Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, organizirali su znanstveno-stručni simpozij pod nazivom „Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti: kako dalje? koji se održava od 06.-07.10.2016. godine u Zagrebu, povodom dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti.  Na skupu će se razmotrit stanje u Hrvatskoj i naznačiti strategija: Kako dalje? Rasprava  se vodi u pet panela: Politički i pravni sustav, Ekonomski sustav, Obrazovanje, Društvo i Kultura. Predsjednik Mesić sudjelovao je u prvom panelu „Politički i pravni sustav“. Donosimo govor u cijelosti:

Dozvolite mi da dadem i svoj doprinos raspravi, a u sklopu generalno  zadane teme: 25 godina hrvatske neovisnosti – kako dalje? Rekao bih, prije svega, da o tome treba govoriti, ali ne svečarski, ne prigodničarski, ne tako da sami sebi ugađamo, nego realno s pogledom uprtim kako u prošlost, tako i u budućnost.

            Pođemo li od takvog stanovišta nećemo moći izbjeći sljedeću konstataciju: prije četvrt stoljeća ušlo se u projekt stvaranja hrvatske države u uvjetima koji su to, s jedne strane objektivno omogućavali, ali u isto vrijeme u uvjetima unutarnje pobune dijela stanovništva i prijetećeg otvorenog rata, koji su to – naravno, itekako otežavali. Usprkos tome, ušlo se u taj projekt s visokim idealima i visoko postavljenim ciljevima.

            Danas, punih 25 godina nakon toga moramo reći kako bilanca prijeđenoga razdoblja nije na visini onoga čemu smo težili. Da budem do kraja jasan: da, državu imamo, ali niti je ta država u svim segmentima takva kakvu smo željeli, niti su u njoj ostvareni svi ciljevi što su nam prije četvrt stoljeća bili pred očima.

            Istina je, rat je kriv za mnogo toga. Ali, još je veća istina kako ne možemo sve prebacivati na rat koji  je – uostalom – davno završio. Odgovornost je na nama. Današnja Hrvatska je naše djelo, sa svim svojim postignućima koja nikako ne poričem, ali i sa svim svojim manama, što su rezultat kako aktivnog djelovanja, tako i propuštanja djelovanja.

            Pa da idemo redom. Prije svega imamo okvir formalne demokracije, imamo politički pluralizam, višestranačje, slobodne izbore. No, što unutar toga formalno demokratskog okvira nedostaje? Prije svega nedostaje politička volja, hrabrost i sposobnost onih koji su  pozvani da to rade, da ga ispune demokratskim sadržajem.

            Propuštamo da u sklopu višestranačja odvojimo žito od kukolja. Prihvaćamo da nam se kroz formulu o slobodi javnog iznošenja vlastitih stavova i slobodi govora uopće, u javni život uvlači najcrnji radikalizam. Neki ne vole kada to kažem, neki to čak pokušavaju teorijski osporiti, ali činjenica jest da je neofašizam itekako prisutan na hrvatskoj javnoj sceni.

            Oni koji su prije 25 godina nosili na svojim plećima ostvarenje projekta neovisne hrvatske države sigurno nisu htjeli da bude takva.

            Proveli smo, usuđujem se reći, nasilnu transformaciju iz socijalizma u kapitalizam, pri čemu nikada ne valja zaboraviti da jugoslavenski socijalizam nije bio isto što i onaj u zemljama “lagera”. Uništili smo  pri tome osnovu hrvatskoga gospodarstva i stvorili armiju nezaposlenih. To sigurno nije bila vizija onih koji su osmišljali i počeli realizirati neovisnu Hrvatsku.

            Stvorili smo, u stvarnosti, mada ne i formalno-pravno, strogo nacionalnu državu u kojoj se manjine i danas još, usprkos legislaturi koja je i više nego na evropskoj razini, moraju boriti za neka svoja ključna prava. Često bezuspješno. Jesmo li to htjeli? Svakako da nismo. Htjeli smo državu slobodnih i ravnopravnih građana, državu u kojoj će vladati tolerancija i u kojoj će se različitosti tretirati kao ono što obogaćuje cjelinu, a ne kao nešto što treba suzbijati, ili prema čemu se – u najmanju ruku – tolerira dokriminatorno ponašanje.

            Stvorili smo državu u kojoj se nitko ne treba bojati ispovijedanja svoje vjere. Odnosno, da budem i tu do kraja precizan: takvu smo državu htjeli stvoriti. Danas, u mnogim elementima imamo državu s neproglašenom, ali stvarno postojećom državnom religijom, imamo  Crkvu čijim se pripadnicima deklarira golema većina hrvatskoga naroda, kao jaku, sveprisutnu političku organizaciju.

            Imamo državu u kojoj se princip sekularizma otvoreno  dovodi u pitanje. Jesmo li htjeli vjersku državu? Ni slučajno! Htjeli smo, da ponovim, državu slobodnih i ravnopravnih građana – bez obzira na naciju, vjeru, spol ili svjetonazor. Jesmo li je ostvarili? U naznakama, možda. U cjelini, na žalost, nismo!

            Htjeli smo pravednu i socijalnu državu. Na području pravosuđa stvari su takve da bi jedva mogle  i gore. I nema naznaka da se popravljaju, usprkos tome što iz Evrope dobivamo pozitivne ocjene. Socijala je ustuknula pred neoliberalnim modelom što je zdušno prihvaćen, a u kojemu caruju samo interesi i profit, dok je solidarnost gotovo zaboravljen i nepoznat pojam.

            Htjeli smo, podsjećam: Hrvatska je stvarana u uvjetima rata, da se sve ratne zločince izvede pred lice pravde. Zato i jesmo inicirali stvaranje međunarodnog Haaškog suda. U praksi, međutim, “one druge” zločince vidimo i  tamo gdje ih ima i tamo gdje ih nema. One pak iz naših redova ne želimo vidjeti ni kada su nam pred nosom, ili – što je još gore – promoviramo ih u nacionalne heroje.

            Imamo sustav obrazovanja koji je, tako se tvrdi, usmjeren prema stvaranju društva znanja. U praksi, međutim, imamo djecu preopterećenu gradivom što ga moraju savladavati i dodatno opterećenu i povijesnim revizionizmom i neznanstvenim pristupom nekim pitanjima za koji ostatak svijeta drži da su odavno riješena. Je li to  garancija da će dolazeće genercije znati ispraviti naše pogreške i propuste? Bojim se da nije.

            Dobro, a što je onda pozitivno? Što jesmo ostvarili?

            Ušli smo u Evropsku uniju, mada ona danas nije takva kakva je bila kada smo počinjali pregovore o članstvu. I mada je u ozbiljnoj krizi, rekao bih: krizi identiteta. No, čvrsto sam uvjeren kako ujedinjenoj Evropi, pogotovo u današnjem svijetu koji postaje sve opasniji, alternative nema.

            Ušli smo u Atlantski pakt, što nam garantira vlastitu sigurnost.

            Aktivna smo članica Ujedinjenih naroda, svjetske organizacije koja često nije na visini zadataka s kojima se suočava, ali bez koje bi svijet jednostavno bio nezamisliv.

            Pobijedili smo na izborima za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti i godinu smo dana bili u tom najvažnijem tijelu UN-a.

            Stvorili smo malu, ali dobro opremljenu i profesionalnu oružanu silu čiji pripadnici sudjeluju u misijama i Ujedinjenih naroda i Atlantskoga pakta širom svijeta. I dobivaju samo priznanja.

            Uspjeli smo sačuvati brodogradnju s perspektivom da od nje bude još više prihoda nego što je sada.

            Razvijamo turizam i postali smo jedna od najprivlačnijih turističkih destinacija u svijetu.

Pokrenuli smo proizvodnju u nekim segmentima, mada ni iz daleka onu i onoliku kolika nam je potrebna.

            Imamo uvjete, imamo mogućnosti. Znam o  čemu govorim, jer sam deset godina bio na čelu države. U svemu što sam inicirao imao sam podršku građana, ali na žalost ne i onih koje su ti isti građani birali u izvršnu vlast.

            Pitate li ekonomiste, mnogi će vam reći kako je u globalnim okvirima prihvaćena ocjena da je Hrvatska neuspjela država. Ne slažem se s takvom ocjenom. Ni što se tiče gospodarstva, ni bilo kojeg drugoga područja. Hrvatska je i dalje država s velikim perspektivama. No, ako  ne priznamo propuste i pogreške iz proteklih 25 godina, ako iz njih ne izvučemo nužne pouke, sve su manje šanse da ćemo te perspektive moći i ostvariti.

            Ja, međutim, ostajem optimista – usprkos svim spomenutim i nespomenutim propustima i pogreškama. Pa zato, zaključno, još jednom: mogućnosti imamo, uvjete imamo, a ako ih nemamo, možemo ih stvoriti. Treba znati što se hoće, treba postaviti jasne ciljeve, rokove za njihovo ostvarivanje i odrediti instrumente za taj posao.

I u tome treba ustrajati. I daje mislim da to možemo.