja će se svima svidjeti, to je druga stvar. Hoće li svima koji su u ovoj knjizi spomenuti, biti drago da u njoj pročitaju svoja imena, i to je sporedno. Bitno je jedno: ovo je pošteno napisana knjiga jednoga časnoga čovjeka, antifašiste i borca za samostalnu Hrvatsku. Progovorio je, bez dlake na jeziku - ne ispuštajući, ali i ne štedeći nikoga - o onome što je doživio i u čemu je sudjelovao.
Progovorio je onako, kako je zapamtio da su se stvari događale, a prilog koji sadrži određene dokumente i ulomke iz sjećanja drugih protagonista nedavnih zbivanja na području bivše Jugoslavije, potvrdit će da je zapamtio dobro.
Pred nama je svakako i kontroverzna knjiga, jer će – makar sa zadrškom – nužno izazvati različita reagiranja, od poricanja u funkciji nastavka falsificiranja vlastite uloge, pa do osporavanja - u funkciji očuvanja uspostavljenih mitova i politički motiviranih neutemeljenih konstrukcija.
Ovo je knjiga sjećanja čovjeka koji je cijeli svoj život bio borac, ali koji nikada nije mrzio – ni one protiv kojih se borio. Još ću jednom reći: iznimno je važno da je pročita što veći broj ljudi, poglavito mladih ljudi, kako bi se upoznali i s Drugim svjetskim ratom, ali i s Domovinskim ratom iz perspektive kakvu im je do sada jedva netko nudio.
Ali, bitno je da je pročita i što veći broj građana svih uzrasta i iz svih slojeva stanovništva, jer danas – kada se približavaju izbori koji bi mogli biti odlučujući za put kojim ćemo ići narednih 5 godina – iznimno je važno, rekao bih: sudbinski važno biti na čistu s onime što je prethodilo.
Ne zaboravimo: gotovo dva desetljeća izvrgnuti smo najgrubljem povijesnome revizionizmu, a i danas još – kada se progovori protiv toga – uzvraća se, i to s mjesta odakle bi to najmanje trebalo očekivati – optužbama da se želi prikriti nečije zločine, da se želi glorificirati režim koji se navodno desetljećima kupao u krvi, dok je u stvarnosti cijela istočna Evropa gledala u njega, usprkos njegovoj nedvojbenoj autoritarnosti, kao u nedostižni uzor.
Isto tako, kada se pokuša progovoriti o onome što se na našoj strani zbivalo u Domovinskom ratu, a što se nije smjelo događati, kada se traži pravda za nevine žrtve – bez obzira na naciju i vjeru i kada se traži osuda odgovornih za zločine – i opet bez obzira na naciju i vjeru – i na to se odgovara optužbama o kaljanju dostojanstva branitelja i osporavanju legitimnosti obrambenoga rata.
To su najordinarnije laži – i što se tiče Drugoga svjetskog rata, i što se tiče Domovinskog rata.
U Drugome svjetskom ratu antifašistički borci među kojima je bio i Joža Boljkovac spasili su čast hrvatskoga naroda i vratili mu na kraju rata, uz goleme žrtve i patnje, njegovu slobodnu domovinu. Ponavljam: slobodnu, jer nacisti i fašisti bili su okupatori – otimači slobode, a oni koji su im služili nisu bili ništa bolji od njih; često i gori.
Da, bilo je zločina i na strani pobjednika. Bilo je zločina koji se nisu smjeli dogoditi. Te zločine pobjednika nitko ne opravdava, ali oni ne dovode u pitanje uzvišenost ciljeva antifašističke borbe.
To je istina i o toj istini također progovara Josip Boljkovac, baš kao što kroz niz naoko malih osobno doživljenih priča iznosi istinu i o bivšoj Jugoslaviji, o složenim i u svojoj složenosti često jedinstvenim odnosima u njoj, te o korijenima njezine dezintegracije što ih je vidio i doživio davno prije 90-tih.
Što se pak Domovinskog rata tiče, Boljkovac je i tu brutalno otvoren i jasan. Međutim, mada će sigurno biti onih koji će tvrditi suprotno, Boljkovčeva istina ni na koji način ne dovodi u pitanje legitimnost Domovinskog rata, niti umanjuje zasluge onih istinskih branitelja koji su na svojim plećima iznijeli njegov teret.
Ali – bez zadrške proziva one koji su ih zloupotrebljavali.
Reći ću još jednom: upravo prije predsjedničkih izbora, ovu knjigu treba pročitati. Da ne bismo, želeći jedno, postigli drugo. Da ne bismo nasjeli prodavačima magle, koji samo u magli mogu djelovati i sakrivati se, da bi poslije odgovornost prebacivali na nekoga drugoga.
Kao svjedoku vremena o kojemu Boljkovac progovara, kao sudioniku događaja o kojima govori, meni je ne samo zadovoljstvo, nego i čast što mogu danas biti ovdje i što sam vam se mogao obratiti.
Hvala što ste me saslušali, a Joži hvala što nam je poklonio svoja sjećanja i što je rekao – istinu!