Gospođe i gospodo,
Uvaženi prijatelji,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv da Vam se obratim prilikom ovog mojeg oproštajnog posjeta Moskvi u funkciji predsjednika Republike Hrvatske.
Budući da je to – ponavljam - oproštajni posjet, što nikako ne znači da nije i radni, i budući da moj predsjednički mandat istječe za samo malo više od 2 mjeseca, činilo mi se prikladnim da se u ovom izlaganju osvrnem na ono što se dogodilo u Hrvatskoj u proteklih deset godina, koliko sam imao čast biti njezinim predsjednikom.
Zato sam i predložio da iznesem svoja zapažanja na temu: „Hrvatska između godine 2000. i 2010. – desetljeće promjena“. I kada bih želio kratko, najkraće moguće opisati što se u mojoj zemlji događalo u tome razdoblju, onda bih rekao upravo to: bilo je to desetljeće promjena.
No, da bi bilo jasno o čemu govorim, moram ću se malo vratiti i u razdoblje što je tome prethodilo. Provest ću vas, dakle, u natuknicama kroz povijest moje zemlje u posljednjih 20-tak godina; makar ne sumnjam da su vam osnovne činjenice dobro poznate.
Vi, svakako, znate da je Hrvatska jedna od država-slijednica jugoslavenske federacije, baš kao što znate i to da je ta federacija odigrala na međunarodnoj sceni u poslijeratnome razdoblju ulogu nesrazmjernu njezinoj veličini, broju stanovnika i gospodarskoj moći.
Jugoslaviju koja je iz Drugoga svjetskoga rata izašla kao federacija, na okupu su – govorim, naravno, pojednostavljeno – držala tri integrativna čimbenika. Najvažniji i najsnažniji bio je njezin prvi i dugogodišnji predsjednik, maršal Josip Broz Tito. Kao uspješni, pa i više od toga: legendarni vođa pokreta otpora protiv naci-fašističkih okupatora i onih koji su s njima surađivali, Tito je uživao nesporni autoritet, ali i popularnost. Govorim to iz neposrednog iskustva.
Drugi je integrativni faktor bila vladajuća, ujedno i jedina stranka, Savez komunista Jugoslavije, sastavljen od republičkih Saveza komunista, dakle višenacionalna stranka, dok je treći – svakako vrlo važan – integrativni čimbenik bila Jugoslavenska narodna armija, također višenacionalni organizam, izgrađivan na tradicijama oslobodilačke borbe i prilagođavan jugoslavenskom konceptu općenarodne obrane, zapravo konceptu naoružanoga naroda.
Tako dugo, dok je Tito bio živ, njegov su autoritet i karizma uspijevali prevladati unutarnje probleme i potrese, makar ih je bilo i nisu svi od njih bili bezazleni. Jedan od njih, tzv. hrvatsko proljeće, pokušaj da se oslabi državni centralizam i da, prije svega, zarađeni novac ostaje republikama u kojima je zarađen, odveo je i mene u zatvor.
To me, međutim, ne sprječava da objektivno govorim o Titu i njegovom vremenu.
No, godine 1980. Tito je umro i mada je ustavom iz 1974. pripremio scenu za stanje nakon svoje smrti, dakle praktično uveo konfederaciju i kolektivno predsjedništvo, ubrzo se pokazalo kako novi sustav bez njega škripi, a problemi koji su do tada – kako mi kažemo – biti gurani pod tepih, izbijaju na površinu. I pokazalo se još nešto: da se nasljednici s tim problemima nisu u stanju nositi.
U toj situaciji u najvećoj republici – Srbiji – pojavio se do tada nepoznati lider, Slobodan Milošević, čovjek kojega su znali samo u bankarskim i poslovnim krugovima odakle je i došao. Velikosrpski elementi koji su dugo čekali svoju šansu, jer se nikada nisu pomirili s Titovim konceptom ravnopravnosti republika, naroda i narodnosti, prepoznali su u njemu svojega „igrača“, a on je prihvatio da uđe u igru.
Dobar govornik, karizmatičan na svoj način, vrlo uvjerljiv u javnim nastupima, postao je praktično preko noći perjanica nacionalizma u Srbiji, makar je ostajao pod okriljem Saveza komunista i iza njega se sakrivao. No, takva njegova politika uzrokovala je razdor u Partiji na saveznoj razini i kada su zbog toga partijski kongres u Beogradu napustila izaslanstva Saveza komunista iz Slovenije i Hrvatske, Partija je kao povezni element federacije prestala postojati.
Dezintegracijski znakovi su postajali sve uočljiviji, počelo je opće prestrojavanje na političkoj sceni, a u tome metežu Armija, velika i skupa Armija, tražila je novoga sponzora, nekoga tko će je preuzeti i nastaviti financirati. Našla ga je upravo u Miloševiću koji je još godine 1989. javno zaprijetio da su u Jugoslaviji mogući i oružani sukobi.
Hrvatski komunisti smatrali su da je jedini izlaz u višestranačju i političkom pluralizmu. Otvorili su put takvome razvoju i održani su izbori na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, više pokret, nego stranka, sa snažnim nacionalnim, pa čak i nacionalističkim obilježjima, ali na čelu sa skupinom antifašista koja je smatrala da će moći kontrolirati događaje.
Pokazalo se da je to dobrim dijelom bila iluzija, stvari su – pod utjecajem krugova iz poslijeratne emigracije – krenule često neželjenim tokom, a Milošević je to iskoristio da potakne pobunu dijela srpskoga stanovništva najprije u Hrvatskoj, a potom u Bosni i Hercegovini. Tzv. rat u Sloveniji i ne spominjem, jer je trajao samo tjedan dana, s vrlo malo žrtava, i jer Slovenija Miloševića nikada nije ni zanimala.
Ono što ga je zanimalo – to je bila četvrtina teritorija Hrvatske i 63% područja Bosne i Hercegovine. U obje su republike živjeli i Srbi i Milošević je započeo brutalni rat uz parolu na unutarnjem planu da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi, dok je za vanjsku upotrebu lansirao krilaticu kako on spašava Jugoslaviju od separatističkih trendova.
Moram reći da je svijet, na žalost, nasjeo. Bio je sentimentalan prema Jugoslaviji koja je, kao lider pokreta nesvrstanih, odigrala ne malu ulogu u smanjivanju napetosti na liniji Istok – Zapad. U isto vrijeme nije bio dovoljno upoznat s ustavnim ustrojem federacije koja je u članku 1. svojega ustava precizno bila definirana kao država sastavljena od 6 republika i 2 autonomne pokrajine.
Po tome ustavu mi smo imali pravo da izađemo iz federacije i mi smo to svoje pravo konzumirali. Odgovor su bili projektili iz tenkova Jugoslavenske narodne armije koju su masovno napuštali pripadnici drugih naroda i narodnosti i koja se, objektivno, pretvorila u srpsku vojsku, a ta je vojska djelovala u funkciji Miloševićeve velikosrpske politike. O ratu neću podrobno. Bio je prljav, s ratnim zločinima na svim stranama, ali nepobitno je tko je u njemu bio agresor, a tko se branio.
Od samoga osamostaljenja, zapravo od prvih višestranačkih izbora, na čelu Hrvatske bio je Franjo Tuđman, čovjek kojemu se mora priznati da je prepoznao povijesni trenutak za ostvarivanje hrvatske samostalnosti, ali koji je u isto vrijeme – za volju te samostalnosti – ulazio u saveze s onima s kojima nije trebao šurovati i pristajao, mada aktivni sudionik antifašističkog otpora, na koketiranje s neofašizmom, što je upravo od njega najmanje trebalo očekivati.
Uz to, bio je sklon autoritarnom vladanju, tako da je Hrvatska u njegovo vrijeme, a umro je potkraj godine 1999., bila samo prividno demokratska i višestranačka država, a u stvarnosti jednopartijska država u kojoj su se zakoni selektivno primjenjivali i u kojoj je iznad svega važila volja i riječ jednoga čovjeka. Blago rečeno, mi smo tada imali izrazito predsjednički sustav.
Ja sam bio među osnivačima Hrvatske demokratske zajednice, bio sam – kao predstavnik Hrvatske – posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i svjedočio sam bezuspješnim pokušajima razrješenja krize koji su svi pripadali zbog toga, što Milošević nije pristajao ni na kakvo rješenje, osim na ono što je on tražio, a to su bile promjene granica.
Na žalost, kada mu je uspjelo da rat prenese i u Bosnu i Hercegovinu, pridobio je Tuđmana za svoj plan podjele te zemlje između Srbije i Hrvatske. Neki u Hrvatskoj to i danas osporavaju, ali to je povijesna činjenica. Mada mi se i prije toga mnoge stvari nisu sviđale, to je prelilo čašu i zbog Tuđmanove politike prema susjednoj Bosni i Hercegovini napustio sam i Hrvatsku demokratsku zajednicu i sve funkcije što sam ih imao.
Ostao sam politički aktivan, ali u opoziciji, a na scenu sam na velika vrata opet stupio – suprotno očekivanjima mnogih – na predsjedničkim izborima godine 2000. Tada je došlo i do promjene vlade i tada počinje desetljeće promjena koje se poklapa s mojim predsjedničkim mandatom.
Prije svega, a sukladno obećanju što sam ga dao u predizbornoj kampanji, izmijenili smo ustav i postavili temelje za državu koja će biti uređena i koja će funkcionirati kao parlamentarna demokracija. No, u kakvom smo mi stanju preuzeli tu državu i počeli je reformirati?
Najkraće rečeno – u žalosnom stanju. Vladala je opća nelikvidnost, država nije plaćala svoje račune, nevladine organizacije, osobito one koje su se bavile ljudskim pravima tretiralo se kao neprijatelje, a susjedne države kao nužno zlo s kojim ćemo imati veze samo onoliko, koliko ne možemo izbjeći.
Na međunarodnome pak planu, zbog nesuradnje s Haaškim sudom koji je – kojega li paradoksa – bio osnovan na hrvatski prijedlog, da bi sudio za ratne zločine počinjene u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija, Hrvatska je sama sebe dovela u izolaciju.
Dakle bilo je krajnje vrijeme za promjene!
Trebalo je uspostaviti vjerodostojnost, početi obnavljati dijalog, pa i međusobno povjerenje sa susjedima, trebalo je krenuti prema otvaranju puta u europske integracije i pripremati teren za uspostavu vladavine prava. Svjesno kaže: „otvarati put“ i „pripremati teren“, jer to nije išlo od jednoga trenutka na drugi, to je bio proces. Ne uvijek jednostavan, ne bez otpora, često mukotrpan i složen. U nekim elementima on traje još i danas.
Na polju gospodarstva red je bio uveden relativno brzo. Ne samo što se počelo redovno plaćati račune, nego se ušlo i u golemi infrastrukturni projekt izgradnje mreže autoputova koji su danas gotovo dovršeni i kojima dobrim dijelom zahvaljujemo što naš turizam u ovoj godini nije zabilježio gubitke.
Mnogo je teže bilo lomiti barijere u glavama, uvjeriti ljude da je dobro ono za što su im još jučer govorili da je loše, da fašizam nije dobar, čak ako se uz njega veže i pridjev „hrvatski“, da susjed ne mora trajno biti neprijatelj, čak ako je jednom to i bio, da se za počinjeni zločin mora snositi odgovornost, bez obzira na to koje je nacionalnosti bila žrtva, a koje zločinac, a da se svijet ne sastoji samo od Europe i od super sile s druge strane Atlantika.
Svjestan toga, postavio sam nekoliko odrednica svoje politike od kojih nisam odstupio ni u jednome trenutku.
Prije svega smatrao sam svojim zadatkom da reafirmiram antifašizam i da se svim snagama suprotstavim revidiranju novije povijesti na način da se pobjednike iz Drugoga svjetskoga rata dovodi u poziciju poraženih, a poražene da se naknadno proglašava nacionalnim herojima i pobjednicima.
Na tome sam ustrajao svih ovih 10 godina i mislim da sam u dobroj mjeri uspio. Još uvijek ne do kraja, jer otpora - koliko agresivnih, toliko i primitivnih - i dalje ima, ali procjenjujem da su ti koji pružaju otpor na najboljem putu da budu svedeni na ulogu koja im i pripada: marginalaca koji će s protekom vremena postajati sve beznačajniji.
Što se tiče rata u kojemu je Hrvatska izvojevala svoju neovisnost, napravio sam, ne dovodeći ni na koji način u pitanje njegovu legitimnost, korjenit zaokret u smislu da sam inzistirao na punoj i bezrezervnoj suradnji s Haaškim sudom. Hrvatska, naime, ima posebni ustavni zakon koji svakome njezinome građaninu takvu suradnju naređuje, ali do godine 2000. to se u praksi bojkotiralo. Ja sam tražio da se ono što je u Ustavnom zakonu zapisano – i provede.
I osobno sam dva puta svjedočio pred Haaškim sudom. Usput budi rečeno, neki me zbog toga i danas nazivaju izdajnikom.
Ustrajao sam na promjeni odnosa prema manjinama, osobito srpskoj, usprkos činjenici da se dio te manjine pobunio i da su u pobuni sa strane pobunjenika počinjeni strašni ratni zločini. No, govorio sam i ponavljao, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu: svaki zločinac ima ime i prezime, odgovornost za zločine treba individualizirati, a Haaški nam sud u tome pomaže i – na kraju – nema i ne smije biti kolektivne krivnje naroda, bilo kojeg naroda.
Danas Hrvatska ima jedan od najmodernijih i najnaprednijih europskih zakona o manjinskim pravima, predstavnici manjina sjede u našem parlamentu, što – međutim – ne znači da na terenu nema tu i tamo i dalje problema. Naši građani srpske nacionalnosti koji su izbjegli u završnim ratnim operacijama i kojima je Tuđman zlurado zaželio: sretan put, vraćaju se, a na našoj je jadranskoj obali sve više turista iz Srbije.
Potom sam inaugurirao regionalnu suradnju kao jedan od potpornih stupova hrvatske vanjske politike. Kada se to danas kaže, to zvuči sasvim normalno, no godine 2000. spomenuti regiju kao područje na koje će Hrvatska širiti svoje odnose, bilo je ravno svetogrđu. I tu sam barijeru uspješno probio, u nekim slučajevima uz podršku vlade, u nekima i bez te podrške.
Hrvatska sada uspješno surađuje sa svim susjednim zemljama, pa i s onima s kojima je bila u ratu, kao i s onima s kojima ima neke otvorene probleme. Ta se suradnja ne odbija uvijek istim intenzitetom i jednako uspješno, iz razloga o kojima sada nema potrebe govoriti, ali u svakome slučaju – regionalna suradnja postoji i prihvaćena je kao element naše vanjske politike.
I sada dolazi na red Europa, ona ista Europa koja nam je pred nosom zatvarala vrata zbog odnosa prema demokraciji, ljudskim pravima, manjinama i ratnim zločinima. Dosljednom politikom uspjelo nam je Evropu uvjeriti u svoju iskrenost i vjerodostojnost, što nam je najprije omogućilo da dobijemo status kandidata za članstvo u Europskoj uniji, a potom da započnemo pristupne pregovore koji su sada u završnoj fazi i za koje vjerujem da će biti okončani sljedeće godine.
Zašto sam toliko inzistirao na Europi, odnosno na ulasku Hrvatske u Europsku uniju?
Iz dva jednostavna razloga. Prvo, u Europi koja se ujedinjuje Hrvatska iz praktičnih i pragmatičnih razloga ne može ostati usamljeni otok – baš kao ni naši susjedi u regiji. I, drugo, tek ujedinjena Europa isključit će rat kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a život u miru, stabilnosti i sigurnosti – to je nešto što iznad svega želim i svojoj zemlji, i svim drugim zemljama i njihovim narodima.
Kao posljednje, otvorio sam Hrvatsku prema svijetu, inaugurirajući tezu kako se hrvatska vanjska politika ne iscrpljuje u ostvarivanju njezina dva prioriteta – u članstvu u Atlantskome savezu i Europskoj uniji. Usput da kažem: mi smo postali članica NATO ove godine s isključivom svrhom da ojačamo vlastitu sigurnost i da pomognemo u ostvarivanju sigurnosti drugih. Nikako – da bismo bilo koga ugrožavali! To posebno naglašavam.
Uveo sam, dakle, globalnu komponentu u našu vanjsku politiku. Tu sam se osobito zauzimao za intenziviranje odnosa s Ruskom Federacijom, ali i sa zemljama kao što su Narodna Republika Kina ili Indija. Pored toga tražio sam da se ispitaju i iskoriste mogućnosti da se Hrvatska vrati - u prvome redu na gospodarskome planu - u zemlje Trećega svijeta u kojima je bila prisutna dok je bila u sastavu jugoslavenske federacije.
I to je na putu da postane normalna stvar koja veliku većinu naših građana više ne čudi, iako je i tu još bilo otpora, pogotovo kada bih otišao, kao promatrač, na summit Pokreta nesvrstanih, što se ponekada posve neosnovano znalo tumačiti kao otklon od Europe.
I na kraju, ali nikako ne i najmanje važno: otvorio sam široku frontu borbe protiv korupcije. Vrlo svjesno govorim u prvome licu, jer sam pune četiri godine gotovo donkihotski inzistirao na tome da se počne razrješavati jedan notorni slučaj korupcije u javnim nabavama. Tek kada je to uspjelo, stvari su krenule, a otkako je došlo do promjene na čelu hrvatske Vlade stvorena je i politička klima u kojoj nitko ne postavlja iole ozbiljnije prepreke obračunu s korupcijom i organiziranim kriminalom.
Sve u svemu, uspjelo nam je u ovih deset godina, ponekada Vladi i meni zajedno, a ponekada i meni u savezu s onima koji su mi i dali mandat, dakle s građanima, početi mijenjati ne samo lice, nego i dušu Hrvatske. Već je i sam početak promjena bio proces, a promjene su – same po sebi – dugotrajan proces.
Što se mene osobno tiče, mogu reći da sam ih poticao, da sam otvarao nove perspektive, uvodio nove elemente. Mnogo sam toga započeo, neke od tih stvari doveo sam i do faze u kojoj su nepovratne, a s nekima će se ozbiljno morati ne samo baviti, nego i boriti i moj nasljednik.
Mnogo su me puta pitali koga bih želio vidjeti na svojem mjestu sljedeće godine i narednih godina. I uvijek sam odgovarao da ću to reći tek nakon prvoga kruga izbora, jer praktično je sigurno da ćemo imati dva. Toga ću se držati i ovdje.
Ipak, reći ću da svojoj zemlji koju volim i upravo zato što je volim, želim novoga predsjednika koji će biti svjestan njezinih antifašističkih temelja i koji se neće bojati na njima graditi, predsjednika koji će biti – ako je to moguće – još ustrajniji borac protiv korupcije od mene i – napokon – predsjednika koji će sačuvati, ali i dalje razvijati sve pozitivne tekovine protekloga desetljeća, desetljeća kojega sam s mnogo razloga nazvao desetljećem promjena.
Hvala vam na pozornosti!