Drago mi je što sam danas s vama, u predvečerje Dana antifašističke borbe, velikog i značajnog praznika cijele Hrvatske i svih njezinih građana.

         Znam da neki tako ne misle, ali – kada bi razmislili, kada bi se suočili s povijesnim činjenicama – morali bi priznati da današnje samostalne Hrvatske ne bi bilo, da nije bilo Narodno-oslobodilačke borbe. I onda bi shvatili da je 22. lipnja i njihov praznik, doista praznik svih nas.

         Ja, naravno, ni na koji način ne umanjujem značenje Domovinskog rata i žrtava koje su pale u njemu. Ono što hoću reći je sljedeće: da Hrvatska nije postojala kao država, iako federalna jedinica, unutar Jugoslavije, naši branitelji ne bi imali što braniti u trenucima sučeljavanja s Miloševićevom agresijom.

         Mislim da je to potrebno reći, ponoviti, upravo danas, pogotovo s obzirom na društvenu klimu kakva je stvorena u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina. Obilježavajući Dan antifašističke borbe, mi potvrđujemo svoju privrženost antifašizmu – ne kao političkoj, ili stranačkoj opredijeljenosti, nego kao ljudskom, slobodarskom i demokratskom opredjeljenju.

         A kada odajemo počast žrtvama fašizma i slavimo antifašističke borce, mi ne glorificiramo društveni sustav nekadašnje jugoslavenske federacije. Ne, mi samo potvrđujemo da i dalje čvrsto stojima na jednome od temeljnih kamena na kojima je građena konstrukcija poslijeratne Evrope.

         Mi potvrđujemo da znamo što je Zlo i što je Dobro. Znali smo to u godinama Drugoga svjetskog rata, znali smo u Domovinskom ratu, znamo to i danas. I ne smijemo se bojati tu našu opredijeljenost javno iskazivati. Ne smijemo dozvoliti da nas zastraše oni koji veličaju ustaše i njihov zločinački režim i oni koji bezočno tvrde kako problem današnje Hrvatske nje fašizacija, nego “postkomunistički talog”.

         Oni koji to tvrde, oni su zaista talog, ali društveni, oni su dno na koje bi i nas htjeli povući. Nemojmo im to dozvoliti!

         Nakon onoga tužnog igrokaza u Saboru, nakon pada vlade za koju je svakome mislećem čovjeku od  početka bilo jasno da je osuđena na neuspjeh, Hrvatska sada ima šansu. Ne u nekakvom preslagivanju, ne u političkim igrama kupovanja i vrbovanja, ne bi li se osigurala nekakva tanka većina i preživljavanje na državnim jaslama onima kojima se teško od njih odvojiti.

         Hrvatska ima šansu samo i jedino u novim izborima. Što prije, to bolje.

I još nešto, za što mi se čini iznimno važnim naglasiti upravo danas: Hrvatska ima šansu samo ako se vrati svojim izvorišnim točkama, među kojima je antifašizam nezaobilazan. Drugim riječima, onaj tko želi potporu većine mora se jasno odrediti ne samo prema aktualnim gospodarskim, nego i svjetonazorskim pitanjima.

         Hrvatska se ne smije više nikada opredjeljivati na osnovi praznih fraza, šupljih obećanja i populističkih parola, a najmanje na bazi politike što vuče u prošlost. Mi moramo biti svjesni prošlosti, mi moramo znati istinu o prošlosti, pravu i punu istinu, ali mi moramo graditi budućnost.

         Na zdravim temeljima, razumije se samo po sebi, a jedan je od tih temelja – ponovit ću još jednom – antifašizam!

         Hrvatska je dala mnogo boraca Narodno-oslobodilačkog rata, mnogo znanih i neznanih heroja. Mi nemamo pravo bilo kome dozvoliti da umanjuje veličinu njihove borbe i njihove žrtve.

Mi ih nemamo pravo zaboraviti!

         Ali, nezaborav ne znači samo okupljanje da dane što podsjećaju na antifašistički pokret. Ne, nezaborav znači da antifašizam mora biti naše životno opredjeljenje i da i mlade generacije moramo odgajati u tome duhu, a ne prepuštati ih kojekakvim beskrupuloznim povijesnim revizionistima koji bi danas, nakon više od 7 desetljeća – zloupotrebljavajući medije i obrazovni sustav, nerijetko i vjeru – htjeli promijeniti ishod Drugog svjetskog rata.

         Često čujemo pozive na zajedništvo. Slažem se. Zajedništvo nam je potrebno. Ali, ne zajedništvo u laži i samozavaravanju, nego u istini, spoznavanju i prihvaćanju te istine – kako o onome što je bilo jučer, tako i o onome što je bilo prije sedamdeset i više godina.

         One koji znaju što je antifašizam i koja je njegova vrijednost, pozivam da to ne zaborave, dapače da ono što znaju prenose drugima, u prvome redu mladima.

         A one za koje je antifašizam tek riječ bez pravoga značenja, pozivam da se upoznaju s veličinom antifašističke borbe na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom i da shvate kako je to razdoblje najsvjetlija stranica u novijoj hrvatskoj povijesti.

         Uz ta dva preduvjeta Dan antifašističke borbe postat će ne samo crvenom bojom označeni datum na kalendarima, nego istinski praznik cijele naše domovine i svih njezinih građana.