Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić sudjelovao je u Turskoj, Istanbul na 22.  Euroazijskom ekonomskom forumu. Organizator Foruma je Marmara Fondacija. Marmara fondacija radi za mir i stabilnost na nacionalnoj i internacionalnoj razini kao dio civilnoga društva. Promiče već 33 godine kulturno i društveno zajedništvo usmjereno prema ostvarivanju mira. Već 22 godine organizira Euroazijski gospodarski summit kao projekt mira i dijaloga. Na Forumu sudjelovao je Gjorge Ivanov predsjednik Makedonije,  te bivši predsjednici Turske, Hrvatske, Albanije, Austrije, Moldavije, bivši predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, itd. Stjepan Mesić je govorio na temu „Odgovornost za budućnost“. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:

Iznimno mi je drago što mogu sudjelovati na ovom značajnom okupljanju na kojemu nisam prvi puta. Iskreno se nadam da će razmišljanja što ću ih s vama podijeliti pridonijeti ostvarivanju osnovnih ciljeva kojima u svojemu radu već dulje od tri desetljeća teži Marmara fondacija, ciljeva koji, neovisno o tome kako su bile formulirane ključne teme Evropazijskih gospodarskih foruma u posljednjih više do dvadeset godina, ostaju isti. To su mir, sigurnost i stabilnost, to su kulturno i društveno zajedništvo usmjereno prema očuvanju i učvršćenju mira, to je dijalog kao ključno i nenadoknadivo sredstvo na putu do ostvarenja mira.

Mir je, dakle, ono ključno.

Bez mira nema ni stabilnosti, ni sigurnosti, nema suradnje – ni političke, ni gospodarske; ukratko – bez mira nema budućnosti. I to me dovodi do teme o kojoj bih htio danas nešto reći: odgovornost za budućnost.

Kada to kažemo, zvuči jednostavno, rekao bih čak: samorazumljivo. Ipak: zapitajmo se je li zaista tako? Pogotovo: je li svim ključnim akterima na javnoj sceni, ne samo političkima, nego i gospodarskim, kulturnim, društvenim, je li svima njima jasno koliku oni nose odgovornost za budućnost? Ne samo za budućnost svojih stranaka, svojih tvrtki i kompanija, institucija kojima su na čelu, pa onda i cijelih država, nego doslovno odgovornost za budućnost sviju nas, za budućnost svijeta u kojemu živimo?

Nisam siguran da se na to pitanje bez oklijevanja može potvrdno odgovoriti. Dapače: mislim da odgovor mora biti: ne. Nisam čak siguran ni da se može potvrdno odgovoriti na pitanje jesu li oni koji su bilo voljom birača, bilo utjecajem što proizlazi iz snage organizacija, institucija ili tvrtki, kojima su na čelu, a ne zaboravimo pri tome nikako ni medije, jesu li svi oni svjesni toga što opće znači pojam “odgovornost”. Moj se odgovor na to pitanje mnogima vjerojatno neće svidjeti, ali on glasi: ne.

Mislim da najveći dio onih koji svojim odlukama i potezima određuju našu budućnost, uopće ne shvaća što je to odgovornost.

Mi živimo, na žalost, u svijetu kojim caruje neodgovornost, ili – da budem precizniji: nedostatak odgovornosti. Naravno, uvijek ima iznimki, ali kao što dobro znamo iznimke samo potvrđuju pravilo. Pa su i  oni nesporno odgovorni, ma kako poneki među njima moćni bili, ipak samo iznimke koje ne mogu promijeniti opći trend. A taj je trend: neodgovornost.

Nema odgovornosti za izgovorenu ili napisanu riječ, za laž kojom se nadomješta istina, nema odgovornosti za optužbu izrečenu bez ikakvih čvrstih dokaza, za sankcije uvedene mimo Ujedinjenih naroda, a zasnovane na pretpostavkama ili jednostrano interpretiranim činjenicama, nema odgovornosti za ratove započete u ime obrane demokracije i ljudskih prava koji se pretvaraju u ratove za energente i ovladavanje energetskim pravcima, nema odgovornosti za vraćanje svijeta u novi Hladni rat i za otpočinjanje nove utrke u naoružanju, nema odgovornosti – i s time ću zaključiti ovo nabrajanje - za monopolističko i izolacionističko ponašanje u globaliziranome svijetu u kojemu je jasno da smo međuovisni kao nikada do sada.

Da bismo, dakle, uopće postali svjesni svoje odgovornosti za budućnost, mi se moramo najprije, ma koliko to možda i neugodno bilo, suočiti s činjenicom pomanjkanja svijesti ne samo o potrebi, nego o nužnosti i nezaobilaznosti odgovornosti. Od odgovornosti pojedinca, onog takozvanog običnoga građanina, do odgovornosti onih kojima taj pojedinac u demokratskom sustavu svojim glasom povjerava dužnost upravljanja organima vlasti, lokalnim i nacionalnim, pa sve do odgovornosti onih rjeđe spominjanih, ali ne i manje utjecajnih interesnih skupina, političkih, gospodarskih, vojnih i obavještajnih koje povlače konce iz pozadine.

Dovoljno sam star i imam dovoljno iskustva da si mogu priuštiti iznošenje takve ocjene.

Govorim, naime, ne samo kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, dakle kroz punih deset godina, nego i kao čovjek koji dugo pamti, još od davnih dana Drugoga svjetskog rata, i kao čovjek koji je obnašao razne funkcije - suca, gradonačelnika, zastupnika u parlamentu, šefa arhitektonskog biroa, predsjednika vlade, čelnika višenacionalne federacije koje više nema, predsjednika parlamenta, opozicionog političara i lidera stranke.

Sve sam to bio. A bio sam i politički zatvorenik. Naučio sam što znači odgovornost i što znači nositi teret, jer to jest teret, odgovornosti. I zato znam o čemu govorim i zašto to govorim.

Upravo sam zato danas užasnut gledajući plimu neodgovornosti što preplavljuje svijet u kojemu živimo. Ako želimo postaviti temelje budućnosti, i to budućnosti koja neće značiti sumrak civilizacije koju znamo, nego budućnosti zasnovane na uzajamnoj toleranciji, na dijalogu, uvažavanju različitosti, spremnosti na kompromis i pravu svakoga naroda da sam određuje svoju sudbinu, onda u temelje te budućnosti moramo ugraditi svijest o odgovornosti i o tome da bez odgovornosti budućnosti – nema!

Ovo je vrijeme u kojemu se namjerno i sustavno ruše temelji međunarodnoga poretka kakvoga smo poznavali. Odbacuju se načela na kojima se taj poredak zasnivao. Odbacuju se principi za koje smo mislili da su općeprihvaćeni.

Snagu argumenta zamjenjuje argument snage.

U međudržavnim odnosima na mjesto međunarodnoga prava stupa gola sila. Sumnje i predrasude dobivaju prednost pred činjenicama. Laž, od one o osobnome životu pojedinca do one o ponašanju država, dobit će neprikosnoveno prvo mjesto, ako se procijeni da ta laž – ma koliko to kratkoročno bilo – koristi nečijim interesima, odnosno povećava nečiji profit.

Ovo je vrijeme u kojemu, ma kako to paradoksalno zvučalo, jedini, ili jedan od vrlo rijetkih koji upozorava na probleme što su u korijenu današnjih svjetskih kriza i nestabilnosti nije ni političar, ni državnik. Ne, ta takve nas stvari sve češće i sve urgentnije upozorava poglavar Rimokatoličke crkve, papa Franjo. Pa zbog toga doživljava čak i to da ga skupine ne samo onih koji se deklariraju kao vjernici, nego i poneki crkveni visokodostojnik, doduše u pola glasa, proglašavaju “crvenim papom”.

Umjesto toga da se oni crvene od stida zbog onoga što i kako rade!

U osnovi svega, uvjeren sam u to, leži odgovornost za izgovorenu riječ. Ne kaže se bez osnove da je svakome ispaljenom metku prethodila riječ. Iz iskustva moje vlastite zemlje, kao i države čija je federalna jedinica ona nekada bila, dobro znam da je to savršeno točno. Javnošću se sve bezočnije manipulira, kako bi ta izmanipulirana javnost dala demokratsku legitimaciju onima koji demokraciju zloupotrebljavaju u ostvarivanju svojih ciljeve, u prvome redu gospodarskih, a onda i političkih.

Zašto se podrivaju temelji Evropske unije? Zašto se dozvolilo da virus netolerancije, nacionalne, rasne, vjerske, svjetonazorske, polako ali sigurno nagriza vrijednosti na kojima je počivala ideja evropskoga ujedinjenja? Zašto se dozvolilo da nacionalizam istiskuje evropeizam, što je – budimo objektivni – u srži cijele priče o britanskome izlasku iz Unije? Ali, i u srži odnosa prema izbjeglicama, koji nisu, ja to uporno ponavljam: nisu migranti, nego samo i jedino – izbjeglice? Zašto se kao na suprotnosti gleda na evroazijski i evroatlantski koncept, kada je jasno, ili bi barem trebalo biti jasno da nema ništa prirodnije od suradnje ta dva koncepta?

Odgovornost koja, ponavljam i naglašavam, počinje od one za izgovorenu riječ, podrazumijeva svijest o posljedicama i izrečenoga, i napisanoga, i urađenoga, ta odgovornost nije moguća bez spremnosti na kompromis, bez sposobnosti da se shvati kako pored vlastitih prava i interesa postoje i prava i interesi drugih, a kako smo svi ravnopravni.

Samo svijet istinski ravnopravnih ima budućnost.

Samo svijet u kojemu će svatko biti svjestan važnosti, možemo reći i specifične težine onoga što govori i radi, u kojemu će svatko – bilo da je riječ o pojedincu, bilo o državi – biti svjestan da njegovo ponašanje nema posljedice samo za njega, nego i za mnogo drugih, samo takav svijet ima budućnost.

Plediram, dakle, za svijet odgovornih, za svijet zajedništva, za svijet u kojemu će spoznaja o postojanju i važnosti zajedničkoga interesa nepovratno nadvladati onu o postojanju i važnosti partikularnoga interesa. Plediram za svijet koji će shvatiti da može graditi budućnost samo kao zajednica ravnopravnih ljudi, nacija i država, te da nema budućnosti koja bi se temeljila na bilo čijoj supremaciji, temeljenoj isključivo na snazi – gospodarskoj ili vojnoj (ili i jednoj i drugoj).

Plediram, možda će vam se to učiniti neobičnim, za svijet ozbiljnosti.

Da, ja pripadam staroj generaciji, ali ozbiljnost ili neozbiljnost, to nije generacijsko pitanje. Vođenje diplomacije, odnosno politike twitovima, internetskim porukama, to je neozbiljno. Pri čemu ne mislim samo na onog jednog političara koji vam je svima na pameti. Riječi svih političara i državnika moraju biti promišljene, izbalansirane. Mora se znati zašto je nešto rekao, a javnost kojoj se takav političar ili državnik obraća mora znati da njegove riječi nisu olako izgovorene, da su utemeljene i da neće danas reći jedno, a sutra drugo. I očekivati uvijek da mu se vjeruje.

Jednako tako i mediji ne mogu sliku ni svijeta, ni lokalnih sredina svesti na afere i skandale, osobne, estradne, političke.

Svrha, i to jedina svrha objavljivanja ovoga ili onoga niti može, niti smije biti što bolja prodaja novina, što veća slušanost, ili gledanost radija ili televizije, a niti broj “lajkova” na društvenim mrežama. Svrha objavljivanja informacija mora biti obaviještenost građana, mora biti osposobljavanje građana da na temelju potpunih i objektivnih informacija što su ih pravodobno dobili, na demokratskim izborima donesu ispravnu odluku.

U protivnome i izbori i demokracija pretvaraju se u karikaturu!

Živimo u prijelomnom trenutku. Temelji dosadašnjeg međunarodnog poretka, ali i demokracije kao sustava, ozbiljno su uzdrmani. Neću reći nepovratno, ali ozbiljno – svakako. Krajnje je vrijeme da se tome suprotstavimo. Da postavimo branu plimi nacionalizma, da se tolerancijom usprotivimo netoleranciji, a otvorenošću – zatvaranju u uske nacionalne “torove”; da se istinom konfrontiramo s lažima, a da odgovornost postavimo na pijedestal s kojega neodgovornost prijeti da je sruši.

Svi smo mi odgovorni za ono što će biti sutra.

Naravno, da su oni koji mogu učiniti najviše zla u najvećoj mjeri i odgovorni za to da zlo ne prevlada. Naravno, da su veliki i jaki odgovorniji od malih i slabih. Ali, odgovorni smo svi, svatko u svojoj sredini, u svojem području djelovanja. Odgovorni smo prema prošlim generacijama koje su nam ostavile svijet takav kakav jest, nesavršen doduše, ali svijet izgrađen milijunima žrtava u borbi protiv fašizma koji danas opet diže glavu.

Ali, odgovorni smo i prema budućim generacijama. Njima moramo, naglašavam: moramo ostaviti svijet koji će biti bolji od ovoga kakav je danas, svijet koji će baštiniti sve ono dobro iz prošlosti, a odbaciti sve ono loše kako iz prošlosti, tako i iz sadašnjosti. Drugim riječima: svijet suradnje, razvoja, mira i stabilnosti. Svijet u kojemu odgovornost neće biti tek zaboravljeni pojam.

Ako to ne uspijemo, uzalud smo živjeli!