Rado ću iskoristiti priliku da – prije nego što otvorimo razgovor – u najkraćim crtama iznesem svoje poglede na odnos Bosne i Hercegovine i Evropske unije. I mislim da je dobro što se svatko od nas, panelista, može – da tako kažem – pozicionirati u temu. Uvjeren sam da će to olakšati razgovor što slijedi, ali i usmjeriti ga prema onome što je bitno. Kada smo kod bitnoga, rekao bih da ne smijemo zatvarati oči pred nekim činjenicama koje nam se mogu i ne sviđati, ali s kojima se moramo suočiti. Prva je da približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji ide presporo, mnogo sporije no što je i moglo, i moralo ići. Druga je da prvenstvena odgovornost za tu sporost leži na Uniji, ali da je nemoguće ne vidjeti i objektivnu suodgovornost Bosne i Hercegovine. A treća je da je Evropska unija danas u dubokoj krizi i da definitivno nije više ono što je bila kada smi svi mi u regiji među prioritetne ciljeve naših vanjskih politika upisivali ulazak u EU. Bruxelles, ali ne i samo on, dao se zavarati prividom demokracije koji je stvoren na osnovama Daytonskih sporazuma, održavanjem slobodnih, višestranačkih izbora i unutarnjim uređenjem za koje je od samoga početka, dakle prije dva desetljeća, bilo jasno da je nefunkcionalno, ali koje su njegovi arhitekti čuvali i branili kao „svetu kravu“. Dakle, smatralo se kako je u Bosni i Hercegovini više-manje sve u redu, a nije se vidjelo da samo spremnost na mijenjanje Daytona i ubrzano uvlačenje u proces pristupnih pregovora za Uniju mogu popraviti smjer kojim se stvari kreću. Što se tiče suodgovornosti Bosne i Hercegovine, tu u prvome redu mislim na vladajuće elite, kako na razini države, tako pogotovo na razini entiteta. Ova je zemlja propustila bezbrojne prilike da se predstavi kao zemlja – problem, što ona – na žalost – i jest, i da jasno kaže kako joj je članstvo u Uniji potrebno i zato, što će samo kroz pristupne pregovore dobiti šansu da krene putem funkcionalnosti. Da budem do kraja jasan. Unija s jedne strane nije bila zainteresirana za brzo otpočinjanje pregovora s BiH, jer je Dayton funkcionirao, što znači nije se pucalo, ali s druge strane i zato što je ipak vidjela da BiH, takva kakva je danas, donosi pregršt problema i otvorenih pitanja, i to na područjima što su u EU davno riješena (ne moram ići dalje od famoznog slučaja Sejdić – Finci). I, da, što se same Evropske unije tiče, ona jest u krizi i sve govori u prilog zaključku da su neke od njezinih ključnih vrijednosti zaboravljene, odnosno gurnute u stranu. Njezina je privlačnost sigurno manja no što je bila prije deset godina. Ali – postoji li alternativa? Odgovorno tvrdim da ne postoji! Kao netko tko je deset godina bio na čelu jedne od susjednih država i tko je iskreni prijtelj Bosne i Hercegovine, mogu reći ovo: u interesu je cijele regije i svih susjednih zemalja da i Bosna i Hercegovina, kao i one regionalne zemlje koje to još nisu, u što kraćem vremenu postanu članice Evropske unije. Ne zato da bi je opteretile svojim problemima, nego zato da bi te probleme skinule s vrata tokom pristupnih pregovora i uz pomoć Unije. Kriza unije nije razlog da se odustane od evropskih ambicija i aspiracija. Upravo suprotno: to je prilika da nove članice reafirmiraju one vrijednosti na koje se – čini mi se – zaboravilo. U tzv. izbjegličkoj krizi svjedoci smo, doduše, suprotnog ponašanja, gdje neke nove članice guraju Uniju još dalje od načela humanosti i solidarnosti bez kojih je ona nezamisliva. No, ponavljam, to je samo razlog više da se od Unije ne odustaje. Zaključit ću: Bosni i Hrcegovini mjesto je u Evropskoj uniji. Što prije to shvate u Bruxellesu, ali i u Sarajevu, a pogotovo u Banja Luci i Mostaru, to bolje.