Tuzla, 02.10.2015.
exPRH, počasni građanin Tuzle, 02.10.2015.
Gospodine gradonačelniče,
uvaženi predstavnici grada (i kantona?) Tuzle,
cijenjeni uzvanici, gospođe i gospodo,
Pripala mi je iznimna čast da budem proglašen počasnim građaninom
Tuzle, ali i da izreknem riječi zahvale u svoje osobno ime, kao i u ime svih koji su
danas ovdje primili priznanja – povelje Grada i plakete.
Vjerujem da govorim u ime svakoga nagrađenoga, kada kažem da smo
dirnuti priznanjima i da ih visoko cijenimo. Pogotovo zato što su to priznanja
grada Tuzle koji je i u najtežim vremenima nedavne prošlosti znao sačuvati ono
što je nekada činilo i što bi – po mojem dubokom uvjerenju – opet trebalo činiti
osnovu osne i Hercegovine, njezin duh.
Mislim, naravno, na toleranciju, na prihvaćanje različitosti, na odsutnost
bilo kakvog podvajanja po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.
Ljudi su različiti i upravo ta različitost čini bogatstvo ljudske vrste.
Nikome ne treba dozvoliti da nas prisiljava da budemo jednaki kao što je on, ali
ni mi svoje običaje i tradicije nikome ne smijemo nametati kao najbolje ili
jedino prihvatljive. Različitost je prirodna posljedica povijesnih kretanja, utjecaja
ove ili one civilizacije; ona svakako nije razlog bilo za zatvaranje u nacionalne
torove, niti smije biti razlogom da druge zatvaramo u takve torove ili geta.
Suživot, odnosno zajednički život u toleranciji i međusobnom
poštovanju, to je jedini izlaz iz vrtloga nacionalizma i uzajamne mržnje u koje
su nas bacili ratovi u kojima se raspala jugoslavenska federacija. A jedan od bitnih
preduvjeta takvoga zajedničkog života, oslobođenoga bremena prošlosti, jest i
suočavanje s istinom o toj prošlosti.
Istina često mnogima nije ugodna, nekima je bolna, a nije malo onih koji
od nje žele pobjeći naprosto negirajući činjenice. Ali – istinu se ne može
izbrisati i to je ono što bi trebali znati svi koji posljednjih godina tako uporno rade
na reviziji prošlosti. Trebali bi to znati, kako bi shvatili da im je napor uzaludan.
Možda će uspjeti zavesti jednu ili dvije generacije na pogrešan put, što je već samo
po sebi koliko tragično, toliko i opasno, ali u krajnjoj liniji neće uspjeti.
Jer, uvijek se pojavi netko tko pita: a što se to zapravo dogodilo?
I uvijek se nađu i dokumenti i svjedoci koji vjerodostojno mogu reći i
potvrditi što se zaista dogodilo. Pa istina izađe na svjetlo dana.
Svijest o tome nužno je potrebna ne samo u cijeloj Bosni i Hercegovini,
nego i u svim državama nastalim na području bivše Jugoslavije. Dok ta svijest
ne prevlada, sijači mržnje i podjela, nacionalne i vjerske netrpeljivosti imat će
slobodno polje djelovanja. U Tuzli ta svijest postoji i zato mislim da bi upravo
Tuzla u mnogim elementima mogla biti model kako za Bosnu i Hercegovinu,
tako i za druge zemlje jugoistočne Evrope.
Zahvaljujem još jednom u ime svih nagrađenih na visokim priznanjima, a
u svoje osobno ime na tome štu ću od sada – kada budem dolazio u Tuzlu – s
ponosom izadovoljstvom moći reći: idem u moj grad.
Hvala što ste me saslušali!