Gospođe i gospodo,

cijenjeni posjetitelji,

poštovatelji djela našeg prijatelja Mike Tripala,

Ako se organizira okupljanje sa svrhom da se sjetimo ne samo ličnosti Mike Tripala jednoga od najvažnijih hrvatskih političara kako u vrijeme Jugoslavije, tako i u prvim godinama samostalne Hrvatske, nego da govorimo i o onome što je bio njegov životni cilj, može li biti nešto prirodnije od toga da govorimo o demokraciji u Hrvatskoj?

Demokratska Hrvatska, zasnopvana na temeljima antifašizma, ovo naglašavam: demokratska, antifašistička, a ne bilo kakva, to je bio cilj Mike Tripala, cilj kojega nije dočekao zbog objektivnih okolnosti, a potom i zbog bolesti, te smrti što ga je odnijela iz naših redova. No, svjedočio je početku puta prema tome cilju i dao mu je svoj neizbrisivi doprinos, najprije u Hrvatskoj narodnoj stranci, a potom - sve do smrti - na čelu Akcije socijaldemokrata Hrvatske, stranke koju mu sudbina nije dozvolila da razvije u ono što je ona mogla i trebala biti.

Nedavno smo obilježavali 25 godina demokracije u Hrvatskoj, polazeći od postavke da je demokracija uspostavljena formiranjem prvog višestranačkog Sabora. Dozvolite mi stoga da iznesem svoje poglede na prijeđenih četvrt stoljeća i da ujedno odgovorim i na pitanje: jesmo li mi prije 25 godina dobili demokraciju, ili smo tek krenuli putem prema demokraciji?

Uz rizik da se neki sa mnom i neće složiti, počeo bih s tvrdnjom kako prije četvrt stoljeća u Hrvatskoj nije uvedena demokracija kao da je netko okrenuo prekidač i uključio svjetlo. Tako se, uostalom, demokracija i ne uvodi. Demokracija je proces, nemojmo to nikada zaboraviti.

Da, istina je, prije 25 godina mi smo se opredijelili za demokraciju i pošli ne uvijek jednostavnim i lakim putem prema ostvarivanju toga cilja. No, da još malo zaoštrim svoju početnu konstataciju, reći ću i ovo. Taj cilj mi ni do danas nismo do kraja ostvarili. Imamo određene elemente bez kojih je demokraciju nemoguće zamisliti, ali samo ti elementi ne čine demokraciju.

Prisjetimo se: godine 1990. Hrvatska je imala prve višestranačke i slobodne izbore. I to je nesporno, baš kao što je nesporno da su slobodni višestranački izbori jedan od bitnih preduvjeta demokracije. Od 1990. svi su izbori u Hrvatskoj takvi. Moram, međutim, dodati da održavanje slobodnih, višestranačkih izbora ne znači i da je ostvarena demokracija, koliko god da se rado poseže upravo za tezom: imali su višestranačke izbore, znači - oni su demokracija. U svijetu to često možemo čuti, kada se želi dati legitimacija novim vlastima dovedenima na čelo država često i potpuno nedemokratskim metodama.

No, oni nakon toga provedu višestranačke izbore, pa se kaže: da, to su demokracije. Ja, međutim, tvrdim da se samo na osnovi činjenice održavanja takvih izbora, ova tvrdnja ne može postaviti.

Godine 1990. u Hrvatskoj je uveden - kroz višestranački sustav - politički pluralizam. Tako da mi danas imamo gotovo 150 stranaka, mnogo, čak i previše. Pluralizam u smislu zastupanja raznih političkih opcija također imamo, makar u znatno manjoj mjeri. Jer, naše su se stranke formirale u uvjetima nacionalne euforije, kada je bilo mnogo važnije da svaka ima prefiks "hrvatska", nego da imaju različite programe.

A politički pluralizam podrazumijeva i postojanje različitih političkih programa, kao - naravno - i mogućnost njihovog slobodnog iznošenja i zastupanja. Pogledamo li ključne stranke na hrvatskoj političkoj sceni, morat ćemo priznati da se one po programima, o praksi da i ne govorim, baš i ne razlikuju previše. Sve su to više ili manje stranke centra i desnog centra. Socijaldemokrati, ovakvi kakvi su danas, jedva da zaslužuju da ih se smatra ljevicom, pitanje je čak potpadaju li i pod kategoriju lijevog centra.

S druge strane, na desnom krilu imamo niz zaista desnih, pa i radikalno desnih, ponekada i jedva prikriveno neofašističkih strančica, koje dobivaju na važnosti samo ako se okupe oko stožerne desne stranke i tako ojačaju njezinu poziciju. Inače su zanemarive, koliko god da su potencijalno opasne, jer svojim idejama mogu kontaminirati mlade, nedovoljno obaviještene ljude.

Javljaju se i stranke koje aspiriraju na to da ih se smatra lijevima, ali moja je procjena da su sve one zapravo još uvijek u potrazi za svojim pravim identitetom. Lutaju  između ljevičarstva u kombinaciji s nacionalizmom, pa onoga izrasloga na idejama "zelenih", sve do političkih grupacija koje su posvećene jednom, relativno usko definiranom, u pravilu socijalnom cilju, pa na toj platformi koja prividno jest lijeva okupljaju i neke koji zaista spadaju u ljevicu, ali i neke koji su znatno bliže desnici.

Što time želim reći? Želim upozoriti na činjenicu kako Hrvatska još uvijek nema politički pluralizam zasnovan na izdiferenciranim, jasno definiranim, različitim i razgraničenim političkim platformama. Našim strankama nedostaju konkretni programi, ne mislim sada na ono što se pod tim imenom servira javnosti u vrijeme izbornih kampanja, nego na dugoročne, cjelovite programe koji bi nudili odgovore na pitanja: što određena stranka želi, s kojim ciljevima, kako ih namjerava ostvariti i na čiju podršku pri tome računa.

Dakle: što, zašto, kako i uz čiju pomoć.

To su ključna pitanja, no na ta pitanja naše političke stranke uglavnom ne odgovaraju. Umjesto toga, suočeni smo sa strankama koje su jako dobro shvatile sve prednosti vlasti i koje se bore za vlast kako bi te prednosti mogle ostvarivati. Zato i nije bez osnova kada se govori, a to često možemo čuti, da Hrvatska nema demokraciju, nego partitokraciju.

U takvim uvjetima i slobodni izbori nisu, odnosno sasvim sigurno nisu do kraja ono što bi u demokraciji morali biti: prilika da dobro informirani građani odluče, na osnovi ponuđenih programa, za koju će se političku opciju opredijeliti. Svi su naši dosadašnji izbori, govorim o parlamentarnim i lokalnim izborima, predsjednički su nešto drugo, bili izjašnjavanje "protiv", a ne izjašnjavanje "za". Ponavljam: svi redom.

Biračima je bilo dosta jednih, onih na vlasti i okretali bi se drugima, onima u oporbi, mada su razlike bile više prividne, nego bitne, sadržajne. Dakle, ne zato što su ove druge nužno htjeli, nego zato što one koji su do tada bili na vlasti više nikako nisu htjeli. Pa nije nimalo netočno reći kako su izborne pobjednike na vlast primarno dovodili njihovi prethodnici, a znatno manje slobodna volja građana, dobro inormiranih i motiviranih da - na osnovi programa - glasaju baš za njih.

I to je - po mojem mišljenju - velika mana našega sustava, odnosno jedan od ključnih pokazatelja da Hrvatska ni nakon 25 godina nije postala demokratski zrela država i društvo.

Činjenica je da se putem demokracije pošlo u uvjetima rata kojim je Hrvatska morala braniti svoju netom proglašenu neovisnost. Rat je bio izgovor i pokriće za što-šta apsolutno nespojivo s demokracijom, ali poštapalica "rat je", ili "takva su vremena" poslužila je mnogima kao pokriće: s jedne strane da opravdaju ono što su činili, a s druge - da zatvore oči pred pojavama pred kojima se oči nisu smjele zatvarati.

S ostacima i recidivima takvoga mentaliteta, takvoga načina promišljanja, borimo se i danas. To je svakodnevna pojava. Oni koji se boje mogućih sankcija zbog učinjenoga, ali i oni koji se stide priznati da su šutjeli, kada se šutjeti nije smjelo, uvjeravaju nas da je sve to "demokracija", pa tako svjedočimo bezočnim pokušajima da se demokracijom proglašavaju i bezakonje, i anarhija, i netolerancija, i isključivost, bilo nacionalna, bilo vjerska.

A sve to ide "pod firmom" ispravljanja grijeha iz vremena komunizma, slobode govora, prava svakoga da kaže što misli, odnosno - sažeto u kratku formulu - "ovo je slobodna zemlja". A ja vam kažem da zemlja u kojoj jedni mogu sve, a drugi se često boje i otvoriti usta, u kojoj jedni imaju sva prava, a drugi ne mogu ostvariti ni ona prava koja im jamči zakon, u kojoj se nekažnjeno može falsificirati povijest i širiti mržnja, kako bi se pogodovalo jednima, a zakidalo druge - takva zemlja nije slobodna.

Trebam li vas podsjećati na prizore što smo ih nedavno gledali na Trgu svetoga Marka u Zagrebu? I na neke izjave što smo ih čuli, uključujući i pred kamerama izrečeni poziv snagama reda da otkažu poslušnosti? I to je "prošlo" pod firmom demokracije, mada to s demokracijom nema nikakve veze. To je napad na demokraciju!

Upravo zato ne smijemo dozvoliti da postanemo robovi, a još manje taoci ispraznih formula, iza kojih se kriju opasne namjere. A to nam se događa.

Ne smijemo dozvoliti da mediji, odreda komercijalizirani, s izuzetkom javnog servisa koji je pošao pogrešnim putem oponašanja svojih komercijalnih konkurenata, ne smijemo - dakle - dozvoliti da mediji postanu rasadnici mržnje, netolerancije i povijesnog revizionizma. A i to nam se događa.

Ne smijemo dozvoliti da javna scena postane bojno polje na kojemu se neće sukobljavati argumenti i protuargumenti, nego uvrede, objede, laži i insinuacije na jednoj strani i blijedi i unaprijed na neuspjeh osuđeni pokušaji da se na njih odgovori metodom dijaloga. To nam se sve češće događa.

Ne smijemo dozvoliti da zatremo kulturu dijaloga, da bude zaboravljeno što znači "čuti i drugoga", zašto se kaže "najprije saslušaj, a onda odgovori". A to je postalo već redovno stanje.

I, što je apsolutno ključno, ne smijemo dozvoliti da zakoni važe za jedne, a ne važe za druge, da važe danas, a ne važe sutra, da važe ovdje, a ne važe ondje. Drugim riječima, ne smijemo dozvoliti selektivnu primjenu zakona, a ona je - usprkos određenim pozitivnim pomacima na tome području - još uvijek itekako prisutna. Ukratko: trebamo vladavinu prava, pravnu državu.

Tebamo sustav u kojemu se ne može dogoditi da čak i s vrha države čujemo poruku "ako se većina ne slaže sa zakonom, onda ga treba mijenjati". I to samo zato što se negdje pojavila skupina galamđija i sileđija kojoj su mediji, željni senzacija, dali prostor kakvoga ne zaslužuje. Zna se tko je i kako donio zakone, a zna se i tko i kako ih može mijenjati, odnosno donositi nove.

Trebamo sustav u kojem će biti ne samo nedopustivo, nego i kažnjivo da s vrha velike stranke čujemo poruku: "Ma kakav zakon! U pitanju su branitelji!" Tragično je za našu političku scenu i za demokraciju koja bi na njoj morala živjeti, da tek jedan biskup mora upozoriti kako bi branitelji trebali prednjačiti u provođenju zakona, a ne kršiti ih.

Trebamo sustav u kojemu ministar neće moći reći: "Znam da je nešto protuzakonito, mogao bih to zabraniti, ali neću".

Ulica ne donosi zakone, niti ih mijenja. Niti je ministar, bilo koji ministar, taj koji odlučuje hoće li neki zakon primijeniti, ili neće. Niti oporbeni čelnik može bilo koga izuzimati od primjene zakona. Dok je zakon na snazi, on mora vrijediti za sve, u svakome trenutku i u svakome dijelu Hrvatske. I od toga iznimke nema. Ako pristanemo na bilo kakve iznimke, pristali smo na smrt demokracije koja još nije ni sazrela, mada na njoj radimo već 25 godina.

Gledajući unatrag rekao bih da je nesumnjivi uspjeh našega društva to, što smo se opredijelili za demokraciju. Na osnovi toga opredjeljenja ostvarili smo i određene, ne male, uspjehe i pomake. To nam je i honorirano primanjem u Evropsku uniju.

Ali na putu ostvarivanja demokracije bilo je i propusta i promašaja, a najveći su ovi:

Nedovoljno se dosljedno i odlučno radi na poštivanju i realiziranju ljudskih, posebno manjinskih prava.

Višestranačje još uvijek nije urodilo pravim političkim pluralizmom.

Umjesto slobodnih medija gotovo bez iznimke dobili smo senzacionalizam i površnost.

 A umjesto civiliziranoga društva znanja i dijaloga imamo - na žalost - društvo nedovoljno i jednostrano informiranih, društvo netolerantnih u kojemu se prijeti revanšizmom i u kojemu snagu argumenata nerijetko zamjenjuje argument snage - uglavnom političke, ali ponekada i one druge.

Od stvaranja početnih uvjeta da se pođe putem prema demokraciji prošlo je 25 godina. Samo 25 godina. Pred nama i onima koji dolaze iza nas, još je puno posla.

Da je Miko Tripalo s nama, nimalo ne sumnjam da bi nam se u tome poslu pridružio.

Hvala što ste me saslušali!