Bivši predsjednik Stjepan Mesić sudjelovao je u Turskoj na 19.  Euroazijskom ekonomskom forumu. Organizator Foruma je Marmara Fondacija. Tema foruma je put svile: gospodarstvo, energija, prisilna migracija i terorizam.  Stjepan Mesić je govorio, na temu „Prisilne migracije: problem izbjeglica i terorizam“.            

            Prije svega, želio bih izraziti zadovoljstvo što mi je ponovo pružena mogućnost sudjelovanja na ovom eminentnom skupu. Nije mi prvi puta da prisustvujem Euroazijskim gospodarskim summitima i moram reći da se uvijek raspravljalo o važnim i relevantnim temama.

            Ja bih danas s vama trebao podijeliti svoja razmišljanja o nasilnim migracijama i globalnom terorizmu. Tema – koliko aktualna, toliko i osjetljiva, pogotovo što o njoj govorim u Turskoj koja je – da tako kažem – jedna od neposredno tangiranih strana.

Nikada u svojoj dugoj političkoj karijeri nisam oklijevao izreći ono što mislim.  Tako ću postupiti i sada, s time da eventualna neslaganja s onime što ću reći vidim kao koristan doprinos bilo daljoj raspravi, bilo budućem razmišljanju o fenomenima o kojima je riječ.

Počeo bih s terminologijom i s time da kažem kako u ovome kontekstu apsolutno ne prihvaćam izraz “migranti”. Jer, migranti su ljudi koji su – svojom voljom – tko zna iz kojih razloga, ali ponavljam: svojom voljom, odlučili promijeniti mjesto stanovanja.

            Mi danas nemamo posla s migrantima, nego s izbjeglicama. Jedni bježe od ratova, da bi spasili živu glavu, drugi bježe zbog toga što im je gospodarska politika nametnuta njihovim zemljama izvana, uništila osnovu životne egzistencije.

No, bitno je to da i jedni i drugi bježe, oni ne preseljavaju, oni su doista prisiljeni bježati.

            Svim zemljama, uključujući Tursku, koje poduzimaju napore da te izbjeglice smjeste i da im osiguraju koliko-toliko pristojne uvjete preživljavanja, jer to nije život, nego doslovno preživljavanje, svim takvim zemljama valja odati priznanje. No, uz to priznanje moram konstatirati i nešto, što se rijetko govori. Niti izbjeglički kampovi, niti bodljikave žice i vojska na granicama, ali ni samo borba protiv krijumčara ljudima, odnosno sprječavanje dolaska izbjeglica, neće riješiti problem.

            Problem se, kao i uvijek, rješava samo i jedino uklanjanjem njegovih uzroka.

            Uzrok je politika, odnosno da budem sasvim precizan: uzrok je današnja svjetska politika lišena gotovo bilo kakvih načela, politika u kojoj si jedna zemlja, ili skupina zemalja mogu prisvojiti, uzurpirati zapravo, pravo odlučivanja o sudbini drugih zemalja i naroda. Problem je sve primjetnije marginaliziranje Ujedinjenih naroda i sve veće odstupanje od normi međunarodnoga prava u ponašanju na međunarodnoj sceni.

            Dakle: dok se ne vratimo načelu prava svakoga naroda da odlučuje o svojoj sudbini, bez tutora i dužebrižnika iz velikoga svijeta, dok ne priznamo svakome narodu pravo da odlučuje tko će biti na vlasti i kakva će ta vlast biti, dok se ne vratimo načelima iz Povelje Ujedinjenih naroda, a Svjetsku organizaciju ne postavimo u međunarodnim okvirima ponovo na mjesto što joj pripada, tako dugo dok ponovo ne prihvatimo i ne počnemo striktno provoditi norme međunarodnoga prava, problem neće biti riješen.

            Možda će to što govorim, nekome izgledati previše radikalno, možda će ponetko biti sklon vidjeti u mojim riječima obranu ovoga ili onoga režima. Pogrešno! Ono što ja branim, ono za što se zauzimam, to su načela ponašanja u međunarodnim odnosima koja će jednako vrijediti za sve. Za velike i male, za bogate i siromašne, za razvijene i one u razvoju, za one koji nam se sviđaju, ali i za one koji nam se ne sviđaju.

            Građani neke zemlje, svake zemlje, jedini su koji imaju pravo reći sviđa li im se njihova vlast, ili ne. Reći će to bilo kroz demokratske izbore, bilo kroz borbu za uvođenje demokracije. Ali, i izbori, i borba za demokraciju njihova su stvar. I samo njihova!

            U našem konkretnom slučaju suočeni smo ne s nasilnim migracijama, nego s izbjegličkim valom, pokrenutim ratovima u kojima je destabilizirano, odnosno doslovno uništeno nekoliko zemalja i gospodarskom politikom koju mnogi, uvjeren sam: ne bez razloga, nazivaju neokolonijalističkom.

            I tu sada dolazimo do veze s globalnim terorizmom. On je dobrim dijelom proizvod nepromišljenog traženja saveznika u rušenju pojedinih režima, dakle upravo one politike za koju smatram da treba biti napuštena. S druge strane, taj je terorizam ujedno i glavni uzročnik plimnog vala izbjeglica za kojega se Europska unija pokazala nesposobnom da ga zaustavi, odnosno nesposobnom da se s njime nosi – ne mogu  to drugačije reći, nego – na ljudski način.

            A to često neljudsko ponašanje prema izbjeglicama pretvara ih, bili mi toga svjesni, ili ne – u neiscrpni rezervoar iz kojega bi se mogli regrutirati novi teroristi: ljudi koji nemaju što izgubiti i koji su u svojem beznađu spremni učini ama baš sve.

            Da nema politike uspostavljanja režima po volji nekoga drugoga, a ne većine stanovnika zemlje koja je u pitanju, protagonista globalnog terorizma ne bi ni bilo. A da ima volje da se od te politike odstupi, stvorili bi se nužno potrebni uvjeti i za dovršavanje borbe protiv globalnog terorizma, ali i za vraćanje izbjeglica svojim kućama.

            Ako netko sada upita: a kakvim kućama, pa sve je porušeno, reći ću da sam toga itekako svjestan. No, kako ono što se uobičajilo nazivati međunarodnom zajednicom ima nespornu ulogu, odgovornost dapače, u razaranju pojedinih zemalja i urušavanju njihovih društvenih sustava – bilo djelovanjem, bilo izostankom djelovanja, ta ista međunarodna zajednica ima i odgovornost za ponovnu izgradnju zemalja što su u pitanju.

            Govorio sam nedavno o tome na jednome skupu u Azerbajdžanu i ponovit ću što sam tamo rekao. Međunarodna zajednica, razvijene zemlje u prvome redu, ne može pobjeći od svoje odgovornosti. A ta odgovornost podrazumijeva, po mojem dubokom uvjerenju, i koncipiranje i realiziranje globalnog plana za ponovnu izgradnju zemalja poput Libije, Iraka, Afganistana i Sirije.

            Dakle, da zaključim: izbjeglički, a ne migrantski val, pokrenut je pogrešnom i promašenom politikom, uključujući i onu gospodarsku, a dodatno su ga potakli saveznici u toj politici koji su se pretvorili u ono što se s pravom naziva globalnim terorizmom.

            Globalnog ćemo se terorizma i njegovih protagonista riješiti tako da im izmaknemo tlo pod nogama, što znači da odustanemo od politike u kojoj im je bilo dozvoljeno da igraju svoju ulogu. Uz to valja nastaviti s vojnim udarima, ne dijeleći teroriste na “naše” i “njihove”, nego procjenjujući ih isključivo po onome što rade. Padaju mi tu na pamet riječi ruskog šefa diplomacije koji je jednom rekao, citiram po sjećanju: “Ako netko izgleda kao terorist, ako je naoružan kao terorist i ako se ponaša kao terorist – onda on i jest terorist!”

            Jednako tako izbjegličkog ćemo se vala riješiti ne građenjem novih prihvatnih kampova, ne rigoroznim kontrolama na granicama, ne bodljikavom žicom, nego uklanjanjem uzroka koji su ljude naveli da bježe i stvaranjem uvjeta da se vrate.

            I jedno, i drugo zadaci su koji daleko prelaze kapacitete jedne zemlje, pa i skupine zemalja. I jedno i drugo su globalni zadaci koji se i mogu i moraju odvijati samo pod okriljem Ujedinjenih naroda. Mislim da je to još uvijek moguće, a siguran sam da je svakim danom sve potrebnije.