U srijedu, 27. travnja 2016., Stjepan  Mesić održao je predavanje na Moskovskom državnom sveučilištu međunarodnih odnosa (MGIMO). Bivši predsjednik Republike Hrvatske govorio je poglavito o svome viđenju današnjeg svijeta, a osvrnuo se i na mnoga druga aktualna pitanja. Studentima je pružio svoj pogled na svijet danas, zasnovan na bogatom i dugogodišnjem političkom iskustvu te odgovorio na brojna pitanja. Donosimo samo neke odgovore.

Govoreći o NATO paktu, Mesić je rekao kako smatra da će i Crna Gora i Srbija ući u NATO. No dodao je i kako vjeruje da vojni savez gubi svoj smisao ako ne postoji neprijatelj na drugoj strani, što je, po njegovom mišljenju, danas slučaj. Mesić smatra da političari moraju pomoći da se shvati da Europa mora surađivati s Rusijom, a ne biti protiv nje.

Na pitanje postoji li na Balkanu faktor integracije, Mesić je rekao kako je on veliki pobornik europskog udruživanja, ali ne protiv Rusije, već zajedno s njom. „Ja sam za čitavo europsko udruživanje“, izjavio je. Pojasnio je kako smatra da novo „preslagivanje na Balkanu“ nema smisla, jer su postojala „dva eksperimenta“ udruživanja (Kraljevina Jugoslavija i Socijalistička Jugoslavija) te su oba završila u moru krvi. Stoga smatra da je izlaz u europskom udruživanju, a ne u trećem eksperimentu. „Narod će u udruženoj Europi živjeti u svom ukupnom kulturnom korpusu, bez granica“.

Što se tiče stanja u hrvatskom gospodarstvu, Mesić je podsjetio kako smo „imali privatizaciju u vrijeme rata koja je uništila hrvatsko gospodarstvo“. Objasnio je da je, uz privatno, državno i zadružno, postojalo i društveno socijalističko vlasništvo. Izrazio je žaljenje što se radnicima, nakon procjene kapitala firme, nisu podijelile dionice, već se društveno vlasništvo rasprodalo „podobnima“ koji se nikad nisu bavili biznisom te je tako u Hrvatskoj uništeno poduzetništvo. Danas se, rekao je Mesić, u Hrvatskoj vodi politika reindustrijalizacije. „To ne ide lako, no postoji šansa da napravimo ozbiljan korak“, rekao je.

Govor donosimo u cijelosti:

Drago mi je što mi je pružena mogućnost da s vama podijelim svoja razmišljanja o svijetu u kojem živimo, a u kontekstu borbe protiv terorizma. Mada se ovo zove predavanje, nemojte od mene očekivati predavanje u klasičnom smislu, dakle izlaganje koje bi vas nečemu učilo. Niti ću ja iskoristiti cijelo vrijeme što mi je stavljeno na raspolaganje, da bih vam govorio.

Ako vam nešto mogu pružiti, onda je to pogled na svijet, zasnovan na dugogodišnjem i bogatom političkom iskustvu. Ono obuhvaća položaj zastupnika, i to predloženoga od građana, u parlamentu socijalističke Republike Hrvatske, funkciju posljednjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, prvoga predsjednika hrvatske vlade nakon višestranačkih izbora, predsjednika parlamenta neovisne Hrvatske i predsjednika Republike Hrvatske u dva mandata – punih deset godina.

Dakle, svašta sam video, svašta sam doživio, bio sam aktivni sudionik nekih ključnih zbivanja u  jugoistočnoj Evropi i pokušao sam Hrvatsku, praktično izoliranu zbog politike prvoga Predsjednika, vratiti u okrilje svijeta, ali i reafirmirati jedan od njezinih neprolaznih i neizbrisivih temelja – antifašizam . Sve to daje mi legitimaciju da, govoreći strogo u svoje osobno ime, procjenjujem kako stvari stoje u svijetu i izražavam svoje mišljenje o tome što bi i kako trebalo raditi.

A neću iskoristiti puni sat vremena, koliko ste mi dali, jer bih želio razgovarati s Vama. Dakle, očekujem vaša pitanja nakon onoga što ću vam uvodno reći. Ne znam hoću li na svako odgovoriti na način koji će vas zadovoljiti, ali u svakome slučaju nijedno pitanje neće ostati bez odgovora.

Počet ću s konstatacijom da živimo u svijetu, kakvoga prije četvrt stoljeća nitko nije očekivao. Nije – naprosto zato što su se bili stekli svi uvjeti da svijet počne živjeti, dozvolite mi da upotrijebim taj izraz, normalno. Višegodišnja politika detanta, popuštanja napetosti, kulminirala je u završetku hladnoga rata i nestanku blokovski podijeljenog svijeta, pri čemu ne treba zanemariti činjenicu da je zapadni vojni blok – NATO – ostao, mada se istočni – Varšavski ugovor – raspustio.

Nestao je famozni berlinski zid i stvoreni su uvjeti za ponovno ujedinjenje Njemačke.

I onda je Zapad napravio prvu, ali fatalnu pogrešku. Procijenio je kako je prestanak hladnoga rata, nestanak blokovske konfrontacije i disintegracija Sovjetskog Saveza – pobjeda, njegova pobjeda, pobjeda Zapada. I počeo se tako i ponašati – pobjednički, dodjeljujući drugoj strani ulogu poraženoga.

Rusija se nakon raspada Sovjetskog Saveza u prvi trenutak očito nije snašla. Ili je bila u šoku, ili je imala previše povjerenja u obećanja koja je dobivala. Nemam dovoljno relevantnih podataka, da bih tu mogao zauzeti decidirano stanovište.

Bilo kako bilo, Rusija je upala u razdoblje stagnacije, pa i nazadovanja na svim područjima, dok je Zapad gotovo trijumfalno iskorištavao tu činjenicu, gazeći na primjer i obećanje što je dano – na žalost ne i u pisanom obliku – predsjedniku Gorbačovu, da se – naime – Atlantski pakt neće širiti prema istoku, prema ruskim granicama. Upozoravam na to, jer je upravo to jedan od korjena ukrajinske krize.

Na površini sve je, međutim, još izgledalo dobro. Rusiji su otvarana sva vrata na Zapadu, uspostavljen je izravan kontakt i s Atlantskim paktom, razmjenjivali su se posjeti, a Rusija se otvorila zapadnom, neoliberalnom modelu gospodarstva, uključujući i prihvaćanje potrošačkog društva.

Tu dolazim do druge karakteristike svijeta kakav se formirao u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Ono što je, naime, bilo shvaćeno kao pobjeda Zapada nad Istokom, shvaćeno je i kao pobjeda, a ujedno i potvrda superiornosti neoliberalanog kapitalizma. Druga fatalna pogreška.

Kapitalizam kakav danas prevladava nije ni onaj iz razdoblja prvobitne akumulacije kapitala, ni onaj iz vremena kada su kapitalisti – doduše temeljem iskorištavanja rada svojih uposlenika – ne samo ostvarivali goleme profite, nego i gurali razvoj društva prema naprijed. Kapitalizam s kojim smo danas suočeni, neoliberalni kapitalizam, to je poredak predatorskog tipa.

Taj se kapitalizam zasniva na krajnje jednostavnoj i apsolutno bezdušnoj formuli: ona tko ima, treba i dalje stjecati – sve više i više, onaj tko nema, neka bude sretan ako može uopće raditi, inače ga otpisujemo s frazom: bio je zle sudbine, a svima se otvaraju mogućnosti zaduživanja i trošenja.

Kapitalizam i njegovo potrošačko društvo mogu, naime, postojati i opstajati samo ako stalno ekspandiraju.

Što se pri tome sve veći postotak svjetskog bogatstva koncentrira u rukama sve manjeg broja ljudi, što raste broj onih koji zbog padanja u dužničko ropstvo gube i posao i krov nad glavom, što se u desecima tisuća broje ljudi, djeca uglavnom, koja dnevno umiru od gladi, što milijuni ljudi žive svoje kratke živote lišeni i najosnovanije zdravstvene zaštite i mogućnosti da se školuju, o tome kao da nitko ne brine.

Dok se bogatstvo uvećava, tržišta proširuju i roba prodaje – sve je dobro. A zapravo - nije! Jer, kapitalizam je sustav na umoru. I tko to neće shvatiti, taj ne shvaća ništa. Neoliberalni model postaje sve nasilniji i agresivniji u očajničkom pokušaju da se održi. Evropske zemlje – dužnici, podsjećam vas samo na primjer Grčke, to itekako bolno osjećaju.

U uvjetima bankarskog, usuđujem se reći, svevlašću došlo je do eksplozije kredita, ali i do prvog jačeg znaka urušavanja sustava, kada je prije nekih desetak godina iz Sjedinjenih Država krenula financijsko- ekonomska kriza što se ubrzo proširila na dobar dio svijeta. Dobro se sjećam. Bio sam tada još na funkciji predsjednika Hrvatske i javno sam upozoravao kako se moramo pripremiti za dolazak krize.

Tadašnja me vlada gotovo ismijala. Kriza je, naravno, došla i od tada nitko se više ne smije. Osim, naravno, onih koji i u takvoj situaciji profitiraju i iz nje izvlače korist – manjina na račun većine.

Kao recept za izlazak iz financijsko- gospodarske krize propisana je radikalna štednja. Ne samo propisana, nego i nametnuta pojedinim zemljama. U nekoliko slučajeva, u državama s dugom demokratskom tradicijom, nametnuti su – bez izbora – i predsjednici vlada, ljudi koji su ili dolazili iz bankarskih krugova, ili su odgovarali njihovim interesima. Rezultat – nikakav.

Evropa se i danas bori s krizom, mada se povremeno jave znaci oporavka, odnosno ova ili ona zemlja najavi izlazak iz recesije, da bi se ta optimistička ocjena ubrzo morala ublažavati. No, trajnog oporavka ne može biti, baš kao što se ni pacijent neće oporaviti od bolesti, ako mu stalno gurate u usta lijek koji tu bolest ne može izliječiti. Treća fatalna pogreška. Rješenje nije u štednji koja guši proizvodnju, tjera u sve veću nezaposlenost, jer pada potražnja za onime što se proizvodi.

Rješenje je u ponovnom pokretanju proizvodnje, u povećavanju broja radnih mjesta i u jačanju kupovne moći građana.

A krajnje je rješenje u novom svjetskom gospodarskom poretku. I nemojte me, molim vas, pogrešno shvatiti. Ja ne zagovaram povratak na ono što je bilo, na ono što smo zvali socijalizam, ili realni socijalizam, niti mislim da je moguće ostvariti ideje komunizma koje jesu lijepe i plemenite, ali i utopijske.

Ja govorim samo jedno: cijela je povijest ljudskoga roda obilježena evolucijom, razvojem. Jedni su sistemi propadali, drugi su nastajali. Ako je u nekom odsječku povijesti netko i pomislio kako je sustav čiji je on bio suvremenik – onaj najbolji i konačni, znamo da se prevario. Pa zašto bi onda neoliberalni kapitalizam bio kraj razvoja? Gdje to piše? Tko to kaže – osim bankara, odnosno financijaša?

Treba ići dalje. Treba težiti boljemu.

I ne smije se dozvoliti da nas pogrebna povorka neoliberalanog sustava, koja prolazi pored nas svakoga dana, a da mi toga uglavnom i nismo svjesni, sve zajedno s pokojnikom odvuče u grobnicu. Razvoj, ponavljam: mora ići dalje. Pitanje je samo: kako?

Hoćemo li čekati da masovni socijalni bunt, a njegove naznake već možemo vidjeti, odvuče svijet u kaos i anarhiju s potpuno neizvjesnim ishodom, ili ćemo pokušati kanalizirati zbivanja. Hoćemo li agirati, ili ćemo tek pokušati reagirati? To su vrlo utemeljena pitanja, što proizlaze iz sadašnjeg stanja. Što prije se s njima suočimo, to bolje za nas, osobito za mladu generaciju.

I onda dolazimo do iduće karakteristike današnjega svijeta, a i ona je posljedica pogrešno shvaćenog završetka hladnoga rata. Oni koji su sebe vidjeli u ulozi pobjednika, zamislili su da je to i pobjeda demokratskog sustava zapadnog tipa, da je – naime – taj poredak “predodređen” da zavlada svijetom. Pa su krenuli u uspostavljanje loših kopija toga sustava u nizu zemalja, nerijetko ne sustežući se ni od primjene sile.

Treća fatalna pogreška.

Ponajprije, nečiji se sustav, ma kako dobar bio, ne može mehanički presaditi u drugu zemlju koja ima svoje specifičnosti, čiji narod ima svoj mentalitet, svoju povijest i tradiciju. A potom, vrlo je brzo postalo jasno kako je kampanja rušenja režima, to je ono što je euforično nazvano Arapskim proljećem, o prethodnim nasilnim, izvana potaknutim promjenama režima ovom prilikom neću, da je – dakle – ta navodna borba za demokraciju, a protiv diktatura bila precizno usmjerena samo na sasvim konkretne zemlje.

Ako tražimo evidentan primjer dvostrukih standarda, pred nama je. Što kod jednoga ne valja, to kod drugoga prolazi. A zašto, odnosno na temelju čega to govorim? Zato što su se na udaru ciljano našli režimi pojedinih zemalja ne zbog njihove nedemokratičnosti, nego zbog toga što te zemlje imaju goleme zalihe energenta, što kroz njih prolaze ključni energentski pravci, ili što uporno odbijaju privatizirati izvore energenata – što je, sasvim konkretno – slučaj Sirije.

Ali, ono na što vas u kontekstu teme o kojoj govorim želim upozoriti, to je činjenica da je sve počelo neutemeljenim shvaćanjem završetka hladnoga rata kao pobjede Zapada nad Istokom. Iz te, kao što sam je nazvao, prve fatalne pogreške proistekle su i druga i treća, tj. ona o liberalnom kapitalizmu kao završetku povijesti i poretku za cijeli svijet, kao i ona o predodređenosti zapadnog tipa demokracije kao onoga tipa demokracije koji je ne samo primjenjiv, nego i nezaobilazan u cijelome svijetu.

U zbroju te su pogreške, zapravo strateški pogrešne procjene, dovele do zaključka o opravdanosti rušenja dotadašnjeg sustava međunarodnih odnosa, o flagrantnom nepoštivanju suvereniteta pojedinih zemalja, o opravdanosti ekonomske, političke, ali i vojne ekspanzije – sve dalje i sve dublje. A to je u konačnici rezultiralo novim opasnim zaoštravanjem na liniji Zapad – Istok i obnavljanjem atmosfere što frapantno podsjeća na onu iz prvoga hladnog rata.

Na Rusiju koja se u međuvremenu na zadivljujući način oporavila od šoka propasti Sovjetskog Saveza, gleda se opet kao na potencijalnog neprijatelja, mada – objektivno – nema ni jednoga razloga za to. Priključivanje Krima Rusiji izravna je posljedica previranja u Ukrajini do koji teško da bi došlo, eto reći ću sasvim otvoreno, da Zapad nije stavio Ukrajnu pred izbor: ili s Evropskom unijom, ili s Rusijom; i da nakon toga nije aktivno pomagao prosvjedni val koji se pretvorio u nešto, što je teško nazvati drugačije nego državnim udarom.

Evropsku sigurnost, ali i sigurnost u svijetu nije moguće postići u konfrontaciji s Ruskom Federacijom, nego samo u savezništvu s njome.Tko to ne shvaća, na opasnoj je stranputici.

I sada napokon dolazim i do pitanja veze globalnog terorizma koji je zaogrnut plaštem islama, mada s istinskim islamom nema nikakve veze. U  biranju saveznika za rušenje režima koje je stavio na svoj popis “nepodobnih”, Zapad nije birao koga će uzeti, na koga će se osloniti, koga će vojno podržati. Kao da ništa nije naučeno iz primjera Afganistana, gdje su svojedobno naoružavani talibani kako bi se borili protiv sovjetskih trupa, da bi se nakon njihovog povlačenja pretvorili u Al Qaidu, čiji je primarni cilj postao Zapad.

Ista je stvar napravljena u Siriji, gdje se – suprotno svim propisima međunarodnog prava – želi svrgnuti predsjednika Bashara al Assada. Upozoravam vas na činjenicu da govorim o međunarodnom pravu. Ono kao da je posve zaboravljeno, odnosno za njim se poseže samo kada je to nekome potrebno, otprilike kao da je riječ o prijemu i švedskom stolu s kojega će svatko uzeti ono  što mu se sviđa i kada mu se sviđa.

E pa, međunarodni odnosi nisu švedski stol i svijet u kojemu živimo nije prijem. Zna se na kojim se načelima zasniva suvremeni svijet. Onaj tko ne zna, neka pogleda u Povelju Ujedinjenih naroda i u deklaracije i rezolucije svjetske organizacije. Neka se sjeti Konferencije o  Evropskoj sigurnosti i suradnji, neka prizove u sjećanje načela suverene jednakosti svih zemalja, samoopredjeljenja naroda i nemiješanja u unutarnje poslove drugih država – da dalje ne navodim.

Globalni terorizam koji nosi islamski predznak, mada su – barem do sada –njegove žrtve u golemoj većini upravo muslimani, izravna je posljedica zapadnih intervencija u pojedinim zemljama i stvaranja kaosa i anarhije u tim zemljama – umjesto obećane demokracije, reda i mira. Ne treba ići dalje od Iraka, Afganistana i Libije, pa da se shvati koliko je ovo što govorim – točno.

Priča o tome kako je održavanje višestranačkih, slobodnih i demokratskih izbora dovoljno da se izrazi zadovoljstvo “obavljenim poslom”, zaista su samo priče za malu djecu. Pa samo u Libiji takvi su izbori provedeni tri puta i – kakva je situacija? Zemljom pustoše naoružane milicije, plemenske i razne druge, postoje dvije vlade, ali postoji i ne baš mali dio države koji je pod kontrolom tzv. Islamske države, dakle – terorista!

U ovome trenutku vidim dva primarna cilja prema kojima bi trebalo težiti na svjetskoj sceni, pri čemu je jedan izravno ovisan o drugome. Prvo, trebalo bi uspostaviti svjetsku antiterorističku koaliciju po uzoru, citirat ću predsjednika Putina – na antihitlerovsku koaliciju iz vremena Drugoga svjetskog rata. A kao drugo, trebalo bi reformirati, ali i reafirmirati Ujedinjene narode.

Bez jakih Ujedinjenih naroda koji će biti respektirani u cijelome svijetu, podjednako od malih i velikih, od slabih i jakih, takvu koaliciju nije moguće stvoriti. Bez Ujedinjenih naroda osposobljenih za suočavanje sa izazovima današnjice, nećemo napredovati. Samo pod okriljem Svjetske organizacije takva je kosalicija zamisliva. I samo pod okriljem Svjetske organizacije ona je i ostvariva.

Koalicije na čelu s pojedinim zemljama koje će se, uz ne uvijek baš dosljednu borbu protiv terorista, međusobno gledati kao konkurenti, neće nas približiti uništenju globalnog terorizma.

Globalni terorizam, međutim, doslovno treba uništiti. Da bi se to postiglo nije ipak dovoljna ni svjetska antiteroristička koalicija pod okriljem Ujedinjenih naroda. Treba nešto više. Treba hrabrosti i političke volje da se priznaju počinjene pogreške, treba iz njih izvući nužne pouke i – a to mi se čini najvažnijim – treba se okrenuti pravim uzrocima problema.

Baš kao što ni izbjegličku krizu, jednu od posljedica svih ovih promašaja o kojima govorim, nije moguće riješiti samo borbom protiv krijumčara ljudi i otvaranjem izbjegličkih logora, još manje trgovanjem s Turskom, tako ni terorizam nije moguće suzbiti bez okretanja njegovim stvarnim uzrocima.

Stvar je vrlo jednostavna. Nema toga problema kojega biste mogli riješiti ako sanirate samo simptome, a zanemarujete uzroke.Tako nećete izliječiti ni bolesnog čovjeka, ali ni bolesnu međunarodnu zajednicu; a današnja međunarodna zajednica jest bolesna.

Uzroke kojima se treba okrenuti navest ću samo sumarno: prvo, bliskoistočni problem koji nas opterećuje desetljećima, a bez prave i iskrene spremnosti da se rješava na osnovi koncepta dviju država; to je, drugo, ekonomska politika što se vodi prema zemljama Trećeg svijeta, a koju neki s mnogo razloga nazivaju neokolonijalističkom i koja ostavlja tisuće i tisuće ljudi uništenih egzistencija i bez ikakve perspektive.

I to je – napokon – uspostavljanje sustava odgovornosti za izgovorenu i napisanu riječ, ne tako što će se sankcionirati satira, nego na način da se onemogući da mediji i tzv. društvene mreže postanu rasadnici indoktrinacije za labilne karaktere, ili skupljališta patoloških tipova koji traže priliku da nekažnjeno ubijaju, a kakvih – na žalost – ima u svim zemljama svijeta.

Možda ćete reći da sam idealist, možda ćete pomisliti da sam utopist, da sve ovo o čemu govorim ili pripada u sferu teorija zavjere, ili je neostvarivo. Možda. Ipak, podsjećam vas da imam zaista veliko političko iskustvo, da sam naučio stvari promatrati ne samo površinski, nego ulaziti i u njihove uzroke i tražiti odgovor na pitanje: a što sada?

Bilo kako bilo, iznio sam vam svoj pogled na svijet u kojemu živimo i naznačio kako vidim moguće rješenje problema s kojima se suočavamo.