Tema: “Predsjednička perspektiva: Hrvatska i sile geopolitike i geoekonomije“

Razumijevanje   svijeta u kojem živimo  važno je za Hrvatsku iz puno razloga. S druge strane stjecanje pouzdanog znanja o tome  tko  i što stoji u pozadini međunarodnih  događaja koji ugrožavaju stabilnost svijeta i stabilnost Hrvatske težak je posao za znanstvenike, medije, ali  i za političke lidere.

Ovo predavanje bavi se odnosima Hrvatske sa susjednim zemljama, njezinim  ponašanjem prema glavnim silama svijeta te njezinim reakcijama na aktualne događaje u svjetskoj politici i ekonomiji.

Stanje u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima  prije svega oblikuju vrijednosti i interesi supersile Amerike, globalne ekonomske sile Kine, velike energetske sile Rusije kao i interesi tradicionalnih europskih sila kao što su Njemačka, Velika Britanija i Francuska.  

Hrvatska pripada  srednjoeuropskom i sredozemnom krugu, a većina svjetskih enciklopedija ubraja je u regiju koja obuhvaća Balkanski poluotok. Uz naziv jugoistočna Europa koriste se i drugi  nazivi kao Balkan, jugoistok Europe, Zapadni Balkan.

Podsjetio bih vas kako je početkom devedesetih Hrvatska bila dio svijeta gdje su se  vodile oružane borbe za teritorije i granice. U to vrijeme bio sam predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije. Hrvatska se morala, kao država u nastajanju, suprotstaviti geostrateškim interesima i geopolitičkim koncepcijama velikih sila na području jugoistočne Europe  te  imperijalnim ambicijama Srbije koju je pokušaj  da vodi regionalnu geopolitiku na kraju skupo koštao.

U rješavanje ratnih sukoba na prostoru zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije uključila se Amerika, Rusija, UN, NATO i Europska unija. To je dalo globalnu dimenziju tom sukob. Amerika je na Balkanu, prvi put nakon hladnog rata, demonstrirala svoju novu poziciju globalne supersile u odnosu na Europsku uniju, Rusiju i Kinu, a NATO je prvi put djelovao napadački. Predsjednik Clinton donio je odluku o napadu NATO-a na Srbiju i Kosovo na principima humanitarne intervencije, a ne na principima tradicionalnog međunarodnog prava.

 Prošlo je više od dva desetljeća ekonomskog povezivanja i integriranja no pitanje granica, na žalost,  i dalje  ima utjecaj na političke odnose u jugoistočnoj Europi bez obzira na brojne sporazume o slobodnoj trgovini, članstvima u Europskoj uniji i NATO-u.

Možemo ustvrditi  kako je pitanje granica  uvijek  moderno i to ne samo u jugoistočnoj Europi nego i u samoj Europskoj uniji koja je danas  suočena s izazovima redefiniranja Schengena, odnosno  svojih vanjskih granica.

Hrvatska je suočena s teritorijalnim ambicijama Slovenije kojoj je cilj oblikovanje morske granice s Hrvatskom iz perspektive slovenskih nacionalnih interesa. Dogovor da se taj problem riješi pomoću međunarodne arbitraže je propao. Slovenija je i postavljanjem žice sa žiletima, s ciljem da zaštiti svoj teritorij od migranata iz Srednjeg Istoka i ostalih dijelova Azije, dovela u pitanje kopnenu granicu s Hrvatskom. Ponašanje Slovenija pokazuje da država može imati tržišnu ekonomiju, demokraciju, biti uključena u EU i druge međunarodne organizacije,  ali da je zbog granice sa susjedima u svakom trenutku spremna dati prednost geopolitičkim vrijednostima nad geoekonomijom.

I u  drugim dijelovima jugoistočne Europe pitanje teritorija ili naziva državnog teritorija, kao u primjeru Grčke koja  Makedoniji osporava naziv države, nije riješeno.  Prijetnje Republike Srpske izlaskom iz Bosne i Hercegovine i mijenjanjem granica nisu prestale. Nastanak Republike Kosovo  Srbija i danas tumači kao napad na njezin teritorijalni integritet. To su samo neki od primjera kojima je u pozadini geopolitika i  koji  dugoročno mogu predstavljati izvore nestabilnosti u regiji bez obzira na postojeće  tkivo ekonomske regionalne međuovisnosti. Državama su ekonomski interesi važni, ali uvijek postoji mogućnost njihovog odbacivanja u korist geopolitičkih interesa  kao što su promjena granica, kontrola rijetkih resursa i slično.

Za sada prevladava ekonomska suradnja no stanje u jugoistočnoj Europi u nekom trenutku može ponovno postati nestabilno ne zbog politika velikih svjetskih sila nego neriješenih  teritorijalnih pitanja. Hrvatska mora voditi računa i o toj vrsti izazova njezinoj stabilnosti.

Želio bih također naglasiti da povijesna  i geografska pripadnost Hrvatske Balkanu nije poništena ulaskom Hrvatske u NATO i Europsku uniju.

Američki potpredsjednik Joe Biden  kategorizirao je Hrvatsku kao državu koja je sposobna postaviti regionalnu agendu za  širenje i očuvanje ekonomske i druge stabilnosti zemalja na prostoru Zapadnog Balkana. Iz američke perspektive Hrvatske je dakle zemlja koja ima unutarnje kapacitete i snage za stabiliziranje odnosa u regiji. Ta kvaliteta je važno obilježje zato što se ona zemlja koja ima moć širenja mreža stabilnosti i snagu povezivanja  može afirmirati u svjetskoj politici kao sposobna država, a da  nije ekonomska i vojna sila.

Pozitivno je da i Hrvatska 2015, vidi samu sebe kao vođu zemalja jugoistočne Europe u procesima stabilnosti i razvoja što je velika promjena u odnosu na 1990-te kada su neke snage inzistirale  da je Hrvatska zemlja bez regije.

Samo da bi to regionalno vodstvo postalo realno provedivo Hrvatska treba  napokon definirati svoju regionalnu koncepciju vanjske politike te konkretne projekte koji će svim zemljama u regiji garantirati prosperitet i stabilnost. To je put koji je pred nama i koji može  unaprijediti mjesto Hrvatske u međunarodnim odnosima i stvoriti joj kod velikih sila poziciju zemlje važne za regionalnu sigurnost. Američko, kinesko i  rusko vanjskopolitičko ponašanje  u velikoj mjeri daje važnost projektima koji povezuju svijet preko trgovine i drugih oblika suradnje.

Postoje i  mnogi drugi načini na koji Hrvatska može utjecati na rast svoje važnosti u međunarodnim odnosima i voditi politiku u korist svojih nacionalnih interesa.

Iz globalne perspektive  Hrvatska nije zemlja koja ima vojne i ekonomske snage utjecati na  globalnu politiku, ali se pokazalo da  globalna politika ima snage utjecati na Hrvatsku. Što znači da Hrvatska mora usmjeriti svoj vanjskopolitički pogled i izvan Europe.

Pored toga vanjska politika Hrvatske ne treba biti poslušno slijeđenje interesa velikih ekonomskih i sigurnosnih blokova, odnosno Europske unije i NATO-a. U tim blokovima prevladavaju članice koje puno puta svoje nacionalne interese  stavljaju ispred europskih  i globalnih. To je logično ponašanje.

Hrvatska bi i sama morala staviti svoje interese na prvo mjesto u odnosu s drugim zemljama. Zatim, nije samo dovoljno govoriti u EU ili potvrđivati dogovore i zakone koji su pripremljeni iza scene. Potrebno je pregovarati i utjecati.

Na primjerima  ponašanja Hrvatske prema ratu u Siriji,  u krizi Rusije i Ukrajine, u pitanjima Palestine moguće je vidjeti da je sposobnost Hrvatske da  vodi svoju vanjsku politiku i razvija državničko ponašanje u međunarodnim odnosima krhka. Hrvatska je sama sebe podcijenila i ograničila.

Češka nije velika sila, ali je u Siriji i nakon 2011. do danas ostavila  ambasadu otvorenom. Sigurno da je bila pod pritiskom SAD i EU da zatvori ambasadu, ali to nije učinila, jer želi voditi svoju politiku. Hrvatska je imala veće ekonomske interese u Siriji od Češke, ali ih nije zaštitila. Puno je izgubila jer nije imala svoju politiku za Srednji istok.

Politika prema Rusiji  također je štetna za ekonomske interese Hrvatske. Njemačka nije prekinula svoje veze s Rusijom i nastavila je dogovore o izgradnji Sjevernog toka dva.

Hrvatska je  dio prostora svijeta koji se u svjetskoj politici  nakon kraja 1990-ih percipira kao regija koja  ne može imati bitnu ulogu  u sukobljavanju  političkih interesa svjetskih sila, na kojem se više ne može postići svjetska diplomatska karijera.

Međutim, činjenice govore nešto drugo: interes oblikovanja smjera balkanske politike i dalje je prisutan u izvršnim strukturama SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, Turske.

Proglašenje neovisne države Kosovo 2008. zbog suprotnih  reakcija  Amerike i Rusije na taj događaj vratilo je jugoistok Europe u arenu svjetske politike.

Pitanje članstva Crne Gore u NATO-u također  pokazuje da jugoistočna Europa nije prestala biti prostor razlike među svjetskim silama.  Velike sile Zapada ulazak Crne Gore u NATO vide kao događaj koji će povoljno utjecati na političku, vojnu i ekonomsku stabilnost u regiji, a Rusija to članstvo objašnjava  kao ugrožavanje stabilnosti poretka u Europi  u korist politike širenja NATO-a na Balkanu.

Posljedice tzv. Arapskog proljeća i rata u Siriji imaju utjecaj na Hrvatsku i odnose u jugoistočnoj Europi. Na primjer, nepostojanje regionalne suradnje u pitanju prolaska izbjeglica iz Sirije i drugih nestabilnih zemalja Azije kroz regiju uzrokovalo je višednevni  spor Hrvatske i Srbije koji je pokazao kako  velike ekonomske štete mogu nastati od zatvaranja granica.

Širenje terorizam ISIS-a   u pravcu Europe otvorilo je 2015. na novi način pitanje sigurnosti Hrvatske i država jugoistočne Europe. Nismo bili zainteresirani za terorizam u Iraku, Nigeriji, Siriji, Jemenu, dok on nije  postao zainteresiran za nas.

NATO-ov strateški koncept za jugoistočnu Europu bio je devedesetih godina orijentiran na međunacionalne sukobe, a od početka 21. stoljeća na sprečavanje da se taj prostor pretvori  u utočište za teroriste.  Danas se posebno osjetljivim na djelovanje terorista čine prostori Bosne i Hercegovine, Sandžak u Srbiji, zapadna Makedonija i Kosovo. Međutim, ispada da su terorističke ćelije ISIS-a aktivnije u Bruxellesu, koji je sjedište NATO-a i Europske unije, nego u ovom dijelu Europe.  

Ne želim time reći  da Hrvatska i  zemlje iz njezinog bližeg i daljeg susjedstva  nisu izložene opasnostima od terorizma ISIS-a nego da živimo u svijetu  u kojem  nestabilnost nije više vezana za tradicionalne prostore nesigurnosti svijeta kao što je uvijek bio Balkan te da  naizgled geopolitička pitanja imaju u pozadini geoekonomske  interese i obrnuto.

I na kraju bih želio istaknuti kako je moja predsjednička perspektiva od 2000. do 2010. kao i u proteklih pet godina mog vanjskopolitičkog djelovanja bila  usmjerena na razvijanje ekonomskih odnosa Hrvatske na razini regije, Europe, Rusije i Azije i u tom smislu je bila apsolutno geoekonomska.