Bivši predsjednik Stjepan Mesić sudjelovao je u Maroku na zasjedanju Crans Montana Foruma, međunarodnog okupljanja gospodarstvenika i političara koje u mnogome podsjeća na onaj poznati godišnji skup u Davosu. Forum se održavao pod pokroviteljstvom marokanskog kralja Muhameda VI. Tema foruma: Afrika, regionalna suradnja i budućnost Juga. Stjepan Mesić je govorio, na prijedlog organizatora, o gorućoj temi: „Nema posla – nema nade“.

Zahvaljujem na pozivu na ovaj, rekao bih odmah, u današnjim prilikama iznimno važan skup. Odajem priznanje amnasadoru Carteronu na inicijativi da razgovaramo upravo ovdje, u Maroku, u sjevernoj Africi, i upravo o temi koja iz dana u dan postaje sve akutnija.

Osobito mi je drago što mi je omogućeno da s vama podijelim svoja razmišljanja o temi za koju vjerujem da je od vrhunske važnosti za sve nas – o globalnoj nezaposlenosti, odnosno o svijetu u kojemu – kako je vrlo točno rečeno – bez posla nema nade.

Nezaposlenost je, u to nema nikakve sumnja, ključni izazov današnjice, izazov pred kojim stojim svi mi, bez obzira iz kojeg dijela svijeta dolazimo – Europe, Afrike, Azije ili Amerike. Jednako tako nema sumnje ni u to da samo zajedničkim naporima na taj izazov možemo pronaći pravi odgovor.

Činjenicu da nas nezaposlenost sve pogađa i da smo, izrazit ću se figurativno, na uzburkanom moru ekonomske bijede svi zarobljeni u istom čamcu, dokazuju i brojke. U Hrvatskoj, zemlji - članici Europske unije iz koje dolazim i kojoj sam 10 godina bio na čelu, stopa nezaposlenosti među najvećima je u Europi i iznosi čak 18 posto. Još je zlokobniji podatak da je u mojoj zemlji nezaposleno gotovo 40 posto mladih – onih koji tek trebaju zakoračiti u svijet i početi stvarati temelje za svoju egzistenciju.

Na žalost, Hrvatska nije nikakva iznimka. Brojka što sam je iznio u skladu je s trendovima u europskim mediteranskim zemljama poput Grčke, Španjolske i Cipra, ali i sa stanjem u regiji Sjeverne Afrike u kojoj nezaposlenost mladih iznosi 30-tak posto i koja tradicionalno ima najveću stopu nezaposlenih mladih u svijetu.

Živimo u vremenu kada, promatrajući ekonomske pokazatelje, više ne znamo govorimo li o zemljama sjevera ili juga, o Europi ili Africi. Na svim obalama koje oplakuje Mediteran stoje milijuni mladih ljudi bez posla i bez perspektive. Sve do nedavno nadali smo se vremenima u kojima ćemo svi mi na 'Našem moru' (Mare nosrum) biti jednaki u blagostanju, razvoju i gospodarskom

napretku.

Danas smo postigli jednakost, ali na žalost samo u nemogućnosti da svojim građanima pružimo priliku da zarade za kruh.

To, naravno, ne znači da je situacija s južne i sjeverne strane Mediterana jednaka, da budem pecizan: to ne znači da su naše materijalne osnove jednake. Pri čemu moram naglasiti i da je tokom aktualne gospodarske krize, a to znači već godinama, najviše pažnje posvećivano događanjima u Europi, a premalo se govorilo o učincima recesije na Globalni Jug, gdje se još uvijek nalazi većina svjetskog siromašnog i nezaposlenog stanovništva.

Ipak, bijeda koju je proteklih godina proizvela gospodarska kriza pogodila nas je sve, gotovo bez iznimke.

Od početka krize prije osam godina, svjedočimo rastu nezaposlenosti kakvu nismo vidjeli još od vremena Velike depresije 30-tih godina prošlog stoljeća. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da je u ovoj krizi izgubljeno više od 61-og milijuna radnih mjesta, te da je danas u cijelom svijetu nezaposleno više od 200 milijuna ljudi. No tu lošim vijestima nije kraj. Prema aktualnim prognozama, stanje se narednih godina neće popraviti, a samo u ovoj godini globalnoj vojsci nezaposlenih pridružit će se još 2.3 milijuna ljudi, dok će ih godine 2017. u beznadnost i besperspektivnost nezaposlenosti slijediti još oko jedan milijun.

Moram spomenuti i da je u pojedinim dijelovima svijeta  - kao što su neke zemlje sjeverne i subsaharske Afrike te neke arapske zemlje -  dodatan izazov  diskriminacija prema ženama koje žele raditi. Mali udio žena u radnoj snazi je nenadoknadiv gubitak potencijala i prepreka općem društvenom napretku, što dodatno otežava aktualnu situaciju.

Nažalost, nemogućnost nalaženja posla nije jedini problem s kojim se

suočavamo. Oni sretnici koji rade, često su prisiljeni raditi u lošim i nepravednim uvjetima, a uz svakodnevno strahuju da će izgubiti posao. Procjenjuje se da gotovo 1.6 milijarda ljudi, odnosno gotovo polovica ukupno zaposlenih u svijetu, danas ima 'ranjivi', odnosno nesiguran, neredovit i potplaćen radni odnos.

Svi su ti ljudi, govorim u globalu – naravno, naprosto ucijenjeni od strane poslodavaca. Oni se, naime, u bilo kojem trenutku mogu okrenuti moru nezaposlenih koji su spremni raditi pod bilo kakvim uvjetima. Slična stvar dešava se i u odnosima među državama, koje se natječu u stvaranju boljih uvjeta za privlačenje kapitala, a često i nauštrb ljudskih i radničkih prava svojih građana.

Ljudsko se dostojanstvo gradi na mogućnosti da čovjek koristi i razvija svoje sposobnosti, da stvara dodanu vrijednost, te da osigura sebi i svojoj obitelji

pristojne uvijete za život. Obično kažemo: život dostojan čovjeka. Nedostatak takve mogućnosti generira osjećaje bespomoćnosti,  besperspektivnosti, očaja i nepravde – osjećaje koji su iznimno moćni, ali i potencijalno vrlo opasni, jer imaju snagu rušenja aktualnog političkog, gospodarskog i društvenog poretka. Što mislite, odakle se regrutira većina terorista? Upravo iz one skupine koja nema posla, a bez posla nema ni nade.

I nije nimalo slučajno što nezaposlenost i dramatičan rast cijena hrane idu ruku pod ruku s demonstracijama, sukobima, terorističkim napadima, raspadom država i prisilnim migracijama koje su posljednjih godina zapljusnule svijet. Ukoliko se generacija koja je nepovratno izgubila posljednje desetljeće kroz koju godinu uistinu pretvori u – kako je često nazivaju - 'izgubljenu generaciju', aktualna nestabilnost bi mogla eskalirati do neslućenih granica, pri čemu se ne bih usudio isključiti ni ratne sukobe globalnih razmjera.

Drugim riječima, nezaposlenost mladih tempirana je bomba.

I stoga ne čudi da je Glavni tajnik Ujedinjenih naroda nedavno rekao da je

nezaposlenost „epidemija“, koja predstavlja „najveći ispit našeg vremena“.

Možda je to upravo ovdje, na području Mediterana, istina više nego igdje drugdje. No da bismo taj „najveći ispit našeg vremena“ uspješno položili, moramo znati koji su stvarni uzroci aktualnog stanja. Koju dijagnozu trebamo postaviti kako bismo našli pravi lijek? Zašto je tako nemoguće danas naći posao?

U mnogim raspravama na tu temu, dominiraju argumenti o tome da smo na pragu takozvane 'besposlene budućnosti'. Uvođenje novih tehnologija mijenja industrijsku proizvodnju dosad neviđenom brzinom, a svijet digitalizacije i robotike čini brojne poslove suvišnima. Umjetna inteligencija uskoro će preuzeti dobar dio danas znanih poslova. Tip vještina koje poslodavci traže mijenja se gotovo iz dana u dan, a obrazovni sustav na takav izazov ne može pružiti zadovoljavajući odgovor.

Globalizacija je omogućila stvaranje globalnih lanaca proizvodnje, a kapital legitimno ide tamo gdje je moguće istu stvar napraviti za manje novca.

U tome ima dosta istine, ali to nije i cijela istina. Jasno je, naime, da takvo argumentiranje ne prepoznaje ključne uzroke aktualne epidemije nezaposlenosti. Jer, nezaposlenost s kojom se danas suočavamo nije posljedica povijesno neizbježnih okolnosti povezanih s napretkom civilizacije. Niti su za nju krivi radnici koji se ne odriču određene razine radnih prava, dok gledaju kako kapital bježi u zemlje s nižim plaćama i slabijom zaštitom radnika. A niti je riječ samo o tome da nevidljiva ruka tržišta djeluje po zakonima koji su nama teško shvatljivi, ali na kraju – tako su nas naučili misliti - proizvode za sve nas najbolji rezultat.

Upravo suprotno – nezaposlenost danas direktna je posljedica svjesnog i

organiziranog ljudskog djelovanja, te disfunkcionalnog ekonomskog modela kojeg smo prihvatili kao nešto čemu nema alternative.

Za nezaposlenost je odgovoran financijski sektor koji se odmetnuo od realne proizvodnje, oteo kontroli država i nadležnih institucija. Njegov je isključivi cilj, mogao bih reči i svrha postojanja - povećanje profita nauštrb srednje i niže klase, čijom se teško stečenom ušteđevinom poigrava kroz korištenje toksičnih i potpuno nereguliranih financijskih proizvoda.

Banke i mnoge velike korporacije odbijaju investirati u proizvodnju i stvaranje radnih mjesta, a umjesto toga traže veći i brži povrat kroz ulaganja na burzama i valutnim tržištima.

Za nezaposlenost su jednako tako “zaslužne” i centralne banke koje često ne obavljaju svoju regulatornu funkciju, te ne omogućavaju pristupačno zaduživanje potrebno za pokretanje poslovanja srednjih i malih poduzetnika. A dobar dio vlada, koje su u uvjetima financijske krize trebale učiniti sve da bi sačuvale zaposlenost, potrošnju i socijalna prava, reagirao je upravo suprotno: brutalnom politikom štednje, fiskalnom disciplinom, rezanjem socijalnih i radničkih prava te spašavanjem banaka.

U takvom svijetu, pitanje zaposlenosti u potpunosti je marginalizirano. Kada danas govore o gospodarstvu, političari i birokrati uglavnom se fokusiraju na rast bruto domaćeg proizvoda i vraćanje dugova – konstrukcije koje tek posredno imaju veze s dobrobiti običnih građana. Čovjek, radnik, zaposlenik – kao onaj zbog kojega svaki politički i gospodarski sustav uopće postoji – gotovo je potpuno nestao iz kreiranja gospodarskih politika. Njegovo su mjesto zauzeli vlasnik kapitala i birokracija koja mu ugađa. 

To pokazuje i činjenica da je u posljednjih osam godina gospodarske

krize nejednakost rapidno narasla te dosegla nevjerojatne razmjere – najbogatijih jedan posto svjetske populacije danas posjeduje polovicu svjetskog bogatstva. Taj podatak govori više od svega drugoga, da svijet danas ne definiraju nacionalne granice, ili podjele na sjever i jug, istok i zapad. Ne, danas je ponovno ključna podjela na one koji imaju i one koji nemaju.

Stoga, kada razmišljamo o tome kako riješiti problem nezaposlenosti, trebamo biti svjesni da vatrogasne mjere i kozmetička rješenja ovaj put naprosto neće biti dovoljni. Moramo se suočiti sa činjenicom da aktualno stanje nije samo kratkotrajna pojava u inače uredno funkcionirajućem kapitalizmu.

Ne, ono je njegova temeljna značajka i logični ishod.

Kapitalizam neoliberalnog tipa očito nije sustav koji može zadovoljiti osnovne potrebe velike većine svjetskog stanovništva. Zato ćemo se iz ove krize izvući samo ako smognemo snagu da dovedemo u pitanje same njegove temelje i napravimo sveobuhvatnu reformu globalnog gospodarskog poretka.  

Reforme ne smiju biti sinonim za politiku štednje i rezove na račun radnika i ranjivih skupina. Nama treba reforma globalnog financijskog sustava, što ga moramo učiniti odgovornim prema onima koji stvaraju dodatnu vrijednost i staviti u funkciju stvaranja novih radnih mjesta. Pri tome mjere za poticanje zapošljavanju trebaju biti daleko konkretnije, hrabrije i radikalnije.

Pitanje zapošljavanja potrebno je vratiti u samo središte javnih politika te ga učiniti ishodištem napora svih nacionalnih i međunarodnih institucija. Jer

oporavak gospodarstva - bez da on podrazumijeva snažan rast zaposlenosti  -

isprazan je, beskoristan i neodrživ.

Dopustite mi na kraju da još jednom naglasim kako je vraćanje dostojanstva radnom čovjeku ključni preduvjet za uredno funkcioniranje svakog društva, ali i za mir i napredak u svijetu. Zbivanja u regiji Mediterana, ali i sve evidentniji porast isključivosti, netrpeljivosti i napetosti širom svijeta, bude mračna sjećanja na zbivanja uoči Drugog svjetskog rata. Tada smo imali prilike vidjeti da gospodarska kriza i nezaposlenost rađaju fašizam i ratove te vode do kraha ljudskosti i civilizacije.

Volio bih vjerovati, pa i nadati se da smo iz te naše tragične povijesti nešto naučili i da ipak nećemo dopustiti ponavljanje istih grešaka.  

Posljedice bi bile tragične. I zato izreku: nema posla – nema nade, trebamo shvatiti krajnje ozbiljno.