Ekselencije,

                  poštovani visoki uzvanici i gosti,

                  cijenjeni kolege suci,

Iznimna mi je čast što mogu sudjelovati u radu 16. međunarodne konferencije predsjednika vrhovnih sudova. A posebno mi je zadovoljstvo što po drugi puta mogu biti u krugu ove impresivne obrazovne ustanove. Zahvaljujem na pozivu i iskreno se nadam da ću svojim razmišljanjima na temu odnosa u svijetu, mira i poštivanja međunarodnoga prava moći, polazeći od toga da sam i političar, ali i pravnik, dati makar mali doprinos raspravi što ćete je voditi.

Počet ću s konstatacijom da se stanje u svijetu u proteklih godinu dana zabrinjavajuće pogoršalo. U istoj mjeri u kojoj se pogoršava situacija na međunarodnoj sceni, jača i trend nepoštivanja međunarodnoga prava. Jedno s drugim nužno rezultira sve većom opasnošću za mir u svijetu.

Svjedoci smo  rasplamsavanja novoga hladnog rata. To nije fraza, to je, osobito u Europi, realnost pred kojom se ne smije zatvarati oči. U isto vrijeme, a sada govorim ne samo o posljednjoj godini, nego o nekoliko proteklih godina, svjedočili smo pravim “križarskim pohodima” za ogrnutima plaštem borbe protiv diktatura i za uvođenje demokracije.

Istina je, srušeno je uz pomoć izvana, nekoliko autoritarnih režima, no istina je isto tako da je trajno destabilizirano nekoliko država u jednom neuralgičnom dijelu svijeta.

Istina je, napokon, i to da su vanjske intervencije za koje se tvrdilo da pomažu uvođenju demokracije, izravno potakle rađanje monstruma što je poznat pod imenom Islamska država, mada s islamom nema nikakve veze. Riječ je o terorističkoj organizaciji koja najgrubljom silom uvodi svoj poredak na područjima – za sada – Iraka i Sirije, ali čiji su zaluđeni i krvožedni sljedbenici aktivni i na području sjeverne Afrike.

Nedavno je njihovom žrtvom pao i jedan civil, građanin zemlje na čijem sam čelu bio deset godina.

I još je nešto nepobitna istina – da je politika razvijenih zemalja prema velikom dijelu Afrike i Azije, politika koju neki s prilično dobrim argumentima nazivaju neokolonijalizmom, dovela do siromašenja milijuna ljudi koji, zajedno s onima koji bježe od ratova raspirenih da bi se navodno promicala demokracija, u tisućama kucaju na vrata Europe, tražeći spas i osiguranu egzistenciju. A tisuće njih, uključujući i malu djecu, ginu u vodama Sredozemlja pri tome očajničkom pokušaju da se domognu europskih obala.

Mislim da treba sasvim jasno dovesti u pitanje legitimitet oružanih intervencija kojima se ruše vlade u drugim zemljama. Baš kao što bi – po mojem mišljenju – krajnje jasno i decidirano trebalo reći da nitko nema pravo proglašavati predsjednika ili vlast u nekoj drugoj zemlji nelegitimnim i “otvarati sezonu lova” na njih.

To s međunarodnim pravom nema ama baš nikakve veze.

Neporecivo je pravo svakoga naroda da svoj život uređuje onako kako smatra najboljim, pri čemu – suvišno je i spominjati – nijedan specifični oblik unutarnjeg poretka ne smije, naglašavam: ne smije dovesti u pitanje neke osnovne vrijednosti i tekovine razvoja civilizacije, poput ravnopravnosti svih ljudi, tolerancije prema drugima i drugačijima, ljudskih prava, manjinskih prava i da dalje ne nabrajam.

 No, bitno je da nitko nema pravo bilo kome, pod bilo kakvim izgovorom nametati poredak za kojega on smatra da je dobar, jer kod njega funkcionira. Ono što je dobro kod mojega susjeda, ne mora biti  dobro i kod mene. I često i nije. Svi to znamo iz  svakodnevnoga života, no kada su u pitanju međunarodni odnosi kao da tu životnu mudrost volimo zaboravljati.

Prošle smo godine na ovoj konferenciji u središtu pažnje imali novi svjetski zakon o pravima djeteta. Tema nije apsolutno ni na koji način izgubila na aktualnosti. Dapače, u kontekstu svijeta o kojemu govorim, patnje djece u ratovima što se rasplamsavaju, ali i snage koje stoje iza tih ratova, odnosno sudjeluju u njima, navode me na to da doslovno ponovim nešto, što sam upravo ovdje rekao prije godinu dana.

Citiram: Svjetski zakon o budućnosti djece mora biti djelotvorna brana svakome fundamentalizmu, jer fundamentalizam bilo koje vrste neminovno vuče prema natrag.

Fundamentalizam nikada ne otvara vrata budućnosti, ali često otvara vrata pakla za one koji ga slijede, kao i za one koji postaju njegovim žrtvama. Ako djeci želimo osigurati budućnost, moramo ih obraniti od svakoga fundamentalizma, vjerskog, nacionalnog, bilo kakvoga i bez obzira u kakvome se "pakovanju" nudi; završen citat.

U današnjem svijetu, napomenuo sam već, međunarodno pravo u sve većoj mjeri postaje žrtvom bezobzirne politike širenja interesnih sfera i ovladavanja, izravno ili neizravno, sve većim dijelom svijeta. Sile unipolarizma nikako se ne mogu pomiriti sa činjenicom da suvremeni svijet jest i da mora biti multipolaran. Euroatlantske integracije koje su zamišljene i pokrenute s hvale vrijednim ciljevima, idealima dapače, prijete da se pretvore o okoštale strukture u službi samo jedne politike, a to – svakim je danom sve očitije – nije politika mira.

Upravo zato potrebno je mobilizirati širom svijeta sve one snage koje jesu za mir, koje jesu za stabilnost, koje jesu za striktno poštivanje međunarodnoga prava. Zbog toga nezaobilazno je reafirmirati Ujedinjene narode koje se sve više gura na marginu, koje se sve više zaobilazi i zanemaruje. “Dolazeće sile”, zemlje BRICS-a, među kojima je i Indija tu bi mogle odigrati odlučujuću ulogu.

S time da bih dodao, kako u sve više prijetećim odnosima u svijetu, nije na odmet razmisliti ne samo o mogućnosti, nego i o potrebi revitaliziranju pokreta nesvrstanih u kojemu su Indija i Jugoslavija, čijim je dijelom tada bila Hrvatska, bile među osnivačima.

Moramo se vratiti nekim vrijednostima za koje smo mislili da smo ih nepovratno prihvatili i usvojili, a vidi se da – na žalost – nismo.

Kada to kažem, onda na prvome mjestu mislim na punu ravnopravnost subjekata međunarodnih odnosa; potom na načelo nemiješanja u unutarnje poslove drugih; zatim na striktno poštivanje deklaracija Ujedinjenih naroda, poput onih o pravima čovjeka i o pravima djece; u tome kontekstu moramo, ponovit ću još jednom, napraviti odlučujući zaokret i u tretiranju Ujedinjenih naroda.

Svjetska organizacija ne smije se svesti na debatni klub čije će se odluke uzimati u obzir samo onda kada nekome odgovaraju i samo one koje nekome odgovaraju.

I, napokon, kada govorim o vrijednostima i institutima kojima se trebamo vratiti, onda svakako mislim i na mirno rješavanje sporova, na rješavanje konflikata pregovorima, a ne oružanom silom i – u tome kontekstu – na reafirmiranje arbitraže kao prokušanog sredstva za rješavanje sporova u kojima strane u sporu nisu u stanju – iz kojih god razloga – same doći do rješenja.

Moram, međutim, spomenuti da moja zemlja, Hrvatska, ima upravo s arbitražom i jedno neugodno iskustvo. Kako su raspadom jugoslavenske federacije granična pitanja između novih država ostala otvorena, jer granice između nekadašnjih federalnih jedinica nisu bile ništa drugo nego administrativne granice, bili smo nakon niza godina prisiljeni potražiti rješenje otvorenog pitanja granice na moru sa susjednom Slovenijom kroz arbitražu.

Model je predložila Europska komisija, mi smo prihvatili, ali nedavno je dokazano kako je druga strana na nedozvoljen način pokušavala utjecati na odluke arbitara i kako je naknadno ubacivala dokumente u postupak. Hrvatska se zbog toga povukla iz arbitraže, smatrajući je kontaminiranom.

Iznosim taj primjer ne da bih doveo u pitanje institut arbitraže, nego da bih naglasio potrebu njegove zaštite od zloupotreba koje ga mogu kompromitirati, a mislim da upravo ovaj auditorij vrlo dobro razumije o čemu govorim.

Na kraju, pokušat ću rezimirati.

Susrećemo se u jednom opasnom vremenu, u vremenu koje traži da se dobro razmisli kako dalje, da se prekine s praksom koja prijeti da postane dominantna, da se prekine s kršenjima međunarodnoga prava i da se vratimo na put mirnog rješavanja sporova i ravnopravnih odnosa na međunarodnoj sceni.

Veliki zadaci i veliki zahtjevi, ali dužni smo barem prema njima težiti.

Dužni  smo to onima koji dolaze nakon nas, uključujući i tisuće učenika, odnosno studenata ove zaista impresivne škole koja je domaćin našega susreta. Moramo se prisjetiti da su milijuni ljudi u Drugome svjetskom ratu izgubili živote, nadajući se i vjerujući kako rata nikada više neće biti.

Iznevjerili smo ih i na putu smo da ih potpuno iznevjerimo.

Šansa da to popravimo još postoji, ali svakim danom sve je manja. Iskoristimo je, dok još možemo.

Opravdajmo žrtve svih koji su pali u ratovima, vjerujući kako ratova više neće biti. Gradimo svijet u kojemu mlade generacije neće upoznati užase rata.

Dokažimo da našu civilizaciju, civilizaciju ljudskoga roda, s pravom nazivamo civilizacijom.

Otvorimo vrata svijetu mira, ravnopravnosti i poštivanja prava.

Hvala što ste me saslušali!