Predsjedniče Mesić, velika migracija zahvatila je Europu. Dok su neki posegnuli za žicom, Hrvatska se dostojanstveno nosi s cijelom situacijom. Kako to da Hrvatska može, a Mađarska i ostale “žica-države” ne mogu?

Naravno, da svi mogu. Stvar je samo u tome da se mnogima čini kako je lakše liječiti simptome, nego se uhvatiti u koštac s uzrocima. Osim toga, desnica, a ona jača širom Evrope, osobito u njezinome istočnom dijelu, voli pribjegavati metodama policijske države, bodljikavoj žici, zaprekama na granici, vojnicima i bornim kolima uz graničnu crtu. Ponosam sam što hrvatska vlada ni u jednome trenutku nije pribjegla takvim metodama, nego se – nakon prvih nekoliko dana nesnalaženja – zaista dobro organizirala i upravo uzorno i humano ponašala u izbjegličkoj krizi. Naglašavam ovo: izbjegličkoj, jer je inzistiranje na riječi “migrant”, a toga ima i u hrvatskom političkom vrhu, krajnje licemjerno. Mogranti su ljudi koji iz razno-raznih razloga  mijenjaju mjesto boravka, sele. A ovi nesretnici koji već mjesecima prolaze kroz Hrvatsku ne sele, oni bježe, kako  bi se spasili od rata i posljedica ratova, kako bi pobjegli od razorenih ekonomija u kojima je uništena njihova egzistecijalna osnova.

Neke članice Europske unije još uvijek se teško nose s ekonomskom krizom, oporavak se sporo odvija, sad je na red došla velika migracija, potom napadi u Francuskoj i to drugi u manje od godinu dana. Što je to trulo u staroj Europi? Svi osjećamo nešto, ali nitko ne može ili ne želi reći što točno.

Riječ je zapravo o cijelome svijetu, ali – u redu –ograničit ću se na Evropu, ili kako vi kažete – na staru Evropu. U osnovi su dvije stvari. Prvo, neoliberalni model na kojemu se tvrdoglavo ustrajava dokazano se pokazao istrošenim i nesposobnim da pruži zadovoljavajuće odgovore na izazove današnjice. Kada kažem: zadovoljavajuće odgovore, onda mislim iz perspektive građana. Taj model spašava sebe, a na račun građana. To na dugi rok neće ići. Druga je stvar koja se sada bjelodano pokazala da je ujedinjena Evropa, a vjerujte mi da mi je žao što to moram reći – sve prije nego ujedinjena. Ona nije adekvatno reagirala na ekonomsku krizu, a u izbjegličkoj krizi pokazala se potpuno nedoraslom i nespremnom, nesposobnom da prihvati, čak i da formulira zajedničku platformu djelovanja. Treba, dakle, shvatiti kako je neoliberalni model potrošen i kako u modelu i u načinu funkcioniranja Evropske unije nešto treba hitno i  korjenito mijenjati. Inače ćemo biti suočeni s rizikom da se jedan milenijski projekt u kojega su vjerovale generacije vrati na ono sa čime je počeo, na zajedničko  evropsko tržište. Današnji je svijet, međutim, takav da će Evropa izgubiti i ulogu, i značenje, bude li se svela samo na zajedničko tržište. A s terorizmom ćemo morati naučiti živjeti. To je zlo što ga nije moguće iskorjeniti od danas na sutra, pogotovo što nema spremnosti da se okrenemo njegovim stvarnim uzrocima.

Francuska je članica NATO saveza. Očito ni taj savez nije garancija sigurnosti? Spava li taj savez ili je prezaposlen?

NATO je bio, odnosno trebao je biti garancija sigurnosti zapadne, demokratske Evrope , u desetljećima hladnoga rata. Ta je njegova uloga s kolapsom sustava što smo ga zvali socijalisitčkim, u istočnoj Evrpi, s raspuštanjem istočnog vojnog saveza - Varšavskog ugovora - i s disolucijom Sovjetskog Saveza, prestala. NATO je, međutim, opstao i tražio je novi smisao svojega postojanja. Što se nas na jugoistoku Evrope tiče, nama je članstvo u Atlantskome paktu korisno, s obzirom na to da regija nakon kravvog raspada jugoslavenske federacije još uvijek nije potpuno stabilizirana, niti su odnosi među nekadašnjim saveznim jedinicama, a danas neoisnom državama, takvi kakvi bi trebali biti. Dakle, u odnosu na nas nekadašnja funkcija garanta sigurnosti još postoji. U ostatku svijeta, međutim, NATO se sve više profilira kao udarna pesnica politike izvoza demokracije, a to nije dobro, niti je ta politika igdje urodila željenim plodovima. Dakle: NATO je prezaposlen, ali ja bih volio da se “prekvalificira”.

Kod nas Katolička crkva ima velik utjecaj na javnost. Kaptol i biskupi sve su militantniji govori su im jasno prožeti mržnjom prema svima koji ih krivo pogledaju. Gubi li Hrvatska sekularnost?

Još ne gubi, ali mogla bi je izgubiti, ako se trend što ste ga točno opisali nastavi. Vjera jest i mora ostati privatna stvar svakoga čovjeka. Što ću ja vjerovati, u koju ću bogomolju ići, hoću li uopće vjerovati u neko vrhunaravno biće, to je moja stvar. I samo moja. A država je servis na službi svim njezinim građanima, bez obzira na nacionalnost ili vjeru. Njome upravljaju oni koje građani izaberu na slobodnim, demokratskim izborima. Crkvene dostojanstvenike, za razliku od toga, postavlja Vatikan. Mnogo puta sam do sada rekao, ali ponovit ću još jednom: sekularizam je neodvojiv od demokratskog karaktera države. A svakome bi građaninu trebalo biti slobodno birati kojoj će crkvi, odnosno vjeri pristupiti, baš kao što bi građani-vjernici trebali kroz posebni porez financirati svoje crkve. Izravno miješanje crkve, bilo koje, u politiku, pogotovo kroz propovijedi s oltara, ali i kroz razne poslanice ili priopćenja ovih ili onih komisija, apsolutno je neprihvatljivo.

Povijesni revizionizam koji je počeo 90-tih te koji traje i danas od narodnooslobodilačke borbe i antifašizma stvorio je narodnog neprijatelja. Smatrate li da se vrednote  i istina o NOB-u može spasiti? Na koji način?

Naravno, da ih se može spasiti i to tako da se trend povijesnog revizionizma preokrene. Da se vratimo činjenicama i provjerenim podacima, uz odustajanje od legend, mitova i laži. Sve se to može, ali za tako nešto mora postojati politička volja. Nje nema, ili je barem nema u dovoljnoj mjeri. U četvrt stoljeća njezinoga postojanja u Hrvatskoj je manifestirana politička volja da se povijest prekraja i da se poviješću manipulir u političke svrhe, odnosno nedostatak političke volje da se takvj raboti stane na kraj. To nas je dovelo u predvorje fašizacije zemlje kroz puzajući proces koji traje godinama i koji je nakon prestanka mojega predsjedničkog mandata primjetno dobio na snazi. Ako mu se ne odupremo, i to kranje odlučno, gorko ćemo požaliti.

Kažu da je Stipe Šuvar bio posljednji bastion ljevice. Ima li na ljevici nasljednika Šuvara?

Na lijevom spektru društvene scene ima, svakako, pojedinaca koji su ljudi od formata i integriteta. Pratim ih sa zanimanjem i simpatijama, no čini mi se da se njihov glas nedovoljno i relativno rijetko čuje u javnosti. Stipe Šuvar koji je bio moj studijski kolega, bio je doista neka vrta posljednjeg bastiona ljevice, barem one ljevice koja nije izgubila vjeru u mogućnost uspostavljanja boljeg i pravednijeg svijeta i koja nikada nije zaboravila kako je njezin primarni zadatak borba za prava čovjeka koji živi od svojega rada.

Na političkoj sceni ste aktivni više od 20 godina. Puno ste putovali po svijetu, a putujete i danas. Kako svijet danas gleda na Hrvatsku?

Gledaju nas još uvijek kao na tzv. tranzicijsku zemlju, mada smo mi razdoblje tranzicije već poodavno “prerasli”. Gledaju nas kao postsocijalističku zemlju, izjednačavajući nas često sa zemljama istočnoga bloka, što je fundamentalno pogrešno i netočno. I gledaju nas, naravno, kao ne članicu NATO i Evropske unije čiji se glas, to je barem moj dojam, u obje te integracije ne čuje još dovoljno glasno. Niti se moramo, niti smijemo bojati činjenice da smo mala zemlja. A ponekada mi se čini kao da se toga bojimo i da nam na svjetskoj sceni nedostaje samopouzdanja.

Koji je od svjetskih čelnika ostavio najveći dojam na Vas dok ste obnašali dužnost

predsjednika i zašto?

Teško mi je izdvojiti jednoga, a mislim i da ne bi bilo pravedno prema drugima. Imao sam vrlo dobre odnose sa čelnicima Kine i Rusije, sastajao sam se s dvojicom američkih predsjednika, s dva njemačka predsjednika i s dvoje njemačkih kancelara, s dvojicom franncuskih predsjednika, sa čelnicima Izraela, i da dalje ne nabrajam. Svi su oni imali svoje kvalitete i doista ne mogu izdvojiti jednoga za kojega bih bez zadrške mogao reći da je na mene ostavio najveći dojam. No, ako biste me pitali koji je od njih bio najmudriji, mislim da ne bih pogriješio ako bih rekao da je to bio izraelski predsjednik Shimon Peres.

Kontaktiraju li Vas aktualni političari za savjete?

Povremeno kontaktiram s nekima od političara na hrvatskoj političkoj sceni. Ne bih rekao da traže od mene savjete. Razgovaramo i izmjenjujemo mišljenja. Ako im moje dugogodišnje iskustvo može tu i tamo pomoći, to me veseli. A u svijetu me svako malo zovu na međunarodne skupove, ili da održim predavanje na neku od aktualnih tema. Njih očito zanima što mislim i što im imam reći. Ponekada pri tome srećem i aktualne političare, češće one bivše – poput mene.

Kako sada ocjenjujete, vraća li se Hrvatska pod pokroviteljstvom Predsjednice fašizaciji?

Već sam vam rekao što o tome mislim. Fašizacija je realna opasnost, ona je trend kojega se ne može ne primijetiti, ali ne bih rekao da se ona događa pod pokroviteljstvom Predsjednice. Ona bi svakako morala biti svjesna te opasnosti i upozoravati na nju, pa i suprotstavljati joj se. Takve poteze, barem za sada, ne vidim.

Nećemo Vas pitati najbolji ili najlošiji potez kao Predsjednika jer je to uobičajeno pitanje, ali je li istina da ste bježali od svog osiguranja? Pa zašto Predsjedniče?

Ne, od osiguranja nisam bježao, jer bi to bilo neodgovorno i prema funkciji koju sam obnašao, ali i prema ljudima kojima je bila povjerena briga za moju sigurnost. S osiguranjem sam uvijek bio u dobrim odnosima i nastojao sam da bude što manje primjetno i da ni na koji način ne ometa moj kontakt s građanima. Razumjeli su što od njih očekujem i tako su se i ponašali.

Možemo li očekivati memoare predsjednika Mesića?

Ako odgovorim s: možda, mislim da sam Vam dovoljno rekao.